Svjedočanstvo o mami kod kuće čija karijera “nije patila” – Snježana Foretić

snježana foretić

Mnoge su žene danas u nedoumici kako spojiti vlastito ostvarenje i majčinstvo misleći da ono podrazumijeva dvije različite stvari ili pak nemoguću misiju. Žene, bez obzira na stupanj obrazovanja i struku – kada odluče ostati kod kuće sa svojom djecom – redovno dobivaju komentare tipa „Zašto si se uopće školovala?“, „Šteta truda i vremena.“ ili pak „Kad se odlučiš vratiti na posao, nitko te neće htjeti zaposliti.“ A za vašu će djecu reći da nisu socijalizirana bez vrtića, da nemaju reda ako nisu u sustavu predškolskog odgoja te da će im biti teže u školi.

Ostavimo li po strani činjenicu da sve nabrojano može i ne mora biti točno, jedno je istina: majka koja odluči ostati kod kuće sa svojom djecom (bez obzira na razloge i okolnosti) – nalazi se pred zidom predrasuda i društvenog neodobravanja. No, njeno zajedništvo s djecom za njih i za nju je – neprocjenjivo!

Da Bog ne ostavlja one koji odluče ohrabriti se i ostati uza svoju djecu u najvažnijim godinama njihova razvoja, te da se svaka žrtva isplati i vraća, svjedoči nam žena koja danas ima sve – i društvenu, talentiranu, sposobnu djecu kojima je posvetila godine u svome domu; i posao koji je nakon godina provedenih s djecom uspjela dobiti, u njemu se ostvariti i napredovati. Ona je Snježana Foretić, supruga i majka petero sad već odrasle djece te baka šestero malenih unučića. Diplomirani je inženjer građevine, radi u Ministarstvu zaštite okoliša i energetike, u Upravi vodnoga gospodarstva na mjestu državnog vodopravnog inspektora.

Danas ima 28 godina radnog staža u struci u kojoj radi otkada je diplomirala. S tim da je nakon udaje i zasnivanja obitelji dala otkaz u građevinskoj firmi kako bi ostala s djecom doma nakon što je rodila petero djece u roku od osam i pol godina. Suprug i ona su hrabro ušli u taj izazov obitelji i dopuštali da im Gospodin daruje djecu kako i kada je želio.

Snježanina priča nije i ne mora biti kao vaša, ali ponekoj majci koja se dvoumi možda pomogne ohrabriti se s Bogom i posvetiti se odgoju svoje djece kod kuće bez straha i bojazni što će budućnost donijeti i za djecu, i za nju…pa i za cijelu obitelj.

Recite nam, kad ste se udali, jeste li zamišljali kako će to biti s usklađivanjem posla i djece?

Kad sam se udala, moja je velika želja bila imati obitelj, imati djecu, jer sam se tu vidjela kao supruga i majka. Tu sam vidjela sebe ostvarenu, iako nikada nisam razmišljala, ni maštala, ni određivala sama sebi koliko će to djece biti, u kojem razmaku i planu. Jednostavno nisam filozofirala.

Kako je sve krenulo, koje su bile reakcije na prvo dijete?

Radila sam u tehničkoj pripremi jedne građevinske firme i nisam se ondje doživljavala nezamjenjivom. Međutim, kada sam otišla na porodiljni, osjetila sam da se to nije primilo s radošću. Jer mentalitet ljudi koje sam tada susretala, u vrijeme komunizma (a ni danas se taj mentalitet ljudi nije promijenio), uvijek je govorio da žena koja ima djecu je nekakav teret društvu. To je ušlo u mentalitet i žena i obitelji i cjelokupnog društva danas. Da su djeca opterećenje i za ženu, i za bračni par i za širu obitelj i za društvenu zajednicu. I smatrala sam da se trebam boriti protiv toga na način da sama mijenjam svoj mentalitet – jer sam imala dojam da on nije potpuno kršćanski, gdje je dijete dar od Boga.

I u svom praktičnom djelovanju i suprug i ja smo osjećali da trebamo zračiti tim novim mentalitetom u našoj društvenoj zajednici i obitelji. To smo smatrali dijelom svoga svjedočanstva. Sve ono moralno što sam gradila smatrala sam da trebam unijeti u sve svoje životne situacije, ali ne na način da to izgovaram, deklariram i pravim se važna, već u jednoj poniznosti da živim to uvjerenje i podnosim progone koje sam u svakom dijelu svoga života doživjela kada bih se odlučila za svako dijete koje mi je darovano.

