Sukob mišljenja
Bilo je to 1983. u Skopju, glavnom gradu Makedonije, gdje smo se kao neznanci našli na zajedničkom poslu i dijelili istu hotelsku sobu. Već tog prvog dana moj sugovornik, fizičar s Instituta Ruđer Bošković, čim je opazio da sam vjernik, naglo me je prekinuo:
„Ne, ne, ne! Ja ne vjerujem u Boga. Mi, znanstvenici, imamo jedno sasvim zadovoljavajuće logičko pojašnjenje što nam na prihvatljiv način osvjetljava fenomen stvaranja, a kojega ga vi pripisujete nekakvome Bogu. Naime, da bi nastalo nešto uistinu novo, nije dostatno postojanje samo jednoga. Potrebno je najmanje dvoje. No, ni dvoje njih samih po sebi i samih u sebi nije dostatno za pokretanje procesa stvaranja. Potrebno je dvoje i relacija među njima.“
Odmah sam ga jednakom odlučnošću zaustavio u pohvalnom smislu: „Da! Da! Da! Upravo to! Mi kršćani vjerujemo upravo u to što ti govoriš i iz te vjere doživljavamo da u našim životima zaista nastaje nešto nepredvidivo i neočekivano novo. Mi te za nas nadnaravne, ljudskom silom nedostižne događaje u svom vjerničkom životu nazivamo Božjim čudom. Naime, Bog Otac i Bog Sin su za nas to tvoje dvoje. A Duh Sveti je ta relacija među njima, zapravo uosobljena njihova vječna ljubav. Mi vjerujemo u jednoga Boga, koji nije samac, nego Presveto Trojstvo – naš Stvoritelj, Spasitelj i Posvetitelj. Kroz stoljeća i tisućljeća svi plodovi našeg vjerovanja svjedoče o njegovoj svemoći i dobroti. A nisu slučajni i nije ih malo.“
Rađanje prijateljstva
Umjesto beskorisno provokativnog sukoba mišljenja, što služi isključivo ispraznoj taštini i razara svako zajedništvo, Božja Mudrost nas je iznenada na zanimljiv način približila pa postupno rađala postojano naše prijateljstvo. Razgovor se nije nastavio o Bogu, nego je on mene prihvatio kao vjernika, a ja njega poštivao kao iskrenog čovjeka koji zbilja ne vjeruje, zapravo koji nije upoznao Boga, ali mu je stalo do istine.
Jedne večeri, kad smo se nas nekolicina vjernika u mom domu okupili na zajedničku molitvu, nenajavljeno se sa suprugom na vratima pojavi taj moj skopski suparnik. Nakon kratke nedoumice, brzo sam se snašao.
„Ooo, radujem se što vas vidim. Uđite, slobodno uđite! Ovi moji susjedi po dogovoru su mi došli na molitvu. Ne bi bilo pristojno da ih zbog vas otpustim, a ni vama da uskratim pažnju, zato ćemo se najprije mi nakratko pomoliti pa nastaviti sutra ili preksutra. A ja ću se onda cijelim bićem posvetiti vama. Strpite se samo malo i neka vas naša molitva ne smeta. Imate jedinstvenu priliku zorno vidjeti kako žive Bogu vjerne duše.“
„Ništa nas ne smeta. Samo vi radite svoje.“- reče čovjek, a mi započesmo.
Pročitali smo odlomak iz Svetoga pisma, nakratko utonuli u molitvenu šutnju (ne predugu da im ne dosadimo) pa ukratko sam još dodao ovo: Ljubljeni naš Stvoritelju, svi smo mi tvoja djeca. Među nama ti ne praviš razlike. Dodirni nam srca dahom svoje ljubavi da živimo radosni i u tvome miru. Posebno te molim blagoslovi i ovog našeg brata, Xxxxx, i ovu našu sestri, Yyyyy…
I u tom trenu moj me sugovornik prekinu:
„Evo, sad znamo što vi to radite. Iz početka mi je sve to vaše bilo strano i dosadno, kao nešto nezanimljivo u kazalištu što se nas ne tiče. Ali čim si nas blagoslovio, baš onog trena kad si izgovarao naša imena, nešto je tako lijepo prošlo kroza me. Po ovako lijepom iskustvu prihvatljiva mi je sad i vaša vjera.“
Danas je on sa svim svojim domom iskren vjernik koji nedjeljom ne propušta misu i dostojno baštini svete sakramente.
Nesporazumi
Nesporazumi su prilike za Božje djelo među nama. Dovoljno je da pri takvom izazovu jedna strana Boga iskreno prizove i pri tom da ne odbaci protivnika vjere pred sobom pa da Bog se odazove molitvenoj duši.
