Šest dana prije Pashe dođe Isus u Betaniju gdje bijaše Lazar koga je Isus uskrisio od mrtvih. Ondje mu prirediše večeru. Marta posluživaše, a Lazar bijaše jedan od njegovih sustolnika. Tada Marija uzme libru prave dragocjene nardove pomasti, pomaže Isusu noge i otare ih svojom kosom. I sva se kuća napuni mirisom pomasti.
Nato reče Juda Iškariotski, jedan od njegovih učenika, onaj koji ga je imao izdati: “Zašto se ta pomast nije prodala za trista denara i razdala siromasima?” To ne reče zbog toga što mu bijaše stalo do siromaha, nego što bijaše kradljivac: kako je imao kesu, kradom je uzimao što se u nju stavljalo.
Nato Isus odvrati: “Pusti je! Neka to izvrši za dan mog ukopa! Jer siromahe imate uvijek uza se, a mene nemate uvijek.” Silno mnoštvo Židova dozna da je Isus ondje pa se okupi, ne samo zbog Isusa, već i zato da vide Lazara kojega on bijaše uskrisio od mrtvih. A glavari svećenički odlučiše i Lazara ubiti jer su zbog njega mnogi Židovi odlazili i vjerovali u Isusa. Iv 12,1-11
Isusov put prema Jeruzalemu započinje u Betaniji
Približava se polako vrijeme Isusova časa, gotovo se može osjetiti. Nekoliko dana prije Pashe, Isus se nalazi ponovno u Betaniji. Lazar je živ i zdrav, Marta (opet) poslužuje, a Marija je odlučila pomazati Isusa nardovom pomašću, ne znajući što zapravo radi. Do tog trenutka zapravo je sve gotovo idealno, ali Juda ima nešto za reći što se i danas tako često predbacuje Crkvi (želi se sve njezino djelovanje ograničiti samo na humanitarne aktivnosti). Juda iz „velike ljubavi“ prema siromasima želi prodati tu skupocjenu pomast kako bi nahranio svoje siromašno srce. Postoji jedan problem, on ne zna kako srce ne može ispuniti nikakav novac, a pogotovo ne onih 30 srebrnjaka za koje je prodao Isusa.
Za vrijeme korizme Crkva nas potiče na ustrajnije djelovanje u svim područjima života. Crkva to izričito kaže u završnoj molitvi časoslova na Čistu srijedu: „Gospodine, započinjemo korizmu posta, molitve i bratske ljubavi. Udijeli nam jakost protiv navala duha zloće i ustrajnosti u dobrim djelima.“
Djela milosrđa imaju važnu ulogu na putu svetosti
Svi znamo kako imamo 14 djela milosrđa na koje nas Crkva uvijek potiče (7 tjelesnih i 7 duhovnih). Posebno se ističu u ovo vrijeme jer preko djela milosrđa možemo svjedočiti naš odnos s Bogom. Tijekom korizme neprestano slušamo poziv na obraćenje: „Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!“ (Mk 1, 15) Naše obraćenje mora zahvatiti svaki dio našega života. Ne možemo se djelomično obratiti i time biti zadovoljni. Prihvatiti svoj križ i krenuti za Kristom znači prihvatiti ga u potpunosti. Ne mogu biti kršćanin u svojoj kući, a na poslu biti najveći poganin. Onda tu nema govora o obraćenju, nego o čistom politikantstvu.
Iz ovog evanđelja vidimo kako je Juda živio upravo tako, polovično, nije se obratio do kraja. Jedno je pričao, a drugo radio. Govorio je o brizi za siromašne, a u isto vrijeme je krao kad god je mogao. Bez obzira što je bio uz Isusa svakodnevno, slušao ga, molio s njim, on se nije obratio. Znao je to Isus jer je znao da će ga Juda izdati, ali pustio ga je da bude s njime.
Život Crkve nije samo briga za siromašne, već naviještanje evanđelja i donošenje spasenja
Reći će neki kako je Isus malo naivan, nije trebao tako raditi, ali koju nam poruku Isus šalje time ove korizme? Prva poruka jest kako se život Crkve ne svodi samo na brigu za siromašne. To je važan dio, ali ne i primarni. Crkva ima misiju i poslanje od Isusa Krista naviještati evanđelje svim ljudima te tako donositi spasenje do kraja zemlje (usp. Mk 16,15). To spasenje dolazi po sakramentima jer sam Bog djeluje po njima. Nitko nije izuzet iz milosti primanja sakramenata, svakome se daje mogućnost ma koliko god nedostojan bio (tko je dostojan?) jer Božja milost nas čini sposobnima primiti sakramente.
