Kada majka pogriješi, njezina djeca grcaju u boli i žalosti. Poljuljana su. Izgubljena su. Ne znaju što učiniti. Ona, na koju su se uvijek oslanjali. Ona, koju vole najviše na svijetu. Ona, za koju su uvijek vjerovali da najbolje zna. Ona je podbacila. Ona je pokazala da je nesavršena. Grešna. Ljudska. Slaba.
Crkva je naša majka.
Stoga, znam da te boli. I mene razdire. Stvara mi vrtoglavicu. Mučninu. Svaki put kada uvidim njene slabosti.
Jer je ljubim. Jer mi je majka.
Jedna, sveta, katolička i apostolska Crkva
Kada ispovijedamo svoju vjeru, navodimo da vjerujemo u jednu, svetu, katoličku i apostolsku Crkvu. Čak i kada smo svjedoci oskvrnuća, Crkva je sveta i dalje. Sveta je, ne zbog nas. Ne zbog ljudi. Sveta je jer ju vodi Bog, Duh Sveti. Da nije tako, davno bi propala. A neće. Jer Krist nam je rekao da je ni vrata paklena neće nadvladati (usp. Mt 16,18).
Zato, kada misliš da je gotovo i da će se sve srušiti. Kada se želiš okrenuti i otići, odustati. Ne budi nevjeran, nego vjeran. Vrata paklena neće je nadvladati.
To ne znači da neće pokušati. Hoće, itekako. Udarat će gdje smo najslabiji. Neumorno. Dogodilo se nebrojeno puta i ponovit će se. Udarali su nas gdje smo najslabiji.
„Bez mene ne možete učiniti ništa.“ (Iv 15,6)
Boljelo nas je jer smo se uzdali u čovjeka, a ne u djelovanje Božje po čovjeku. Boljelo je jer čovjek nije dopustio Bogu da djeluje po njemu, nego je djelovao po svome.
Što god učinili sada ili bilo kada u budućnosti kad navru oluje, ako ponovimo ovu grešku i uzdamo se u čovjeka, neće biti dobro. Valja se okrenuti Onome bez koga ne možemo učiniti ništa. Što god On kaže činiti. Poslušati napokon Mariju i njene riječi što odjekuju iz Kane već tisućama godina. Poslušati što nam je rekla i u Fatimi. Uzeti u ruke krunicu i moliti – ne za bilo što, za mir u svijetu.
Jer, svaki udarac koji je Crkva primila predstavlja nemir. Bitku. Veliku. Duhovnu, iznad svega.
Zapamti da u vremenima nemira Bog podiže svece. U vremenima sablazni, podiže one koji će vraćati na izvor, koji će krijepiti nadu i jačati vjeru. Bog ne napušta Crkvu, ne ostavlja svoj narod. Bdije nad nama i pruža nam utjehu po svecima. Obrati se tim svecima za zagovor. Zatraži utjehu i vodstvo.
Moli za one koji su do sada podbacili dopustiti Bogu da po njima djeluje, da ubuduće to ne čine. Moli za svoje svećenike, biskupe, za papu. Moli za pastire i poštuj ih, bezuvjetno. Ne zbog onoga što (ne) čine, već zbog autoriteta koji im je Krist po Crkvi darovao.
Izbjegavaj nezrele reakcije, priteci djelima koja će biti na izgradnju
Okrenuti se i otići, napustiti Crkvu ili postati njen neprijatelj kada nas razočara, značilo bi da smo izgubili bitku. To je ono što je neprijatelj i htio postići. Ne zapadni ni u zamku vjerovanja da znaš bolje i da si zasigurno u pravu. Ne upiri prstom u druge optužujući ih za ono što ni sam nisi u stanju izvršavati. I drugi oko tebe su ljudi. Budi im radije blagoslov, ne guraj ih u grijeh.
Vrijeme tragedije nije vrijeme za svađu među braćom i sestrama. Vrijeme tragedije poziva na jačanje zajedništva.
U vremenima nemira radije se usmjeri na ono što je čvrsto i što se nikada neće poljuljati. Na onoga koji je jedini svet i koji je jedini Gospodin. Zapitaj se vjeruješ li iskreno da je On veći od kaosa koji te okružio.
Umjesto da se poljuljaš, najjače zavapi za jačanje vjere. Stavi Krista u središte svog života. Poradi na svemu što si odgađao. Učvrsti naviku svakodnevne molitve. Počni se dizati ranije kako bi stigao na misu i kroz tjedan. Kad učvrstiš sebe, učvrsti i braću.
Vrijeme nemira je pravo vrijeme da se približimo Bogu više no ikad. Jedino s njim moći ćemo na kraju svega izgovoriti riječi svetoga Pavla: „Dobar sam boj bio. Trku završio, vjeru sačuvao.“ (2 Tim 4,7)
Lea Potočar – Žena vrsna
Foto: Ian Stauffer – Unsplash
