Pročitajte treći nastavak o sv. Ivanu Pavlu II. i Drugom vatikanskom saboru.
Kako voditi Crkvu u Kristovu smjeru, a ne u svom?
Zajedno s ostalim sudionicima, kao što smo vidjeli, biskup Wojtyła započeo je svaku sjednicu Sabora molitvom Duhu Svetomu, koji je Duh Istine (usp. Iv 14,7) i „svjetlo savjesti“. (Dominum et Vivificantem, 36 i 42) Ovaj naglasak na savjesti odražava svjedočanstvo svetog Pavla: „Istinu govorim u Kristu, ne lažem; susvjedok mi je savjest moja u Duhu Svetom”. (Rim 9,1) Pristup Drugom vatikanskom saboru u stavu vjere, poput onog sv. Ivana Pavla II., omogućuje da se ova izjava sv. Pavla ponovno aktualizira na Saboru, uz pomoć Duha Svetoga.
Što se tiče savjesti, samootkrivanje Ivana Pavla II. po preuzimanju Petrove službe zahtijeva poseban spomen. Nakon dodjele vrhovnog apostolskog autoriteta u Crkvi, koji nije podložan nikakvoj zemaljskoj vlasti, građanskoj ili crkvenoj – pa stoga u potpunosti ovisi o svjedočenju Njegove savjesti pred Bogom – Ivan Pavao II., očito želeći da bude upoznat „iznutra“, povjerava svoje prve misli.
„Kako, na koji način bismo trebali nastaviti?“ Čini se da se pita: „Kako mogu biti siguran da Krist gradi svoju Crkvu kroz moju Petrovu službu? Kako mogu nastaviti s povjerenjem da ispunjavam Petrov mandat hranjenja Gospodnje janjadi i jačanja svoje braće?“ Kako, drugim riječima, može izbjeći vođenje Crkve u smjeru koji je sam smislio?
Njegov odgovor, opet s osvrtom na Petra: „Naš je duh usmjeren prema jednom smjeru, jedini smjer našeg intelekta, volje i srca je prema Kristu, našem Otkupitelju, prema Kristu, Otkupitelju čovjeka. Želimo gledati prema njemu jer nema spasenja ni u kome drugom osim u njemu, Sinu Božjem, ponavljajući ono što je Petar rekao: `Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga.`“ (Iv 6,68) (Redemptor hominis, 7) I nastavlja navodeći da je orijentacija prema Kristu povijesno uvjetovana, kao što je to u svakom dobu Crkve.
Krajnji cilj svakog sabora je izgradnja Crkve
Vjerujući da je Duh Sveti nedavno razgovarao s Crkvom i time pokazao put prema Kristu kroz Drugi vatikanski sabor, Ivan Pavao II. odlučuje podrediti svoju vrhovnu apostolsku službu i vlast samome Bogu, Duhu Svetom, podređujući je daru Duha s Drugog vatikanskog sabora. Da je Ivan Pavao II. predao svoj pontifikat tumačenju i provedbi Sabora, može se utvrditi poznavajući ga „izvana“. Znati da je to učinio na temelju vjerovanja da Duh Sveti svjedoči Krista za Crkvu ovog doba kroz Sabor, znači da ga poznajemo „iznutra“, na temelju njegovog vlastitog svjedočanstva.
Držanje da je Božji motiv u otkrivanju Njega sama ljubav i uvjerenje da je Njegova ljubav djelotvorna, dovodi do zaključka da je krajnja svrha objave Crkva: „Crkva je svrha svih stvari. Kao što je Božja volja čin koji se zove svijet, tako je i njegova nakana spasenje ljudi i ona se zove Crkva.“ (KKC, 760, citira Klementa Aleksandrijskog)
Kako svaki sabor posreduje Božju riječ, cilj svakog sabora, a time i Drugoga vatikanskog, je izgradnja Crkve koja je zbog svoje katoličke naravi misionarska. Saborska strategija za oživljavanje misije Crkve je naglasiti poziv na svetost jer su sveci najposlušniji i reagiraju na poticaje Duha Svetoga koji je glavni protagonist misije. U tom svjetlu, katoličanstvo Crkve i njezina svetost prožimaju se pa je jedno te isto reći da je glavni cilj Sabora svetost i reći da je to oživljavanje poslanja svjedočenja Krista.
