Sjedim zamišljena pogleda u daljinu, a sva osjetila duše okrenuta su prema unutra. Pokušavam shvatiti kako služiti, pokušavam odabrati ljubiti. Krhke duše shvaćam da dok brojim Gospodinu tuđe nesavršenosti, teške i grube riječi, svaku povredu, bivam sve tmurnija i manje sposobna ljubiti. Odlučim Mu samo vapaje uputiti.
Vidim odraz svoje nesavršenosti
Kroz Veliki tjedan bilo mi je izrazito teško služiti… gdje god sam pogledala vidjela sam samo križeve i sve ono što ne podnosim. Vidjela sam odraz svoje nesavršenosti u svakom tom križu. Svatko je od mene nešto tražio, nešto me pitao, zahtijevao moje strpljenje i podnošenje. Tražio je da služim staru i mladu, da razumijem sve slabosti i da pokrivam strpljenjem sve što drugi ne može i neprestano njihovo oslanjanje na mene. Da se igram sa sinom i stalno ga nečemu učim, od oblačenja do samostalnog hranjenja. Da sam zaigrana dok bi najradije plakala, da ga učim znakovima dok su mu oči svugdje osim na meni. Da se ne bojim čim se stereotipna ponašanja zaredaju, kad hranu ne prihvaća, kad brojimo rijetke prospavane noći i jutra koja traže novu i svježu snagu. Tražili su ti križevi da služim i drugom djetetu, da me ne pamti po nedostatku vremena, da nađem vrijeme za njezine hobije i interese, da uvijek imam vrijeme da je odgajam i podižem s ljubavlju i strpljenjem koje obilno zaslužuje. Da za muža imam vremena i ljubavi, duha podložnosti i strpljivosti.
Lomila me moja nemoć
Gušilo me to sve. Tonula sam pod tim što moram i gušio me poziv da u svemu tome treba biti moje vrsnosti. Gušio me nedostatak privatnosti i što toliko očiju gleda na mene i svi osjete svaku moju nesavršenost. Lomila me moja nemoć i poput planine uzdizala se nad svakim tim križem. Osjetila sam u najdubljim dijelovima svoje duše osamljenost i preplašenost. Pitala sam se zašto, kako, koliko i dok sam tako vrtila nutarnji monolog tiho sam osjećala da se zapravo trebam približiti svemu onom što se dogodilo na Veliki četvrtak.
Gospodin sjedi za stolom sa dvanaestoricom i svaki na svoj jedinstven način ga je slušao i slijedio, ljubio i kasnije izdao. Svakoga je poznavao u dušu i sva blaga što ta duša krije i sve njene slabosti. Znao je što Ga čeka i kako će Ga svaki na svoj jedinstven način napustiti, zatajiti i izdati. No Gospodin nikoga ne osuđuje, nikom njegovu krivicu ne predbacuje, nikom ništa ne zamjera. On se daje do kraja…do Krvi i Tijela.
Kome ja noge perem?
I ja sjedim za stolom s ljudima jednakim sebi i pitam se kome ja noge perem. Tužeći se na sve i svakoga ja kao Pilat perem ruke.
Dirnuta tom istinom o sebi zastala sam da vidim ponovno svaki taj križ i Krista duboko skrivena u svakom od njih… od nejaka i bolesna, od mlada i potrebna, od muža do djeteta… svaki nosi u sebi Krista i pita hoću li Mu služiti? Svaki križ dobio je boju i miris, dobio je tračak zasluge za Nebo.
Skidala sam sinu cipele i napokon, išlo mu je. Sve je uspio sam. Razvija se fina spretnost tih malih prstića, prvi tragovi samostalnosti mogu se vidjeti baš s vrha križa. Grlim ga i srcem mu kažem: „Služit ću ti, sine.“
Ruža Đurić – Žena vrsna
Foto: Pixabay
