Od malena, gledajući španjolske sapunice, sjećam se jedne velike, neispunjene čežnje za ljubavlju i prihvaćanjem. I toga da sam izgovorila u sebi da bih voljela imati muža koji me voli upravo ovakvu kakva jesam i da od mene neće odustati. Odrastala sam u tradicionalnoj katoličkoj obitelji s četvero djece u čijem je središtu bio Bog. Nedjeljna misa nikada se nije propuštala i uvijek se molilo prije svakog obroka. Imala sam i svoj jedinstven odnos s Bogom gdje bih pričala s njim, povjeravala mu se…
Utjecaj društva bio je poguban za odluke koje sam donijela
Kako je mojim odrastanjem rastao i osjećaj odbačenosti i niskog samopouzdanja, uz utjecaj društva i medija, prihvatila sam u sebi laž da neću biti voljena do kraja ako neću imati predbračne odnose. To me malo–pomalo i udaljavalo od Boga, koji mi je na srce stavljao želju za čistim hodanjem, no moja filozofija činila mi se jedinom ispravnom. Na početku mojeg studiranja, u našoj su se obitelji počele događati ozbiljnije krize i velika narušenost odnosa, a ja sam morala nekamo „pobjeći“. Tada sam prohodala s jednim mladićem i ta je veza dosta dugo potrajala. U toj vezi sam ostvarila cilj za koji sam mislila da će me dovesti do potpune ljubavi i prihvaćenosti – predbračni odnosi. Međutim, srce je i dalje ostajalo prazno, ovaj put s velikom količinom krivnje i još više pitanja.
Bog pronađe čak i jednu malu pukotinu našeg srca
Kako sam dosta analitična osoba, naučila sam „voljeti” glavom, a ne srcem. Srce je vrištalo da je duboko nesretno, no za svaki vapaj ja bih imala racionalni protuargument. Tako sam pet godina sustavno gušila svoje srce sve dok nije došlo do granice pucanja. Sjećam se da sam u molitvi (koja je sad bila puno rjeđa), svejedno razgovarala s Bogom, ali mu nikako nisam mogla prepustiti svoju spolnost. Jednom prilikom, sjećam se da sam mu u molitvi otvorila malu pukotinu i rekla: „Ajde, predajem ti i to”, i nedugo nakon toga sam usnula san.
Bog je živ!
Isus je na uzburkanom moru bio na lađi, pogledao me i rekao: „Marija, pripremi se, ti i Ana (moja seka) idete prve”. Ispričala sam taj san mami, misleći da ćemo seka i ja uskoro umrijeti (smijeh). Par mjeseci nakon tog sna sjećam se da sa sa sekom gledala YouTube videe i naišle smo na svjedočanstva o ženi koja je počinila abortus i doživjela susret sa živim Bogom. U mojem se srcu nešto prelomilo – pala sam na koljena, spoznala da je Bog živ i iskreno sam se pokajala za grijehe spolnosti kojim sam ga vrijeđala.
Od tog se trenutka moj život promijenio. Odlučila sam pod cijenu veze hodati čisto, na što je tadašnji momak i pristao. Tako smo hodali oko godinu i pol dana, no ta se veza prekinula. U razdoblju patnje i samoće, Bog je puno radio na meni. Pozivao me na ispovijed, svakodnevne sv. mise, služenje u župi. Cijelo sam to vrijeme intenzivno molila da mi Bog providi dobrog muža s kojim ću provesti svoj život i čisto hodati (posebno sam molila zagovor poginulih hrvatskih branitelja). Također, tinjala je i jedna iskrica u kojoj je Bog tražio da mu se otvorim da radi na mom srcu prije braka, no od toga sam sustavno bježala. Srce mi je bilo previše stran pojam.
Odlučila sam se utjecati sv. Josipu
Nakon dvije godine molitava, služenja i traženja prihvatila sam činjenicu da možda i neću imati muža, no da mi je i ovako s Bogom lijepo. Tada mi se dogodilo nekoliko situacija koje su me jako povrijedile pa sam odlučila moliti devetnicu sv. Josipu da razriješi te situacije. Istovremeno sam se prijavila na isusovački kamp Modrave i zadnji dan devetnice se poklopio s mojim dolaskom u taj kamp.
Prva osoba koju sam tamo vidjela i upoznala bio je jedan simpatičan, pričljivi dečko i prvo što sam pomislila kad sam ga vidjela jest: „On mi je kao neki moj rod.” No, nisam ga gledala kao simpatiju. Naime, meni su se svidjela druga dva dečka (smijeh), a on se zaljubio u jednu drugu djevojku. Tamo smo „samo” puno razgovarali i zadnju večer smo kroz razgovor spoznali da imamo puno sličnih životnih situacija koje su se događale u slično vrijeme. Tek nakon njegovog dolaska u Zagreb, koji je mjesecima ranije bio isplaniran zbog košarkaške utakmice, počelo se nešto događati. Zajedno smo počeli telefonski moliti krunicu i spoznavati da imamo karakteristike za koje smo molili u budućim supružnicima.
Veza kakvu je Bog imao u planu prevladala je sve prepreke
Nakon godinu dana hodanja, vjenčali smo se i prvi put poljubili na dan vjenčanja. No, da ne mislite kako je sve išlo glatko, upoznavanjem Kristijana počelo mi se otvarati dugo vremena zapostavljeno srce. Koliko sam samo puta poželjela pobjeći iz svega jer me rušenje zidova, koje sam tako pomno gradila oko svog srca, silno boljelo. Aktivirale su se depresija, anksioznost i konstantni strahovi u kojima sam molila Boga da nas razdvoji ako nismo jedno za drugo. No, Kristijan je uporno ostajao uz mene.