U Kristu je ispunjenje temeljnih ljudskih težnji
Tumačiti Drugi vatikanski sabor u svjetlu vjere znači obratiti pozornost na sabornu vezu između Božje ljubavi prema čovjeku i čovjekove ljubavi prema sebi. Jer, prva i temeljna usklađenost čovjeka sa svojim Stvoriteljem jest traženje vlastitog ispunjenja. Samopovjerenje Bogu u vjeri u skladu je s Božjom stvaralačkom mudrošću samo kad je besplatno, a to znači da dolazak do vjere podrazumijeva sud da osoba povjeravanjem Bogu u vjeri zapravo voli sebe.
To znači da osoba vjeruje da je u Kristu pronašla konačno ispunjenje svojih temeljnih ljudskih težnji. (Ovo shvaćanje vjere može se smatrati ukorijenjenim u tomističkom shvaćanju uloge volje u činu vjere.) To je bitna potpora pastoralne orijentacije Sabora i njegove predanosti dijalogu. To je saborsko ažuriranje tradicionalnog tomističkog shvaćanja milosti koja pretpostavlja, nadograđuje i usavršava prirodu.
Vijeće namjerava olakšati ovo otkriće da „Krist u potpunosti otkriva čovjeka njemu samome i razjašnjava njegov vrhovni poziv” (Gaudium et spes, 22) pomažući muškarcima i ženama u razumijevanju njihove vlastite temeljne dinamike i iskustva. Jer, samo ako otkriju da je Isus Krist odgovor na njihova pitanja i ispunjenje njihovih težnji, oni mogu slobodno doći do vjere i povjeriti mu se čak i kao što su u Evanđeljima slijepi i hromi, gubavci i roditelji očajni iz ljubavi prema svojoj djeci, došli k Isusu da im ispuni nadu. Zato Gaudium et spes istinu o Božjoj ljubavi prema čovjeku potpuno otkriva u Kristovu vazmenom otajstvu, bitnom dijelu dijaloga Crkve sa svijetom.
Božja ljubav temelj pastoralnog karaktera koncila
„Dok pomaže svijetu i od njega prima mnoge koristi, Crkva ima jednu jedinu namjeru: da dođe Božje kraljevstvo i da se dogodi spasenje cijelog ljudskog roda. Svaka korist koju Božji narod tijekom svog zemaljskog hodočašća može ponuditi ljudskoj obitelji proizlazi iz činjenice da je Crkva ‘opći sakrament spasenja’ (Lumen gentium, 1), istodobno očitujući i izvršavajući otajstvo Božje ljubavi.“ (Drugi vatikanski sabor, Gaudium et spes, 45)
Ovaj naglasak na božanskoj ljubavi kao motivu i središnjoj istini božanske objave temelj je pastoralnog karaktera Drugog vatikanskog sabora. On je jednostavno ponovno prisvojio ovu dimenziju Božje riječi za Crkvu našeg vremena. To čini na temelju razumijevanja samoga Boga „iznutra“, odnosno na temelju onoga što otkriva o svojoj ljubavi prema čovjeku. I zato je prikladno reći da je Sabor duboko povezan s predajom u svom fokusu na vazmeno otajstvo i euharistiju. Benedikt XVI. to snažno izražava govoreći o savršenoj simetriji između Isusove euharistijske „za vas“ i svetog Pavla „za mene“, „za sve“ i „za Crkvu“.
