Večeras ćeš još, brate, vidjeti Boga
Večeras ćeš još, brate, vidjeti Boga. Licem u lice. Onako kako se do sada nisi nadao. Onako kao što te stvorio, kao što si se sjećao plivajući plodnom vodom, onako, moj brate, kao što te dodirivao u bitkama patnje i boli i u onim najradosnijim trenucima života. Vidjet ćeš Boga i bit ćeš živ. A tvoji najbliži, oni zbog kojih si trčao danima, oni koji su te ljutili, zakidali, oni s kojima si ogovarao prijatelja, oni će te proglasiti mrtvim. I bit će ti sprovod. Neki će od njih plakati. Tvoja će žena staviti crni veo i neutješno gutati apaurine. Tvoja djeca će jecati, a ti ćeš Ga gledati. Za to isto vrijeme gledati. I biti suđen.
Jesi li, brate, činio dobro? Jesi li, manje misleći na sebe, a više misleći na druge, na to Nebo skriveno tuđim tijelima? Tijelima razbojnika koji su trebali postati dobri jer si ih ti ljubio?
Večeras ćeš gledati sebe u odnosu na Biće od kojeg si potekao. I žalit ćeš, možda, brate. A tvojim suzama više neće biti ljudskog lijeka. Niti razumnog. Samo pouzdanje u Milosrđe Božje može te spasiti.
Ili proklet, ili zauvijek spašen.
Molim te, brate, izaberi svoju stranu još prije večeras. Jer večeras prekasno dolazi. Tada pokrivač prolaznog sagori u sekundi, a neprolazno ostane kao željezo utopljeno u pepeo gareži. Odjeća, karijera, diploma, dobar izgled, dobri mišići, njezine dobre noge, ono „uzmi sve od života“ postane u trenu smrad. Jad. Izgorena trulež. I ti ostaneš sam samcat pred Licem. Što si ponio sa sobom? Započni, promijeni se, ustani i kreni za svjetlom.
Prikazujem Ti svu tugu i nedostatak, koji osjećam u žalosti, za njegovu dušu
Bolovao je već gotovo godinu dana od kada su mu otkrili težak oblik tumora bronhija. Liječnici nisu više davali nade. Gotovo je. Sada, za mjesec, dva, godinu najviše. Težak oblik tuge za njega i njegove bliske. Zapitaš se.
Kako zaista izgleda čovjek? Tko smo to mi i kamo idemo? Na srednjem krevetu bolničke sobe broj devet ležao je natečena trbuha, otečenih ruku, nasmiješena lica. Prije mjesec dana bio je neuhvatljiv. Vozio je brzo ulazeći u okuke i kretao naglo dodajući gas. Posjedovao je onaj naš, pravi temperamentni, dalmatinski živac i njime je vladao. A onda zračenja. I nikako operacija. Čekanje. Neko vrijeme hranjenje. Neko vrijeme ne. Neko vrijeme mu je još donosila palačinke. Onda je kupila crne salonke s mašnom. Uredila bi se. Poljubila bi ga. Onako po starom. Kao nekad u sobi u koju se nije nikako vraćao. A htio je.
Rekao mi je da se zaželio: trinaestogodišnjeg mlađeg brata, oca, majke, tog prijatelja. Točno ih je nabrajao. Sve pokojne. Smijao se. Nadao se. Zaželio (se). Operacija. Opravak. Smrt. Oko 6 sati, kažu. Plač – sviju: žene, djece, unučadi, praunučadi, dvoje praunučadi u plodnoj vodi. Nedostajao je fizički. Nekako, kao da smo trebali još nešto popričati. Trebala sam ga tada pitati. Trebao si me naučiti kako se voćke navrću. Trebao si graditi s nama. Provoditi struju.
Više nisi električar. Nisi ni djed. Sada si samo dijete.
Tog dana ipak sam otišla na svetu Misu. Suzama mutan križ grlio je i tješio nedostatak. A, onda: svjetlo. Prikazujem Ti svu ovu tugu i nedostatak, koji osjećam u žalosti za djedom, kao molitvu za njegovu dušu. Za pomoć dušama u čistilištu.