Nisam znala zašto sam kao mala molila da želim nekoga tko od mene neće odustati, no sad mi se počelo razjašnjavati. Kristijan je molio za ženu na kojoj ima puno posla (smijeh) pa ga je Bog i pripremao na kušnje u vezi te moje konstante nećkanja i bježanja. Rana zbog narušenih odnosa u obitelji u meni nije bila zacijelila i u svojoj analitičkoj glavi, stvorila sam idealiziranu sliku braka gdje ne postoje konflikti i svađe i očito – kao sveci lebdimo u braku nad zaslugama čistog hodanja. To se ubrzo razrušilo ulaskom u brak i moji problemi s depresijom su se pogoršavali, kao i bračni problemi te smo se često nalazili u teškim i kriznim situacijama. Kristijan me često morao „nositi”, a ja sam bila ljuta na Boga što sve to dopušta.
I u kušnjama nas je nosila vjera
Također smo mislili da će i beba odmah doći, no vrijeme je prolazilo, a od bebe ništa. Naime, nikako se nisam mogla prihvatiti kao majka te uz ostale fizičke i psihičke faktore, postizanje trudnoće je bilo slabo izgledno. No, Bog mi je bio vjeran sve to vrijeme. Na put mi je, uz muža, stavio jednu dragu osobu koja je prepoznala da mi treba pomoć i postala bliskim prijateljem.
Tada sam stupila u kontakt s jednim svećenikom s kojim sam prorađivala svoju prošlost i rane, izbacivala boli… Ubrzo nakon toga prvi put ostajem trudna, ali se ostvaruje jedan od mojih najvećih strahova – izvanmaternična trudnoća. Taj me događaj bacio u očaj koji je trajao pune dvije godine. Nisam mogla zamisliti da opet ostanem trudna zbog trauma koje sam proživjela. No Bog je strpljivo čekao… U to vrijeme priključili smo se Molitvenoj zajednici „Svete Obitelji” u Osijeku i postala sam članom slavljeničkog tima.
Bog je nad svakom životnom situacijom
Kad sam u sebi izgovorila da sam spremna na sljedeću trudnoću, makar se dogodio isti ishod, opet se dogodila trudnoća koja je ovaj put završila spontanim pobačajem. Bog je moju sumnjivu, buntovnu i analitičku dušu oblikovao kroz vrijeme i u tom hodniku hitne ginekologije mi u srce izlijevao slavljeničke pjesme i poticaj da mu zahvaljujem. Uza suze tuge, ali ne više i očaja, počela sam potiho slaviti Boga i zahvaljivati mu na križu koji mi je dao i doživjela mistični trenutak gdje mi je Bog pokazao kako je križ koji nosim veliko bogatstvo u duhovnom svijetu, za mene i cijelu obitelj, i da bi mi mnogi (pozitivno) zavidjeli kada bi spoznali veličinu blagoslova koji će se po njemu spustiti. Sljedeći dan, boli više nije bilo, niti traume! Samo spoznaja da je Bog uz mene u svakoj situaciji i neće dopustiti da budem kušana preko mjere.
Nedugo nakon toga suprug me nagovara da uđemo U Fertility Care (program restorativne medicine gdje se hormonski, vitaminima, promjenom prehrane, praćenjem ciklusa, antibioticima i operacijom u našem slučaju radi na tome da se poboljša ženino zdravlje i liječi uzrok neplodnosti te trudnoća dolazi prirodnim putem) – jer nam umjetna oplodnja nije bila opcija. Nakon godinu dana u tom programu, nastupila je i treća trudnoća koja je opet završila spontanim pobačajem. No, moje srce je pratilo recept slavljenja i zahvaljivanja u poteškoćama i sljedeći dan – opet mir i stav „idemo dalje”.
Bili smo okruženi Božjim suradnicima i primili ogroman blagoslov
Također smo bili potaknuti imenovati našu djecu na nebu, ali i čvrsto vjerujući da ćemo biti roditelji i djece na Zemlji; odabrali smo imena Emanuel i Veronika, čuvajući imena u tajnosti. Sa zajednicom smo se uputili u Međugorje s nakanom da nam Bog potvrdi imena koja smo odabrali. Na putu prema Križevcu, brat Ivan Džanko pristupio nam je i rekao da je po spoznaji dobio kako nam Bog priprema sina i da mu damo ime Emanuel! Prijateljica je po istom daru rekla da joj je Bog rekao za našu kćer na 6. postaji križnog puta (Veronika pruža Isusu rubac)! Bili smo presretni! Nakon ukupno dvije godine u programu Fertility Care, s ponosom mogu reći da sretno očekujemo Emanuela, koji svaki dan treba stići, našeg sina utjehe i Bogu i Gospi posvećeno, ljubljeno dijete.
Gledajući unazad, mogu samo zahvaliti Bogu na nježnosti i brizi i koliko mu je bilo stalo da prvo ja budem dobro. Obnavljao me psihički, fizički i duhovno kako bi se ispunila želja mog srca za sretnim brakom i majčinstvom. Odlasci silnim liječnicima, svećenicima, psihoterapeutima, potpora muža, obitelji i prijatelja bili su Božje sredstvo kako to i postići.
Neka mu je hvala i slava!
Marija Šimičić – Žena vrsna
Foto: Marija Šimičić