U poslanicama sv. Pavla, ono „za vas“ na ustanovi Euharistije personalizirano je i postaje „za mene“ (usp. Gal 2,20) – budući da je Pavao shvatio da je u tom „vas“ Isus poznavao i ljubio i njega – kao i da je „za sve“ (usp. 2 Kor 5,14). To „za vas” postaje „za mene” i „za nju [Crkvu]” (usp. Ef 5,25), to jest „za sve”, u žrtvi križa za otkupninu. (usp. Rim 3,25) (Opća audijencija, 24. rujna 2008.)
Svečev poziv na čitanje saborskih dokumenata
Iako vjera prihvaća doktrine koje razjašnjavaju božanske objave, njezin temelj je uvjerenje da je sve što je Bog otkrio „radi nas”, „zbog nas ljudi i radi našeg spasenja”. Poput Marije („Jer velika mi djela učini Svesilni.” [Lk 1,49]) i svetog Pavla („A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene. ”[Gal 2,20]) po vjeri sveti Ivan Pavao II. percipira dimenziju „za mene” učiteljstva Sabora.
Njegovu predanost provedbi Sabora, uključujući i njegov neprestani poziv vjernicima da pročitaju saborske dokumente, treba gledati kao njegovo sveto ispunjenje zapovijedi da ljubi bližnjega kao samoga sebe, onako kako ga je Bog ljubio, upravo kroz Sabor. Ovo nam pomaže poznavati ga „iznutra“.
Ovo prethodno nas dovodi do onoga što sv. Wojtyła prepoznaje kao razlikovanje Drugog vatikanskog sabora kao pastoralnog vijeća. Saborsko učiteljstvo određeno je prema onome što on naziva obogaćivanjem vjere u subjektivnom smislu (Izvori obnove, 15–18), to jest dubljem osobnom prisvajanju sadržaja vjere, uzetom u „živu i osobnu odnosu sa živim i istinitim Bogom” (KKC, 2558), plod osobnog susreta s Bogom.
Karakteristika Drugog vatikanskog sabora jest isticanje temelja vjere
Drugi vatikanski sabor predstavlja vjeru Crkve tako da olakša otkrivanje njezine dimenzije „za mene“. Prethodni sabori precizno pojašnjavaju kako Crkva shvaća određene nauke vjere što dovodi do razvoja nauka u smislu novih određenosti, pojašnjenja, definicija sadržaja vjere. Misija Drugog vatikanskog sabora je promicanje savršenijeg osobnog prisvajanja tih istih doktrina. On je izričit po tom pitanju:
„Čini se da suština napretka nije ograničena na određene detalje koji su materijalno `novi`, već se sastoji u potpunijem pristupu otkrivenoj istini. Na taj način najbolje se razumije saborska otvorenost: ne u `materijalnom` smislu, već u bitnom.“
Naglasak, dakle, nije na novom učenju, iako Sabor sadrži elemente razvoja doktrine, na primjer, koji se odnose na episkopat kao puninu sakramenta svetog reda, pojašnjenja u vezi s ekumenizmom i vjerskom slobodom te crkveni status i poslanje laika. Ono što karakterizira Drugi vatikanski u odnosu na druge sabore jest njegovo isticanje temelja vjere. Ovo je odgovor Sabora na urušavanje tih temelja što se pokazalo u rascjepu između vjere i života među alarmantnim brojem članova Crkve. (Gaudium et spes, 43)
Izazov nove evangelizacije
Zbog toga Ivan Pavao II. može uzeti odlomak Gaudium et spes i koristiti ga gotovo kao rekapitulaciju Sabora: „Istina je da samo u otajstvu utjelovljene Riječi otajstvo čovjeka poprima svjetlost. Jer Adam, prvi čovjek, bio je lik Onoga koji je trebao doći, naime Krista Gospodina.