Znajući da su i progoni dio života po Božjem naumu, Snježana danas ipak s oprostom i jakošću nosi godine nerazumijevanja i onih najbližih, pa je nastavila…

Progoni su bili i u mojoj užoj obitelji, naši roditelji nisu razumjeli kako se s neriješenom stambenom, egzistencijalnom situacijom i malim plaćama odlučujemo na takvo što. Čak smo imali problem, znajući njihove stavove. No, naša vjera koju smo živjeli, svakodnevna molitva, sakramentalni život i iskustvo vjere koje smo imali te blizina Božja koja nam je pokazivala kojim putem ići – davali su osjećaj i doživljaj da nas Bog blagoslivlja. I to smo svjedočili! Zato nam se nije bilo teško u životu boriti. Shvaćala sam poslodavce koji nisu bili najsretniji kada bi jedna majka poput mene išla s porodiljnog na porodiljni između kojih je zbog djece bila i na bolovanjima, ali ja sam kao majka osjećala da je prirodno darovano ženi da bude uz dijete (ako ikako može!) i unatoč negodovanju sam ostajala uza svoju djecu. Znala sam da oni to ne razumiju – da ja uza svoje dijete moram i želim biti.

Muž i ja smo cijelo to vrijeme osjećali djecu kao veliku vrijednost i dar od Boga. Koliko god ja uložim ljubavi, požrtvovnosti, žrtve u ovom dijelu priče, ugrađujem u njega svoju ljubav, blagoslove i žrtvu i to će mi se kasnije vratiti. Dijete će mi biti sigurno, bit će mi na ponos, izrast će u vrijednoga čovjeka koji će daljnjim naraštajima moći davati ljubav. To je jedna životna borba, nije lako. Ali kažem, sve što je životna vrijednost, vrijedno je borbe i žrtve! Sve to čovjek kasnije zaboravi, iza nas ostaje samo ponos i iznova se iz te prošlosti može crpiti vrijednost koja u svjedočenju ljude začudi. Tako da sam kasnije u životu od ljudi doživljavala veliko poštovanje – od liječnika koji su me u četvrtoj i petoj trudnoći pratili i poticali, do poslovnih ljudi koje i danas susrećem.

Iako je Snježana snažno osjećala svoj poziv majčinstva, zanimalo nas je kada je donesena velika obiteljska odluka, odnosno kada je definitivno odlučila biti majka kod kuće?

To je bio trenutak kad smo mi preselili u kuću nakon osam godina podstanarstva i troje djece. Shvatili smo da nema drugog načina, iako nismo financijski bili u najboljoj situaciji. Suprug je radio po cijeli dan i po dva posla da bi stekao sredstva za život. Ja sam bila s djecom sama, što mi nikada nije bilo teško. Da, bilo je naporno, ali ne teško! U duši sam se osjećala jako dobro jer sam to vidjela kao jednu veliku dragocjenost. Uvijek sam polazila od onog da ako ljubiš, nema ti što biti teško u ljubavi. A djeca su sama ljubav. Ti se možeš i fizički i čak psihički umoriti, ali osjećaš da nema one želje da se ja od svoje djece odmorim.

Mame danas kažu da na posao odlaze i koriste ga kao „ispušni ventil“. Vi ste imali drugo iskustvo, drugačiji „ispušni ventil“. Recite nam više o tome.

Smatram vrlo važnim, a što je i moj suprug prepoznao i o tome često svjedočim, da žena ne mora, ako se odlučila za život u obitelji i djecu, zanemariti svoje talente i razvoj sebe kao ličnosti. Suprug me poticao da se duhovno obogaćujem i razvijam svoje talente, što mi je puno značilo. Tako sam se osjećala duhovno okrijepljena, psihički odmorena i ojačana bih se vraćala u obitelj. Naime, već sam dugi niz godina voditeljica zbora mladih i imala sam probe jednom tjedno navečer, a pjevamo na svetoj Misi nedjeljom. Bilo je to na mužev poticaj, a moj je uvjet bio da djecu ne ostavljam nekom trećem, nego da on bude s djecom.