Naravno da je grijeh taj koji nas ponekad čini nesposobnima primiti sakramente, ali zato nas jedan od tih sedam sakramenata vraća u stanje milosti. Ispovijed nas čini dostojnima ponovnog primanja Kristova tijela i krvi koji dolaze po svećenikovim rukama na oltar. Ispovijed nas ponovno povezuje s Bogom, ali i Crkvom. Vraća nas u zajedništvo vjernika i na put prihvaćanja našega križa. Druga poruka jest ta da i oni koji se čine najbliži Isusu, mogu biti zapravo daleko od Njega. Znamo svi za skandale u Crkvi, sami smo se susreli s mnogim nepravdama koje su nanijeli različiti „veliki vjernici“. Ne treba nas to obeshrabriti jer Duh vodi Crkvu. Ljudi su svakakvi, ali nemojmo nasjedati na onu modernu rečenicu: „Krist da, Crkva ne!“ jer bez Crkve nema ni spasenja.
Ne daj da te grijesi obore na putu prema ispovijedaonici
Na početku ovog korizmenog hoda imamo vremena za živjeti, hodati, ali i padati. Ipak, sve nas to ne treba sprječavati u hodu prema ispovjedaonici. Strah te? Osudit će te svećenik? Dugo nisi bio/la? Imaš neugodno iskustvo s ispovijedi? Sve mogu razumjeti, u većini situacija sam se i sam našao, ali to nas ne treba zaustavljati na putu povratka Bogu jer u ispovijedi ne otpušta grijehe svećenik, nego sam Krist. Naravno, svećenik svojim postupcima i riječima može pridonijeti ili oduzeti nešto tom doživljaju, ali sakrament je valjan. Bitna je moja želja za pomirenjem s Bogom, ispitana savjest, navedeni svi teški grijesi i moje iskreno kajanje te želja za promjenom života.
Bog nam daje priliku za promjenu svakoga dana, a na nama je što ćemo učiniti. Ne smijemo si dopustiti da nas grijeh zarobi jer bismo mogli završiti kao farizeji. Toliko su duboko zaglibili u svome grijehu, da su odlučili ubiti i Lazara, a sve u ime „većeg dobra“ (Iv 11,50). To ne mora nužno značiti da ćemo i mi doći do ubojstva drugog čovjeka, ali mogli bismo sebi nauditi mnogo više nego što mislimo. Isus je dao svoj život za nas da bismo mi postali djeca Božja, zašto onda odbiti tu mogućnost? Isplati li se zbog nekoliko trenutaka, dana, mjeseci ili godina užitka u ovome životu izgubiti vječnost?
Želja za ušutkavanjem vjernika oduvijek postoji
Nakon pomazanja Isus je spreman za put prema Jeruzalemu. Jašući na magaretu ispunja riječi proroka Zaharije (Zah 9,9). Sve ono što su proroci naviještali dolazi sada do ostvarenja. Mesija ulazi u grad, njegov čas nikad nije bio bliže. Sami Židovi koji su prisustvovali Lazarovu uskrsnuću sada pronose glas o njegovu dolasku pa svi oni koji su došli na blagdan izlaze i odaju mu hvalu. Farizeji nisu nikako zadovoljni time i to nam evanđelist Luka najbolje govori (Lk 19,39-40). Njihova zamolba može se i danas čuti od mnogih „dušobrižnika“ u svim društvima, nažalost i među ljudima unutar Crkve.
Želja za ušutkavanjem vjernika postoji oduvijek, želi se ugasiti glas istine u ovome svijetu jer smeta, smeta savjesti koja je pokvarena. Radi se na tome da nas se uvjeri kako moramo biti tolerantni prema svim stvarima koje nas okružuju, bez obzira koliko besmislene one bile. Od Crkve se želi napraviti jednu humanitarnu ustanovu koja je zatvorena u samu sebe, ali to ona nikako ne može biti. G. K. Chesterton je rekao: „Ne želimo Crkvu koja će ići u korak sa svijetom. Želimo Crkvu koja će mijenjati svijet.“ Ne možemo se mi prilagoditi ovome svijetu jer mi smo poslani taj svijet mijenjati. Živimo u svijetu, ali nismo od ovoga svijeta i ne smijemo pristajati na besmislice koje nam takav mentalitet nudi.
Cilj korizme je naše obraćenje i vjerovanje evanđelju, vjerovanje Isusu Kristu i Crkvi
Mnogi će nas pokušati odvući od toga raznim ponudama koje su u prvi mah dobre i primamljive, ali moramo se naučiti oduprijeti. Krist nas savjetuje da uzmemo svoj križ i pođemo za Njim. Ako želimo biti Njegovi, nemamo drugog izbora nego slijediti Njegove stope. Njemu su klicali, ali znamo kako je odlukom farizeja doveden do Golgote i umro. Tamo je klicanje prestalo, zašutjeli su svi, ali došao je Uskrs! Kamenje i danas viče u Svetoj zemlji, priča priču o Bogu koji je postao čovjekom kako bismo mi mogli postati djeca Božja (Iv 1,12). Kristovo poslanje nije prestalo (Mk 16,15), jednako kao i Njegov poziv na svetost (Mt 5,48)! Povucimo se u tišinu, osluškujmo riječ Božju, pripremajmo se svakoga dana kako bismo doživjeli radost Uskrsa jer tu radost i istinu moramo prenijeti svima!
fra Vinko Brković – Žena vrsna
Foto: Petra Zelić