Zlo samo po sebi nikad od nas neće otići. Odagnati ga može samo Božja ljubav i to ona koja je u nama. A Božja ljubav je ponizno i bezuvjetno sebedarje. Sebedarje se ne oglašava riječima. Ono se očituje duhom čiste ljubavi koja se ne da uvući u nesporazume i razdore, u parnice i optužbe.
Nesporazume pripravlja Sotona s namjerom da odbacimo moć ljubavi u sebi pa se upustimo u jalove rasprave što ih vodi on. U tim raspravama više nije u središtu pažnje čovjek pred nama s kojim valja živjeti i biti mu prijatelj, nego oholost i žestina potajnog ubojice koji se nad bližnjeg svoga uzdiže u otrovnoj želji ‘biti pobjednik’. Na taj način on izvanjski umnaža parnice, optužbe i osude po svijetu, a iznutra dušu okiva nepraštanjem, srce truje mržnjom i klevetom, borbom i tobožnjom obranom sve do krvavih sukoba u koje uvlači sav životni krug; najprije rodbinu, a onda rodove i narode dok ne dođe do globalne razine.
Isprazni demonski intelektualizam politike iz tog duhovnog rodilišta siše snagu i oblikuje Antikristov svijet pa, naravno, osim Krista i kršćana, tolerira sve snage u svijetu što se mogu dići protiv njih. U toj iluziji umrle su danas nade čovječanstva, osim u onima koji ljube križ i slave čudo Božjeg uskrsnuća.
Sebedarje samom sebi dokida sva prava
U sebedarju milosrdnog Boga pobjeda je nad njim i sav ljudski spas. Tko ga prima u srce, taj je pobjednik i donositelj mira bližnjima. Sebedarje žene u muškarcu rađa dobrog muža. Sebedarje muža u ženi rađa vjernu suprugu i majku. Sebedarje roditelja rađa dobru djecu po kojima i ljudsko društvo bar u jednom svome dijelu biva bolje i zdravije. Zagrljaj je čudo sebedarja. Da nam se nisu zagrlili otac i majka, zar bi bilo nas?! Gdje je sebedarja, tu nastaju životi. Gdje ga nema, tu do na kraj svijeta smrt se širi i razorni blud.
Sebedarje samom sebi dokida sva prava, prezire ih i smatra ih ništavnim jer se pravi život živi drukčije. Ja sâm u sebi mogu biti samo mrtvac. A kad se sebedarjem zasijem u tisuću srdaca, ja u sebi tad imam još tisuću vlastitih života.
Bog je sebe dao nama i tako se preselio u nježne svetice i u hrabre svece, počevši od Marije iz Magdale i Ivana pod križem. Umnožio se među nama u tisuće i tisuće jednodušnih svetih lica i sjedinio u sebi tako bolno razdijeljeni i tako okrutno sukobljeni svijet. Čedni osmijeh svete duše, to je njegov rajski odraz na čovječjem licu.
Korizma je slavlje sebedarja. Tko je tako ne proslavlja u sebi, za njega će biti uzaludna, mučna i neplodna. U uskrsno jutro njegovoj će se hladnoj vjeri narugati svi svjetovni demoni i idoli kojima se klanjao, zbog kojih je tvrda srca bio.
Nadahnuća određuju sudbinu
Čovjek je biće nadahnuća i zato je i sam duhovno biće, premda živi u tijelu i tjelesnom svijetu. Ne određuje mu životnu sudbinu ono što vidi i čuje, nego ono nevidljivo u njemu što boravi u njegovu srcu. Okružen je sebi sličnima, ali nije isti kao svi. Čak i kad je sam na lijepom mjestu i na čistom zraku, još okružen golemim bogatstvom, duša mu se može uzdići do raja. A može se naći i u paklenoj vatri što mu srce prži iznutra. Može biti svezan u toj vatri što je od Boga neovlašteni inženjeri duša u javnosti nazivaju depresijom.
Može, dakle, čovjek sve imati, a biti nesretan i svojom nesrećom unesrećiti sve koji ga ljube. A može ne imati ništa, a biti sretan i usrećiti svojom srećom već samim pogledom i s nekoliko riječi svakog koji svoju sreću nije našao. On sam bar na trenutak postaje sreća onih što smrknuta lica i tjeskobne duše po gradovima ovog svijeta uzaludno svoju sreću traže.
