Što šaljemo na Internet, ostaje na Internetu

Komunikacijske mogućnosti Interneta vrlo nas lako zavedu te ubrzo zaboravljamo na granice unutar kojih bismo se trebali osjećati sigurnima. Nije važan samo trenutak u kojem objavljujemo privatne poruke već i posljedice koje će biti vidljive tek u budućnosti.

21

Nekad i sad

Htjeli mi ili ne, tehnologija se svakim danom razvija sve više, napreduje iz godine u godinu. Većina mlađe generacije ne može ni zamisliti život bez Interneta niti se poistovjetiti sa svojim roditeljima koji su slušali kasete ili u njihovoj dobi uveli telefon u kućanstva. Danas sva komunikacija, službena i neslužbena, odvija se putem Interneta. Zapravo, baš u toj generaciji kaseta dogodile su se najdramatičnije promjene u svijetu tehnologije. S kaseta smo prešli na cd-ove, s telefona na mobitele, s televizije na računala, s knjiga na Internet. Trebamo li recept – pitamo Google, imamo zdravstveni problem – čitamo forume, dogovaramo se s prijateljima – koristimo aplikacije (provjerite koje su korisne)… Nezanemariva količina našeg društvenog života odvija se pomoću tipkovnice i skrolanja. Pratimo novosti, obavijesti i najnovije fotografije poznanika i prijatelja putem raznih društvenih mreža, bilo Facebooka, Tweetera ili Instagrama. Sve što nas zanima otkrivamo samo jednim klikom.

Širina intimnih prostora

Ostaje nam dojam da smo ranije sve novosti kod naših prijatelja i obitelji saznavali razgovorom, danas to radimo skoro poput špijuna jer gledamo fotografije i čitamo što im je na umu s nekog drugog kraja grada, države, svijeta. Pregledavamo njihove fotografije, a da to oni ni ne znaju. Prijavit ćemo našu trenutnu lokaciju, odabrat ćemo emotikon naših trenutnih osjećaja, mahnut ćemo grupi prijatelja… neka se zna gdje sam i kako sam. Naši intimni prostori su se jako proširili i sve je teže odrediti granicu.

No, u konačnici, odrasli smo i odgovorni za svoje postupke stoga sve što napravimo učinili smo svjesno znajući sve posljedice ili dobrobiti svoga djela. Ili, možda, nismo?

Kako je već rečeno, i mi smo generacija koja surfa Internetskim bespućima i susrećemo osnovnoškolske kolege na profilima društvenih mreža. Mi sami imamo svoje profile u katalogu korisnika kao da smo dio FBI-eve baze podataka Zemljana. Činjenica je da to nije tek naš privatni dnevnik koji ćemo zaključati i sakriti ispod kreveta već javna osobna iskaznica. I to je nešto što često zaboravljamo.

Koja je, onda, granica dozvoljenog? Koliko otkriti, a koliko sakriti? Što objaviti, a što ostaviti u intimi svoje obitelji?

O čemu razmišljam?

Prije nego što nešto objavimo urbi et orbi, zapitajmo se zadiremo li preduboko u svoju vlastitu intimu ili intimu svoje obitelji. Objavljujemo li nešto što bismo podijelili sa svojim najbližima, ali ne i sa cijelim popisom prijatelja od kojih smo neke vidjeli jednom u 10 godina? Želimo li da jedan od njih komentira naš život na temelju par riječi koje smo napisali pa onda donosi nepotrebne zaključke ili predrasude? Nije zgorega promisliti o tome koliko otvoreno možemo izražavati svoje osjećaje i iznositi detalje iz svoje obitelji. Sjetimo se da naš život nije predstava kojom ćemo zabavljati svoje društvo niti bismo im smjeli trljati pod nos svoje uspjehe. Pripazimo da ne postanemo predmet poruge pišući o rodbini s kojom se ne slažemo ili suprugu koji nema razumijevanja. Facebook i brak često ne idu zajedno. Intimne su to stvari koje se rješavaju unutar četiri zida, a ne u beskraju svjetske mreže.

Razmislimo dalje. Hoćemo li zbog osjećaja koje proživljavamo danas i stavova koje trenutno držimo požaliti nakon nekog vremena, kada postanemo stariji i pametniji? Hoćemo li se crvenjeti kad nas naša omiljena aplikacija podsjeti što smo napisali u isto vrijeme prije godinu dana? Čak i kada mislimo da je prigodno objaviti novost iz naših života ili razmišljanja o aktualnim društvenim problemima, odvagnimo odluku i dvaput promislimo prije nego što stisnemo šalji.

Internet i pravo na privatnost

Konačno, najugroženija skupina zahvaćena vrevama društvenog života koji se odvija između naših računala i divovskih servera naša su djeca. Bez razmišljanja odašiljemo njihove slike, još dok su u majčinoj utrobi (da, ima i takvih!), prve osmijehe, prve zalogaje kašice, korake…kao da se sve to nije ni dogodilo ako nismo javno objavili. Pitamo li mi svoju djecu žele li pronaći svoje portrete na Internetu nakon 15 ili 20 godina kada budu osnivali svoje vlastite obitelji? Hoće li se osjećati ogoljenima, razotkrivenima, poput celebrityja bez privatnosti? Je li to ono što bi oni sami izabrali? Kako možemo zaštititi privatnost na društvenim mrežama?

Opasnost zlouporabe

Dotaknimo i mogućnost zlouporabe njihovih slika, ne zaboravimo koliko ima onih što vrebaju na dječju pornografiju te koriste slike nevine djece koje je netko iz obitelji postavio na Internet. Možemo pridodati i vršnjačko nasilje, a jedno od oblika je i virtualno zlostavljanje koje vrlo lako može biti potaknuto i nekom od slika djece objavljenih s potpuno drugačijom namjerom. Jednog će dana naša djeca tražiti posao, a njihovi će se podaci moći provjeriti putem Interneta. Želite li da poslodavci imaju uvid u svaki dio njihova djetinjstva ili se slažete da je to izričito privatna stvar? Možda naša djeca žele ostati anonimna, a zapravo uopće nemaju pravo glasa.

Odgovornost prema djeci

Promislimo o svojoj odgovornosti prema djeci. Ne bismo htjeli ni da nam netko stoji na prozoru i gleda u naš dom, stoga, ne smijemo dopustiti da nas povede trenutna euforija i rasprostremo intimu naše djece. Ako govorimo o pravima djece, onda prvo krenimo od sebe i zaštitimo ih od opasnosti kojima su potencijalno izloženi kada objavljujemo njihove slike. Što je još važnije, ono što objavimo na Internetu, tamo i ostaje. Za vijeke vjekova.

Livija Rogulj – Žena Vrsna


Print Friendly, PDF & Email
In this article