Duše u čistilištu
Duše u čistilištu. Duše su, zaista, u čistilištu. Tvoj otac i moj djed. Ili moj stric i tvoja baka. I njegovo sedmogodišnje. Oni naši s kojima smo se pozdravili ne sa „zbogom“, nego s „do- viđenja“ jer ja i ti (večeras), i on, i predsjednica, i djeca u Africi. Prije ili kasnije. Na ovaj ili onaj način. Kada dobijemo poziv, odletjet ćemo samo s dušom, a ostaviti na neko vrijeme propadljivo tijelo u grobu.
Doista, duše u čistilištu postoje i trebaju molitvu. Moli za njih, prijatelju zemljanine. Molim te, prikazuj za olakšanje njihovih muka. Moli Mariju da im donese blagu utjehu, svježinu na muke. Jer Marijina prisutnost je ruža u čistilištu smeća s našeg bića. Marija je okrjepa, bezgrešna kapljica rose nama hodajućim i njima trpećima.
Moli Zdravo Marije. Jednu po jednu. Puno puta kad se sjetiš svojih mrtvih, poimenice. Ili moli za dušu koja najviše trpi u čistilištu. Brojni su svjedoci rekli da im možemo pomagati doći u Raj molitvom, prikazivanjem svetih Misa. Čista ljubav duboka je okrjepa dušama koje trpe. Budimo im milosrdni dok molimo za njih. Oprostimo im duge koje imaju prema nama i taj čin oproštenja prikažimo za olakšanje njihovih čistilišnih muka.
Raj je naš cilj
Nezamislivo je, ali istovremeno i najviše istinito da je grob ogromna laž. Mi smo tek tjelesno usmrćeni nanovo rođeni, preporođeni. Jer Raj je naš cilj.
Bezgranična kontemplacija ljubavi, bezgrješnog i vječnog jedinstva u trojstvenom Bogu. Nebo je vječno slavlje, radost, ljubav, ispunjenje, ljudskom nezamisliva potpunost u Bogu. Nebo je ples Ruže Otajstvene, vječno opredjeljenje za Boga. Nebo je biti u Marijinoj prisutnosti. I radovati se svetima, sa svetima hvaliti Boga Oca. Klicati svjesni Božje siline, veličine i jednostavnosti. I što god napisali o Nebu, nismo još ništa izrekli jer Nebo je neopisivo. Možeš ga tek naslutiti u stvorenju duše; samo onda kad pokušaš nešto nesebično, maleno, nešto sasvim neprimjetno, nešto kao ljubav. Kao dječje oči. Ili kao događaj koji slijedi nakon radosnog podnošenja križa. Kao davanje i odricanje. Kao hvala. I kao opraštam. Ali, puno, puno jače. Na zemlji su tek segmenti. Tek kamenčići slučajno ispali iz torbe Neba.
Živi svojoj djeci kao da ih nećeš još dugo imati
Živimo svim srcem usmjereni na taj cilj. Ne kao djeca beznađa i tuge zbog straha od smrti, nego kao putnici Nebu. Kao djeca radosti koja svim srcem žele zaroniti u more Božjeg Milosrđa jednom kada Ga ugledaju.
Kršćanine, sestro i brate, živi baš ovaj trenutak kao da je posljednji. Kao da znaš da ćeš večeras ili poslijepodne kada budeš prelazio cestu, ili sutra u shopping centru dok sasvim normalno budeš kupovao kruh. Živi svojoj djeci kao da ih nećeš još dugo imati. I svom mužu u sadašnjosti kao žena mornara koji odlazi u tuđinu. Živi i bdi!
Smrt je trenutak ušća duše, ono za što čitav život živimo
Dolijevaj ulje ljubavi kao da ćeš sada, odmah. I bdi spremno žudeći činiti dobro. Iskoristiti svaki trenutak života tako da budeš zadovoljan njime kad u trenutku smrti budeš gledao kako se prelistava knjiga tvog života. Živi svim srcem! Punim plućima! Živi život po Božjoj volji da ti smrt bude meta u koju si gledao kao u svoju konačnu odrednicu-početak Neba.
Ohrabri se i baci u ruke Providnosti. Pucaj visoko! Stvoren si za Nebo, ni manje ni više nego za divno Krilo Očevo. Bdi i uživat ćeš Boga vječno. Ne u kapljicama, nego u slapovima. Poplavama! Jer svima nam se preliti u Boga. Smrt je trenutak ušća duše, ono za što čitav život živimo.
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Pexels
