Jeste li vidjeli kako djeca promatraju jaslice i Djetešce u njima? Pokušajte ovaj test: pred maleno dijete stavite sliku, crtež, fotografiju bebe. Bez benkica sa srcima, bez slatkih medvjedića, bez čipkica, mašnica, svile. Samo bebu umotanu u pelene. Usnulu ili budnu, kako gleda svoje prstiće, lice odraslog nad sobom ili nešto što samo ona vidi. Ako je dijete baš malo, može i njegovu vlastitu fotografiju kad je bilo mlađe. Malo dijete će se oduševiti: „Beba!” Nema ničeg drugog, samo radost što je vidjelo dijete! Uvijek se smiješi kao da ga vidi prvi put! Pokazuje prstom, pruža ruke, želi ga pipnuti. Ponavlja – u skladu s tim koliko vokala zna – „bebe” ili „beba”. Želi da ju i mi pogledamo i smiješimo joj se.
Uživa u gledanju. Što li misli? Kad već bude znalo reći na glas svoje dojmove, više neće biti tako predano slici, tako udubljeno u radost susreta. Samo im duše razgovaraju…
Dijete pogledajte, želite li vidjeti Isusa
Takav vam Božić želimo: pogledati Isusa kao bebu novorođenu i radovati Mu se. Gledati, pomilovati pogledom, čistim rukama, čistom dušom, srcem punim ljubavi! Ne misliti ni na što, samo ući u pogled djeteta, slušati svaki glas, omirisati taj dah, dotaći tu nježnu, svježu kožu obraščića ili ručice ili tabana – to nigdje nema, samo kod djeteta. Možda je to teže, gledajući kipiće i slike djetešca u jaslama, u štalici, u nekoj pozi nepomičnoj. Naš Isus, naš Bog, Djetešce koje se rodilo da spasi nas, nije bio poput tog mirnog, usnulog ili budnog, kipića! Bilo je to pravo maleno dijete, koje je plakalo i gugutalo, glasalo se i ponašalo kao sva ljudska djeca – u taj rod je došao, taj je rod izabrani.
Dijete pogledajte, želite li vidjeti Isusa… Pogledajte – tražeći Djetešce Isusa – i ostalu, odraslu djecu ljudsku. Svi smo bili bebe, smežurane na rođenju, ljubičaste ili crvene, ovisno o porodu. Odmah prekrasni poput beba sa slika, ili tek nakon nekoliko dana ili tjedana, dosegnuvši punu ljepotu, svi smo gukali i smiješili se, plakali ili „vrištali” kad smo bili gladni. Djeca postaju ljudi, prvo mladi, pa stari – svi su oni slika Isusa. I svi oni imaju kožu poput Isusa, ruke i oči.
Sve iz ljubavi, jer se bližimo Bogu Ljubavi…
Pomislimo – a kako Djetešce gledaju naši stari? Možda se jednako dive, ali sjećanja su mnoga – na onaj prvi put kad su vidjeli Betlehem, na one Božiće provedene sa svojom obitelji, one kad su možda ostali sami… Dođe vrijeme kada shvatiš da svatko ima svoj prvi i posljednji Božić. Kad bismo bili svjesni koji nam je posljednji, sigurno bismo ga drugačije doživjeli. Siromasima ne bismo dali od svog suviška, nego što više. Djeci ne bismo darovali slatkiše, igračke i mobitele, već pažnju, igru i razgovor. Mužu/ženi ne bismo brojali postupke kad nam nisu pomagali, kad su kasnili doma ili koliko su potrošili, već bismo smišljali slatka iznenađenja i romantične nježnosti.
Svojim starim roditeljima ne bismo mjerili što i koliko pričaju i koliko nam se to dopada, već bismo ih grlili, zasmijavali i pomagali im, kako oni to žele. Sami sebi ne bismo bili najvažnija tema i najljepša slika, već bi „onaj drugi” bio za nas prvi. Sjeli bi uz Dijete, gledali, slušali, milovali i smiješili se… Ne iz straha pred Sudom! Iz ljubavi, jer se bližimo Bogu Ljubavi…
Takav Vam Božić želimo… Kao prvi i kao posljednji…
Vesna Huska – Žena vrsna
Foto: Pexels
