U propitkivanju koliko je Božja volja za naše živote precizno određena možemo se osvrnuti na jednog od najvećih svetaca i učitelja duhovnosti u katoličkoj tradiciji, sv. Franju Saleškog.
Sv. Franjo je pitanje detaljne određenosti Božje volje za nas spominjao u svom pisanju. Njegove riječi su istovremeno duboko duhovne i izrazito praktične. Na jednom mjestu upozorava da pretjerana briga oko Božje volje za male stvari u našim životima može biti izvor iskušenja.
Pretjerujemo tražeći Božju volju za male stvari u našim životima
Za osobu koja uvijek žarko želi činiti Božju volju, on piše da đavao može izokrenuti tu želju i posijati strah, sumnju i anksioznost o tome „je li Božja volja za njih da učine ovu ili onu stvar umjesto neke druge.“
Na taj način oni postanu paralizirani neodlučnošću „i tako gube puno vremena i dok su oni opterećeni i anksiozni naslućujući što je bolje, beskorisno gube vrijeme koje bi mogli iskoristiti za mnoge dobre stvari, djela od kojih bi neka bila puno više na Božju slavu od ovog razlikovanja između dobra i boljeg što im je bespotrebno oduzelo vrijeme.“
Sv. Franjo savjetuje obvezati se samo na molitvu i razlikovanje onih važnih odluka koje ozbiljno utječu na smjer naših života:
U izboru nečijeg zvanja, planiranju nekih velikih posljedica, nekog posla koji traje duže vrijeme, nekih vrlo velikih troškova, promjeni doma, izboru prijatelja i takvih stvari trebali bismo ozbiljno razmotriti što je najviše prema Božjoj volji, ali u malim svakodnevnim stvarima, u kojima greška čak ni nema posljedica ili nisu nenadoknadive, zašto je, dakle, potrebno da se od njih napravi posao, da se pažljivo ispituju ili da se, nametljivo, pita savjet vezano za njih?
Tražimo Božju volju u onome što je teško
To nas dovodi do druge vrste borbe razlikovanja. Kada biramo između mogućnosti, velikih ili malih, ponekad mislimo da je Božja volja za nas sigurno ono što je najteže. Ako je ovo teško za mene i ne želim to raditi, to mora biti nešto što me pročišćava, stoga to moram žustro provoditi. Na kraju krajeva, moram svakodnevno uzimati svoj križ…
Trebamo stvarima pristupati imajući na umu da je žrtva dio života i trebamo tražiti duhovne koristi za sebe i druge prilikom „prikazivanja“ naših poteškoća. Ipak, mnogi sveci su oprezni protiv nepotrebnog traženja borbe. Umjesto toga, možemo prepoznati da Bog sam koristi naše želje da bi pokazao svoju volju tako da ono što nama zvuči najprivlačnije, zapravo je ujedno i ono što On želi za nas.
Ništa nemoj voljeti prestrastveno, čak ni vrline
Sv. Franjo Saleški nudi nam ovu mudrost: „Ništa nemoj voljeti prestrastveno, molim te, čak ni vrline koje netko ponekad previdi prelazeći granice umjerenosti. Ne znam razumijete li me, ali mislim da znate, govorim o vašim prevelikim željama i revnosti.“
Ovo može izgledati čudno: kako mogu previše voljeti vrlinu? No odgovor se krije u samom pitanju. Vrlina je srednja vrijednost između krajnosti – „previše“ bilo čega nije vrlina po svojoj definiciji!
Ipak, ponekad čak i naše dobre želje mogu postati oruđe iskušenja za nas. Možda imamo strast za vrlinom i svetošću, možemo izgarati u nastojanju da postanemo sveci, ali u toj strasti može vrebati skriveni ponos, želja da ne radimo ono što Bog želi, već želja da Bog učini za nas sve što mislimo da će nas učiniti impresivnim ili uočljivim, da nam se dive na teškom putu koji vodimo.
U ovom razmišljanju zaboravljamo da su svi pozvani na svetost i da sveci mogu postati majke i očevi jednako kao i svećenici i redovnice.
Kao što piše sv. Franjo:
„Nije posebna osobina ruže da je bijela. Ružičaste ili crvene su slađe i ljepše, ali je to posebna osobina ljiljana. Dakle, na sličan način budimo ono što jesmo i, dok živimo, učinimo najbolje što možemo kako bismo izrazili čast Njemu čije smo djelo.“
Nicholas Senz – Aleteia
Prevela: Katarina Zarinkijević
Foto: Christopher Windus – Unsplash
