Svećenik koji mi je promijenio život

svećenik koji

„Ima nas svakakvih, a ponajviše različitih!“ reče mi jednom neki svećenik. Imao je pravo. Kako ljudi, tako i svećenika, ima svakakvih, a ponajviše različitih. Jeste li vi, dragi čitatelji, ikada u životu susreli dobrog svećenika? I po čemu je on dobar, barem iz vašega kuta gledanja? Zašto biste njega, za razliku od ostalih, izdvojili na prvo mjesto? Nadam se da među brojnim svećenicima imate barem nekoliko kandidata. Želim vam ovdje posvjedočiti o svećeniku koji mi je toliko promijenio život da sam zbog njega morala promijeniti i pogled na svećeništvo, na Crkvu, ali i na samu sebe, svoju obitelj i svijet uopće.

Moja se obitelj raspadala

Upoznala sam ga u vrijeme kada sam pohađala srednju školu, neko mi je vrijeme predavao vjeronauk. Na prvi se pogled doimao posve svećenički i obično. Pričao je neke lijepe priče, puštao nas da mu govorimo svoje jade, smijao se s nama i molio s nama. U to sam vrijeme proživljavala veliku krizu. Moja se obitelj raspadala, živjeli smo skromno i siromašno, okruženi okolinom koja nije pokazivala razumijevanje. Zbog takvih okolnosti jedva sam nekako završavala razrede jer učiti nisam mogla i nisam znala, ali to je tada bio najmanji problem, škola ionako nije mogla biti na prvom mjestu. Vršnjaci su me zbog svega toga ismijavali, verbalno, psihički, čak i fizički maltretirali. Moje je samopouzdanje bivalo sve niže i niže. I nisam se znala podići s dna.

Svećenik o kojemu vam govorim nije supermenovski otklonio sve zapreke u jednom trenutku i izvukao me iz svih problema. Ali je u svemu odlučio biti sa mnom. Davao mi je svoje povjerenje, nikada me nije odbio kada sam trebala razgovor, premda je za vratom imao stotine drugih obveza. Nije mi pametovao i nije nastojao riješiti moje dvojbe i muke. Dopuštao je da se u meni odvijaju procesi sazrijevanja duhovnog gledanja na sve probleme. Jedna mi je njegova rečenica otvorila oči za rješenje mog problema: „Ove korizme gledaj u križ!“ Bilo je nakon te korizme još mnogo korizmi u mom životu, kako liturgijskih, tako i osobnih. Kada je bivalo teško znala sam kamo usmjeriti svoj pogled. Znala sam gdje ću pronaći snagu u nemoći. Pozivao me da služim, da se dajem, da „visim“ po Crkvi. Ona mi je tako postala jedini dom, jedino utočište.

Svećenik koji nam je pokazivao da smo mu potrebni

Okupljao je nas mlade i povjeravao nam velike zadatke, ponekad i prevelike. Nije očekivao savršenstvo, nije nam nikada uputio kritiku kada bismo nešto učinili krivo. Nije nas vukao za rukav, nije moljakao da dođemo. Samo bi rekao da posla ima. I dao nam do znanja da ga nitko drugi, osim nas, neće učiniti. Kada bi posao bio obavljen običavali smo sjesti i diviti se učinjenome. Otvorio nam je svoju kuću, govorio je da je to naša župa i naša kuća. Otvorio nam je svoj hladnjak, zajedno smo kuhali mnoge obroke, štoviše – učio nas je kuhati, prati suđe i blagovati za stolom, izgovarati zdravice, moliti. Otvorio je i svoj novčanik, jer sve što smo kuhali, netko je morao i platiti. Kada sada razmišljam, možda je baš zato vozio stari automobil u koji bismo se često nagurali i zajedno putovali kojekuda. Sve se to događalo tako spontano, pokazivao nam je jasno da smo mu potrebni. A ima li išta važnijeg nego mladom čovjeku pokazati da je potreban i osigurati mu priliku da pokušava, čini pogreške i pomalo uči biti odrastao?

