Stereotipi o mamama kod kuće

Stereotipi o mama kod kuće

Dvije godine nakon završetka fakulteta, zaposlila sam se u bolnici i školi za djecu s posebnim potrebama s punim radnim vremenom. Uglavnom sam se usredotočila na prikupljanje novčanih sredstava i educiranje lokalne zajednice. Voljela sam to raditi. Djeca su bila maleni heroji. Svaki od njih se borio s teškim fizičkim i mentalnim stanjima te mi je to bio svakodnevni podsjetnik na svetost i krhkost ljudskog života. Bila sam zahvalna na tomu što mogu raditi smisleni posao odmah nakon završenog školovanja te sam cijenila priliku da dodirnem tuđe živote na manji, ali opet snažan način.

Kada smo suprug i ja prvi put postali roditelji prošloga proljeća, odlučila sam da ću ostati kod kuće – biti mama kod kuće s punim radnim vremenom. Bez ikakve sumnje, bio je to tužan trenutak opraštanja s mojim poslom i obiteljima s kojima sam se zbližila. Međutim, u potpunosti sam prihvatila svoju ulogu novopečene majke i nisam se ni na sekundu osvrtala unazad.

Koji su to stereotipi

Ali, kao što će mnoge novopečene majke priznati, cjelodnevni život kod kuće s malenom nepismenom osobom može biti izuzetno samotan, posebice kada ste kao profesionalac navikli na stalan intelektualni poticaj na radnome mjestu. Znajući to, bila sam uzbuđena i željna novih poznanstava s ljudima koji će umanjiti taj osjećaj samoće i izolacije. Tako sam se priključila jednoj grupi mama u nadi da ću pronaći srodne duše koje su također u potrazi za prijateljstvom i solidarnošću u ponekad običnom životu mama kod kuće. Nadala sam se maloj oazi gdje se obogaćuje i podržava, ali naišla sam na grupu punu stereotipa kakve bi trebale biti mame kod kuće.

Znate koji su to stereotipi: grupa marljivih ljudi koji svoje dane provode praveći čuda od lonaca za cvijeće ili izrađujući rukotvorine s Pinteresta s obzirom da ne rade „pravi posao“. Te mame su često posramljivale (namjerno ili nenamjerno) mame koje rade, zato što svakoga dana napuštaju svoju djecu, a raspravljalo se o etici koja stoji iza platnenih pelena ili opasnosti koje prijete dječjem moralu ako pola sata odgledaju Ulicu Sezam. To mi se baš i nije svidjelo.

Osjećala sam da ih ne mogu „pratiti”

Iako sam sada bila jedna od njih – mama kod kuće – osjećala sam se zarobljeno i nedoraslo pod teretom novih očekivanja. Ja baš nisam osoba koja je željela ispunjeni kalendar s datumima za igranje i ne mislim da svi trebamo koristiti platnene pelene. Moram priznati da su me starije, iskusnije mame uplašile s time što su one sve već „pohvatale“, a ja sam tek na samom početku…

Ja sam još uvijek bila ja – ista ona koja je prije nekoliko tjedana radila posao s punim radnim vremenom i premašivala očekivanja koja su bila postavljena… Sada mi se činilo da odjednom moram „zadovoljiti“ cijeli jedan novi skup očekivanja koja, iskreno, nisu bila toliko bitna. Bila sam, i još uvijek jesam, zaokupljena time kako odgojiti sretnog, svetog sina; ili kako sa svojim suprugom imati zdrav i veseo brak; ili možda i najbitnijim, kako se približiti Kristu kao katolička žena, supruga i majka.

Što onda možemo učiniti da ti stereotipi nestanu? Kako bismo to napravili, moramo najprije bolje shvatiti ulogu i odgovornost nas, kao žena – posebice kao supruga. U Pismu ženama sv. Ivana Pavla II., on zahvaljuje ženi-supruzi što „neopozivo združuje svoju sudbinu sa sudbinom muškarca u odnosu uzajamnog darivanja, u službi zajedništva i života.“

Bez obzira na naše karijere, okolnosti, ili put kojim hodimo kroz život, pozvane smo služiti; voljeti i činiti ono što ljubav zahtijeva. Toliko smo često u kušnji zamaskirati sve loše i ružno o našim životima te se opasno uhvatiti u zamku postizanja nedostižne razine „savršenstva“. Kada se to dogodi, kao što Edith Stein opisuje: „dominantnu volju zamijenit će radosno služenje.“

Raditi sve ono što od nas Ljubav zahtijeva

Ove sklonosti se čine kao da su utkane u suštinu naših bića pa se neke od nas bore s time više nego druge. Ali što ako umjesto toga pokušamo izgrađivati jedne druge kao žene i majke, a ne se natjecati ili gledati s visoka jedne na druge? Što ako promijenimo kulturu mama kod kuće tako da naglasak stavljamo manje na tobožnje „prave“ ili „krive“ načine „super“ mama, a više na to koliko ljubimo svoje supružnike i djecu kao individue, ili jedinstvene žene koje žive svoj poziv?

Da bismo prevladali stereotip koji obuhvaća najgore u ovom važnom i uzvišenom pozivu, hajdemo se podsjetiti da prije negoli smo postale majke, mi smo žene; katoličke žene, pozvane kao kćeri dobroga Boga voljeti i služiti jedne drugima i našim obiteljima. Hajdemo osnivati ženske grupe koje će biti izazov za našu duhovnost i intelekt, koje će poticati prava prijateljstva i istinski rast, te započinjati složene i misaone razgovore o našem identitetu kao žena.

Ne samo ograničavati rasprave na marke pelena ili teorije privrženog roditeljstva, nego hajdemo pričati o svojim brakovima, svojim ulogama unutar obitelji i Crkve, svojim strahovima i izazovima kao žena, bilo da radimo ili ne. Složene smo osobe zbog darova koje imamo, naših sposobnosti, potreba i čežnja. Ne postoji savršen način za majke, niti jednostavan odgovor kada se radi o bilo kojoj od nas koje živimo svoje pozive kao Božje kćeri. Odgovor, možda, leži u tome da radimo sve ono što ljubav od nas zahtjeva, i čineći tako Bog naše darove koristi doma, na radnome mjestu ili na bilo kojem mjestu gdje nas On vodi.


Emily Hannon – FemCatholic
Prevela: AMS
Foto: TeiTo

Avatar
Žena Vrsna

Žena vrsna vrijedi više nego biserje. Srce njena muža bez straha se može u nju pouzdati, ona mu uvijek čini dobro. Vješto i neumorno radi na njivi Gospodnjoj, tražeći i vršeći volju Božju. U njoj nema straha, osim straha Božjega pa se smije svakom novom danu uživajući u plodovima svojih djela.