Krist, konačni Adam, otkrivanjem otajstva Oca i Njegove ljubavi potpuno otkriva čovjeka samome čovjeku i razjašnjava njegov vrhovni poziv.” (Gaudium et spes, 22) Crkva „zna da je njezina poruka plodna sinteza očekivanja ljudskog bića i Božjeg odgovora na njega.“ (Obraćanje Vijeću za provedbu Drugog vatikanskog sabora, 27. veljače 2000.) Izazov koji je Vijeće prihvatilo, a to je izazov nove evangelizacije, jest navesti ljude da otkriju tu sintezu u Kristu.
Usredotočenost Drugog vatikanskog sabora i svetog Ivana Pavla II. na Radosnu vijest o Božjoj ljubavi, potpuno otkrivenu u Isusu Kristu, kao temelju vjere, nije novost. Često uzimajući kao izvor stih sv. Ivana: „Mi ljubimo jer on nas prije uzljubi.“ (1 Iv 4,19), sveti Toma Akvinski često tvrdi, gotovo kao aksiom, da ništa ne može učinkovitije dovesti do toga da nekoga volimo nego iskustvo da nas ta osoba voli.
Razdvajanje istine i ljubavi
Nažalost, u prvim godinama nakon Drugog vatikanskog sabora, ponovni naglasak na Božjoj ljubavi među teolozima, svećenicima i katehetama, uključujući roditelje, žalosno je unakazio autentičnu ljubav odsjekavši je od istine. Za mnoge je entuzijazam za društveno evanđelje i ljubav prema siromašnima praktički postao kriterij katoličkog identiteta.
Nije teško razumjeti sablazan onih koji bi čuli i pročitali nečuvene tvrdnje poput: „Prije Drugoga vatikanskog sabora katolici su tražili Isusa i našli ga u Euharistiji. Sada ga traže i nalaze u siromašnima.” Kao da se Isusove riječi u 25. poglavlju Matejeva evanđelja, u kojima se On poistovjećuje s golima, gladnima itd., i njegove riječi na Posljednjoj večeri, u kojoj se izjednačuje s blagoslovljenim kruhom i vinom, na neki način međusobno isključuju!
Istina je da nas euharistijski Isus „predaje siromasima“. (usp. KKC, 1397) Veći dio kontroverzi nakon Drugog vatikanskog sabora kovitla se oko razdvajanja istine i ljubavi. Ljudi bi bili u pravu sa svojim zamjerkama prema Saboru da je to uzrok ove razdvojenosti, ali nije.
Sveci su najbolji tumači Sabora
Najveći dokaz božanske dimenzije Drugoga vatikanskog sabora, koja se može uočiti samo vjerom, živa je sinteza božanski objavljene istine i božanski otkrivene ljubavi u životu svetaca, poput svetog Karola Wojtyłe. Njegova svetost potvrđuje, prema njegovu vlastitom svjedočenju, djelotvornosti riječi Duha Svetoga koja govori Crkvi našeg doba kroz Drugi vatikanski sabor.
Ovaj se članak usredotočio na vjeru Ivana Pavla II. da je Sabor prenio riječi Duha Svetoga za Crkvu našeg doba. U Verbum Domini Benedikt XVI. uči da „najdublje tumačenje Svetog pisma dolazi upravo od onih koji su se dali oblikovati Božjom Riječi” te da „svetost u Crkvi predstavlja tumačenje Svetog pisma koje se ne može zanemariti.
Duh Sveti koji je nadahnuo svete autore isti je Duh koji tjera svece da ponude svoj život za Evanđelje.” Isto vrijedi i za Božju riječ iznesenu na Drugom vatikanskom saboru. Možemo dakle reći da su sveci najbolji tumači Sabora. Najveći doprinos Ivana Pavla II. u prihvaćanju Drugoga vatikanskog sabora jest to što je živio svoju vjeru i shvaćao Sabor svjedočeći da je Božja riječ učinkovita, pokazujući ono što govori.
The Catholic World Report – Žena vrsna
Prevela: Katarina Zarinkijević
Foto: Cathopic – Os Filhos de Maria