Prijemni ispit

Završavala sam srednjoškolsko obrazovanje, a moja je obiteljska financijska situacija postajala sve teža. Svećenik o kojemu vam pišem nije dozvolio da se zbog toga razlikujem od ostalih. Uplatio je novac za moje maturalno putovanje i kupio mi haljinu i cipele za maturalnu zabavu. Nisam o tome govorila drugima – možda je sada vrijeme da na ovaj način posvjedočim svima. No ovdje nije kraj mojoj priči. Kada je škola završila, upitao me jedno posve čudno, za mene tada neshvatljivo, pa čak i uvredljivo pitanje: „I, što ćeš sada nakon završene škole? Hoćeš li upisati fakultet?“ Nismo tada imali novaca za privesti kraju mjesec, a kamoli platiti fakultet.

Pokazala sam mu koliko sam zbunjena njegovim pitanjem. No nije posustao, nagovarao me da samo pokušam ispuniti prijemni ispit kako bih kasnije bila mirna zbog činjenice da sam barem pokušala. Nisam mogla odbiti to učiniti. Naravno, na dan prijemnog ispita sjeli smo u njegov auto i odvezao me, s još jednom kolegicom, u drugi grad na polaganje ispita.

Budući da se za ispit nisam pripremala onako kako bi to trebalo, nisam imala velika očekivanja. Nakon desetak dana stigao je rezultat koji me šokirao. Ostvarila sam izvrstan rezultat i izravan upis na željeni studij. Pogađate li što je učinio svećenik o kojemu vam pišem? Pronašao mi je smještaj i godinu dana plaćao stan. Nakon toga sam se osamostalila i počela raditi te mi poslije toga više nije bila potrebna financijska pomoć. No mojoj obitelji jest, stoga je i njima povremeno pomagao nakon toga.

Hranio me Božjom Riječju i Tijelom

Svećenik o kojemu vam pišem svakodnevno me hranio Božjom Riječju i Tijelom, bio je strpljiv sa mnom i mojim karakterom, prihvaćao moje prijedloge, ravnopravno sa mnom razgovarao, nikada mi nije dao do znanja da sam mu zbog ičega dužna ili od mene očekivao zahvalnost i protuusluge. Svojom je blagošću obnovio moje samopouzdanje, poticao da se kreativno izražavam, povjeravao mi važne zadatke i smijao se mojim padovima, ne kako bi me posramio, već kako bi mi pokazao koliko je beznačajan jedan pad u odnosu na svaki dobro učinjen korak. Smijali smo se i plakali zajedno.

Zahvaljujući njegovoj dobroti, danas sam osoba sa završenim fakultetom, kruhom u rukama i ljubavlju u srcu koju predajem svome mužu, djeci i svima koji su mi darovani u životu.

Svećenik o kojemu vam pišem postao je moj roditelj, moj zaštitnik, moj izbavitelj, hranitelj, spasitelj, utočište i sigurna luka, moj prijatelj. U njegovim sam očima prepoznala Krista živoga i djelatnoga. Iako živimo daleko jedno od drugoga i ne kontaktiramo često, u srcima nosimo jedno drugo i rado se s nostalgijom i u duhu prisjećamo trenutaka zajedništva koji su nas zbližili. Otkako sam ga upoznala, promijenio se i moj pogled na svećeništvo. U svakom svećeniku mogu prepoznati barem malo one Kristove ljubavi kakvu sam učila prepoznavati na svećeniku koji mi je promijenio život.


Felicita – Žena vrsna
Foto: Josh Applegate – Unsplash

 

Žena Vrsna

Žena vrsna vrijedi više nego biserje. Srce njena muža bez straha se može u nju pouzdati, ona mu uvijek čini dobro. Vješto i neumorno radi na njivi Gospodnjoj, tražeći i vršeći volju Božju. U njoj nema straha, osim straha Božjega pa se smije svakom novom danu uživajući u plodovima svojih djela.