I čovječanstvo kroz svoju povijest putuje i živi od prevladavajućih svojih nadahnuća. A tako i svaka manja ljudska zajednica, počevši od braka i obitelji te vlastitoga roda i naroda među brojnim narodima svijeta. Zato postoji vrijeme rata, kad se dižu ljudi najgori – kad bezakonje postiže vrhunce, i vrijeme mira, kad nakon pustošenja i krvoprolića dobri ljudi i sveti mudraci napokon dobiju priliku da izuste poniznu, mirotvornu riječ.
Eto, dakle, i u povijesti i u osobnom životu sve ovisi o ljudskom nadahnuću, odnosno o mislima i osjećajima, unutrašnjim nagonima i izvanjskim poticajima pred kojima svatko ponaosob svojom voljom srce otvara ili zatvara. Tko se prepusti zlim mislima, u javnosti će učiniti zlo. A tko se prepusti zlim osjećajima, iz njih više neće izići. Prije kraja njegovoga vijeka, oni će ga okrutno dotući. Činit će mu se na na svršetku da je ljudski život besmislen, a nije. Jer u dan kad nepoznat se nađe među nepoznatim strvinama, na svijetu će opet biti blage riječi, čovječjeg veselja i iz prašine će prema nebu skakutati neka nova bezazlena djeca. Živjet će se tamo gdje je sebedarja.
Svijet i Crkva voze suprotno
Svijet je u sebi razdijeljen zbog zlih nadahnuća u srcima onih koji propadaju. Ali u njemu je i malo stado onih koji se podlažu bogodanom zakonu života, ujedinjujućem Duhu Boga Oca – obiteljskom duhu, odnosno bračnoj ljubavi, koja nije ništa drugo doli međusobna vječna ljubav, odnosno međusobna sveta žrtva Presvetoga Trojstva. Tko se tako rado predaje poslušnosti i služenju, odnosno tko se zbilja srcem klanja međusobnoj žrtvi božanskih osoba, on i u najgorim uvjetima pobunjenog svijeta uspijeva opstati kao pobjednik i baštinik Božjeg nezasluženog dara. Poput kotača pod praznim vagonom, njega naprijed vuku sveta radinost i božansko strpljenje. Njegova će obitelj opstati i djeca mu neće propasti. Ako li i krenu krivim putem, produbit će im Gospod bunar suza da se očiste, ali im naklonosti svoje neće oduzeti.
Čekić i nakovanj
Jednoj radinoj, bogobojaznoj i strpljivoj duši, koja je silno trpjela u braku, kroz suze mu se približi umirujuća riječ.
“U pustinji se stječe milost. U pustinji se pronalazi život. U odrucanju. (Čovjek koji je) zagledan u svijet, zaboravlja na život, ne ljubi ga i ne poznaje ga pa ga izgubi, jer ne slijedi u sebi njegov sveti trag. Onaj koji se odriče svijeta, tijela i svega što oni nude, nalazi u sebi život, upoznaje ga, zavoli ga i onda ga slijedi.
Bolje je biti nakovanj nego čekić. Čekići se mijenjaju, a nakovanj ostaje. Čekići udaraju i odskakuju; nakovanj odjekuje postojanošću. Na nakovnju se kuju drugi, jer on podupire leđa i prima udarce da onaj koji je na njemu, primi smislen oblik. Čekići ih ne mogu iskovati bez nakovnja. Čekići bez nakovnja kvare sve što udare.
Riječ moja na primjeru svetih ubire nove plodove. Ti budi nakovanj! Prihvati križ svoj svaki dan i idi za mnom, odjekuj postojanom ljubavlju! Svaki dan će te udarati i svaki dan ćeš slaviti pobjedu kad ostaneš u mom svetom miru. Čut’ ćeš ciku zlikovaca koji odskakuju od tebe.
Ti si sin moj u Kristu (nakovnju novog stvorenja, novog neba i nove zemlje). Mir ti njegov predajem. Budi blagoslovljen! Amen!”
Kratak savjet
Vi koji se ljubite u braku, poučavajte djecu radinosti, vjernosti i strpljenju. Učite ih kroz zajedničku igru, jer je igra prvi ljudski rad. Sve do starosti, sve što radi trebalo bi ljudskom biću biti kao igra iz koje izvire uvijek isto zdravlje i veselje. Ne uništavajte djecu pokorom koja vama pripada, nego ih navikavajte da u svemu traže i nalaze ono što je dobro. Tako ćete ih privikavati da jednom neprimjetno shvate i prihvate spasonosni pokornički put. Samo tako ćete ih očuvati od Zloga.
Rajko Bundalo – Žena vrsna
Foto: eCatholic