Tako sam bila mirna, djeca su bila s tatom. Ispočetka je to u malom gradu bilo čudno jer su djevojke, udavši se, znale otići iz zbora i općenito zatvoriti se svakoj angažiranosti. Svakoj bih rekla tada: „Dušo, ako se udaješ, ne moraš zanemariti svoje talente. Jednom tjedno dođi, ako možeš toliko uzeti od svog vremena i pjevaj s nama.“ Takav mentalitet je meni bio nešto novo, jer sam cijeli život provela u velikom gradu, uz roditelje intelektualce koji su u nama poticali razne aktivnosti – od solo pjevanja u glazbenoj školi do stranih jezika i ostaloga što nas je zanimalo.

Danas svijet tvrdi da su životne odluke poput ove o kojoj svjedočite isključivo ženin odabir. No, Snježana je tijekom razgovora više puta naglašavala ulogu muža u poticanju, te zajedništvo u donošenju odluke koja je bila i ostala bitna – ne samo za nju, nego za cijelu obitelj.

Supruga sam upoznala na vjeronauku mladih i pretpostavljam da je u meni zavolio baš taj široki pogled na svijet. Danas upravo to cijenim kod svog muža, što me nije tjerao da budem kopija nekih njegovih želja, nego me je još poticao da rastem u onome što sam duboko osjećala kao svoje poslanje. Tako sam i ja osjećala želju naš brak dalje obogaćivati vrjednotama koje nosim u sebi, ponajprije našu djecu. Muževi također nakon ženidbe znaju zanemariti isto. U brak oboje unose svoje vrjednote, želje, darove kojima jedno drugo obogaćuju i trebaju jedno drugo poticati, podržavati i razvijati.

U braku treba imati mjeru i mudrost kako bismo te vrjednote ojačane i razvijene mogli prenijeti svojoj djeci.  Danas je vrlo bitno to u mudrosti prepoznati, jer žene danas (više nego prije) su  one koje imaju puno toga na leđima. Na primjer, ja sam svoju struku jako voljela, voljela sam i svoju glazbenu školu. Ali nisam se odlučila za poziv operne pjevačice, jer sam prioritetnim vidjela udaju i veliku obitelj. Zato sam s građevinom odlučila kombinirati stabilan obiteljski život. Bio je i period od par godina kad nisam pjevala, dok su djeca bila mala, i tada sam jednostavno ostala na onome što mi je bilo temeljno – molitva u zajednici koju smo održavali kod nas doma. Duhovno sam se negdje morala okrijepiti i to sam vidjela vrijednim održati.

U tom razdoblju, iz prve ruke možete posvjedočiti da vam je Bog providio i dom?

Kad sam zatrudnila s trećim djetetom, bilo je očito da ne možemo više biti u toj trošnoj kućici i da nas čeka novi izazov. Ali izazov u obitelji ti samo daje poticaj da stvaraš. Za svoju djecu. To daje jednu nadnaravnu snagu i volju da gradiš, stvaraš. Taj naš vlastiti dom bio nam je veliki san, jer ni od koga nismo imali pomoć, a nismo imali ni financijskih sredstava. Ali znali smo da Bog uz nas stoji i da je naš suradnik.

Oslonili smo se na sljedeće: mi smo prijatelji života i oslonit ćemo se na Tebe i Tebe tražiti da nam daš ono što nam nasušno treba. Zato je potrebno iskustvo vjere, kako bismo mogli dati sve  povjerenje Gospodinu, jer potporu od bližnjih opet nismo imali. Ali smo vjerovali da Bog brine i molili smo za svoj dom. Nismo znali kako će Gospodin to napraviti, ali smo vjerovali. Suprug se pitao: ,,Kako ćemo kupiti kuću bez novca? Kako da gledam oglase za kuće koje si ne mogu priuštiti?” Rekla sam: ,,Ok, onda će nam Bog dati kuću bez novca!” Držala sam se toga i vjerovala. I zaista je tako bilo – kupili smo kuću od ljudi koje nismo poznavali, na vrlo jednostavan način: u ratama i na povjerenje. Čak smo za dovršetak kuće od prijatelja nenadano dobili sredstva koja su skupljali. I sve se posložilo!

Ali „posložilo“ se u otvorenosti životu onako kako je Bog to zamislio, a ne ljudi, zar ne?

