Bilo kako bilo, nekako dođemo do trenutka u kojem znamo da je vrijeme za ženidbu. S tom posebno dragom osobom.
Željeli smo zaruke, željeli smo u brak
Njima je to bilo otprilike ovako. Čekali su da ona završi fakultet, a želja za brakom je rasla i rasla. Onda su molili za znak, za vidljivi Božji znak kada se trebaju vjenčati. Znali su da su jedno za drugo. Željeli su brak. No, htjeli su surađivati i s Nebom u tome. Pa je onda Nebo neko vrijeme šutjelo. Trebalo se još strpjeti i vjerovati.
Te večeri uoči blagdana Dobrog Pastira zajedno su sudjelovali na bdijenju za duhovna zvanja. Na klanjanju su molili i za svoje zvanje. Sutradan su pronašli malena bijela vesla s datumom. Bila su to vesla sa susreta mladih na kojem su se upoznali pet godina ranije. I datum je bio znakovit: sljedeće godine na taj datum padala je subota, i to opet subota uoči blagdana Dobrog Pastira. Za njih je to bio odgovor na molitve i znak da će za godinu dana postati muž i žena.
Znakovi su kao komadići kruha koji nas, putem prema Njemu, čine sigurnijima u odluci, da ne radimo samo po vlastitoj, nego i po Božjoj volji. Lijepo je osluškivati Ga, prepoznavati i raditi u suradnji s Njim.
Priželjkujemo nešto najposebnije, baš nama
Kad par počne razmišljati o zarukama, onda dečkima nije lako. Sigurna sam da bi svaki tada želio učiniti nešto posebno, filmski za svoju odabranicu. Nekako domišljato, jedinstveno i romantično zaprositi voljenu, pozvati je na putovanje u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Pa onda to uspije. Ili ga izbezumi čitava priprema pa pomalo nespretno i brzopleto – samo zaprosi.
Mi žene obično taj trenutak zamišljamo, očekujemo, iščekujemo, znatiželjne, kako će se to dogoditi? Kada? Priželjkujemo nešto najposebnije, baš nama. Možda ponekad i dodatni pritisak stvorimo našim dragim muškarcima s tim svojim očekivanjima. Želimo se udati. Pa se onda malo bojimo te udaje. Pa bi opet ipak htjele.
Svake su zaruke posebne
A naši dragi dečki razbijaju glavu kako. Neki su jednostavno spontani. Neki otiđu, kupe prsten i zaruče se na rivi. Ili na stanici. Netko klekne. Netko stoji. Netko bez prstena. Netko se poljubi. Netko se ne ljubi. Netko cijelu večer krije pa pred odlazak iznenadi. Otkopča trenirku na kojoj piše… Netko donese iznenađenje s tropskih mora. Netko u hodniku, na brzinu, dok ulazi s roditeljima na prvi zajednički ručak dviju obitelji u njenoj kući, netko na najvišem mjestu slapova Krke, netko na samo njemu svojstven način. A svaki odabir je nekako na kraju poseban, nekako divan, pa ispao taj tren nespretno ili spretno. Sve je slatko jer je naše i pamtimo taj trenutak do kraja života.
Svake su zaruke posebne.
Nije kleknuo, ali su zajedno kleknuli pred Njim
Njihove su bile u Gospinom svetištu. Večer prije njenog rođendana, baš nakon nekog kolokvija na fakultetu; vozili su do drugog grada. Nije kleknuo, ali su zajedno kleknuli pred Njim. A onda su krenuli kući. Slučajno je njena torba ostala u gepeku. I slučajno taj put nije bio kavalir pa ju je poslao da je sama uzme. I onda ona otvori i šokira se. Iznenadi. Sve je unutra bilo u ružama, a na sredini, umjesto zaboravljene torbe, tropska školjka s Rafaelom, na mjestu bisera. Kokos je sigurna karta. Unutar kuglice je bio prsten. Pitanje. Zagrljaj Boga s dvoje ljudi. Tako su krenuli. I još idu. Voljeni. Zajedno, za-ruke. A ljubav raste, dan po dan. S Njim.
A kako ste se vi zaručili? Ili, ako još niste, želite li to? Planirate li? Znate li pored koga biste voljeli provesti ovaj kratki, prolazni život?
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Rachel Pfuetzner – Unsplash