Planirala sam, budući da smo za troje dječice imali osiguran vrtić kod časnih sestara u Granešini, vratiti se na posao. Upravo smo tada radili planove i par dana prije povratka na posao shvatili smo da sam trudna s četvrtim djetetom – to sam doživjela kao veliko olakšanje i veliku radost. Zašto? Jer mi je istodobno bilo teško prihvatiti da svoju malenu djecu koja su rasla u mom ozračju ljubavi i pažnje, kućnog ambijenta – moram predati u nečije druge ruke. Ostala sam doma i tu situaciju doživjela kao veliku radost.

Brzo je došlo peto djetešce i podnijela sam zahtjev za – po novom zakonu – mogućnost dvije dodatne godine neplaćenog porodiljnog. Naravno, to poslodavcu nije baš „sjelo“, no ja sam imala čvrst osjećaj da smo na pravom putu, da mi se Bog smiješi. I to mi je davalo snagu. Tako sam se sva predala njima. Bila sam sretna sa svojom djecom. Nikada mi nisu bila teret, nisu ni danas. Mene djeca duhovno odmaraju, iako, realno, fizički i psihički, kao zahtjevna bića iscrpe dosta snage iz tebe.

No, kako rekoh – ako im cijelog sebe daš, žrtvuješ – vidiš nakon nekog vremena svaku ugrađenu ljubav i pažnju. Kao mali živi mozaik žrtve, ljubavi i pažnje! Na njima vidiš sav svoj trud. Djeca osjete kad ti nisu smetnja – a to roditelj u sebi mora izgraditi. Majka koja je nezadovoljna s djecom ili tata kojemu je dijete višak – djeca to osjete. I to su životne drame.

Dok ste bili doma s djecom, uza sve kućanske poslove zacijelo ste bili iscrpljeni uz tu radost koju opisujete. Što bi Snježana danas rekla onoj Snježani otprije 20-30 godina kao ohrabrenje tj. našim čitateljicama koje su sada doma?

Meni je moja majka rekla nešto što mi se jako usjeklo u srce. Ona je, tatinom odlukom, iako je bila profesorica povijesti, ostala s nama doma. I bila je unatoč tome sretna. Znala me ovako savjetovati: ,,Ono što je nevažno – pusti. Ono što je bitno – na to se usredotoči.” Nekad sam znala ostaviti poslove, nije moralo sve biti posloženo, niti je sve trebalo biti oprano. Lonac može čekati i neopeglana stvar može čekati.

Da, baka Dubravka je očito to prenijela na Vas. Često ste meni znali reći da „igračke nisu nered“.

Tako je! Kuća puna male djece uvijek vrvi igračkama i to nije nered! Također, nije problem niti da žena koju minutu sjedne ili legne pa odmori. Zašto se toliko žena osjeća krivima kad odmaraju? Treba biti vrlo mudar u životu! Vrlo je bitan odnos muža prema takvim stvarima. Forsiranje opranih prozora ne vodi nikamo, a muž i žena su zajedno graditelji kućne atmosfere, stanja u zajednici.

Za žene koje odluče biti doma najveća je briga hoće li one, kad djeca porastu, naći posao? Raditi u struci, naći se u tome, ostvariti se u onome za što su se školovale, što vole? Znamo da je to pokazatelj nepovjerenja u Božju Providnost, no stanje pri zaposlenju danas – kao i u vrijeme kad ste se Vi vraćali na posao, nije bajno. Kako ste Vi onda nakon toliko godina ipak uspjeli naći posao u struci i još u njemu napredovati?

Svoj ostanak kod kuće i muževu potporu i poticaj u tome shvaćala sam kao glas Božji. Poštovala sam na taj način glas Gospodina preko muža kao glave kuće, koji često vidi što je dobro za obitelj. Tako mi žene često vidimo neke dobre stvari za djecu, jer vidimo srcem. A on je tada vidio razumom – što je dobro za napredak naše obitelji. Malo sam brinula za financijsku sigurnost – no, on me ohrabrio.

Dala sam otkaz u tvrtci i odlučila sam, kako često znam reći, promijeniti struku. I to je bila karijera koju sam ja gradila sa svojom djecom i koja ni danas ne prestaje. Ono što sam ostavila za sobom nisam osjećala kao da sam zapostavila, jer sam znala da to može čekati. Predala sam se odgoju svoje djece. Kad su odrasli, u jednom sam trenutku osjetila kako smo ih podigli do te mjere da lijepo funkcioniraju u školi i javila se čežnja za poslom. A istovremeno povećala se financijska potreba.

Razmišljam li ja ispravno? Bože, daj znak s Neba! I ono što sam doživjela i često ponavljam – kad se odlučiš za novi život, Bog ne ostavlja, daje blagoslov i jasan znak da je On uz tebe.

Pokušala sam raditi sa suprugom od doma uz djecu i to se pokazalo neizvedivim. Tako nije uspio moj rad u našoj obiteljskoj firmi. Zato je bitno osluškivati jedno drugo u braku. Suprug je odigrao važnu ulogu u ljubavi i povezanosti bračnog para. Evanđelje kaže da je muž glava žene. Nikad nisam to doživjela kao da je on netko tko je nada mnom, kome se trebam dodvoravati i pokorno mu služiti – već, naprotiv: muža sam doživjela kao nekoga tko je bio poveznica Boga i mene, on je taj kojemu je dana ta mudrost za mene i obitelj. Mi smo žene emotivne. Zato nikako nisam mogla shvatiti radim li dobro time što želim otići raditi, emotivno mi se bilo teško odvojiti od djece, a htjela sam raditi i privrijediti za obitelj.

I kao uvijek u životu, s mužem sam donijela odluku o traženju posla. Tko će mene uopće primiti i gdje ću ja uopće raditi? Imala sam osjećaj kao da sam pomalo i zaboravila svoj posao…pribjegla sam molitvi i tražila sam Gospodinov znak. Najbliži su na to opet loše reagirali: ,,Kud ćeš sada, petero ih imaš i raspast ćeš se.” Isti oni koji su govorili kako to da ostavljam struku i sve ono za što sam se školovala – zbog djece?

Muž je rekao: ,, Mislim da se trebaš zaposliti u nekoj firmi. Kako smo se do sada snalazili, tako ćemo s Božjom pomoći dalje.” Shvatila sam to kao Božju poruku iz njegovih usta. Iako znam da bi mnogim ženama u tom trenu proradila i ona ženska oholost koja govori da žena može sve što i muškarac: isto spoznati, odlučiti, raditi. Nakon toliko godina nisam znala ni kako se traži posao. On je kupio novine sutradan ujutro i rekao da vidim ima li koji natječaj za mene. Nikada neću zaboraviti taj dan. Djeca su spavala i ja sam otvorila novine. Kad ono…veliki, ogroman natječaj u kojemu traže baš moju struku. I to na dva radna mjesta kojima sam odgovarala. Nisam mogla vjerovati. Natječaj je bio toliko velik, za inspektora u Poglavarstvu Grada Zagreba.

Mnogi će reći sada da za to treba veza, ma neću se ni truditi prijavljivati…

E, ali ja sam to doživjela kao znak, jer sam molila za to. Iznenada je sve došlo pa jedino nisam znala što točno rade inspektori, iako sam strukom i radnim stažom odgovarala opisu traženog. Nazvala sam tatu koji je iste struke, da mi objasni. Preporučio mi je da se svakako javim, iako nisam do tada radila sa zakonima i pravom. Malo me to plašilo, jer bih radije još jednom završila građevinu nego učila pravo.

U poslušnosti sam se javila i odmah, bez ikakve veze, dobila posao. Naime, prije razgovora za posao čvrsto sam odlučila govoriti samo istinu i da se nipošto neću sramiti svoje obitelji niti obiteljske situacije. Kad sam bila na razgovoru za prvi posao, doživjela sam fijasko. Žene koje su bile u komisiji, upitavši me za moje bračno i obiteljsko stanje, nasmijale su mi se, narugale mi se. To su ti progoni današnjice. A ja sam se uvijek osjećala ponosno zbog svog majčinstva i razmišljala sam samo kako su čudne te žene, koje su imale djecu i koje su razmišljale da žene koje imaju više djece nisu vrijedne niti posla niti rada.

No, kad sam došla na razgovor za drugi posao, dobila sam drugačiju reakciju od gospodina srednjih godina koji me intervjuirao. Pitao me za bolovanja i hoću li se moći posvetiti poslu. Rekla sam mu kako sam se poželjela svoje struke i da su mi djeca prva, da sam se za njih žrtvovala s radošću. Rekla sam da želim raditi i pomoći obitelji. Djelovala sam mu odvažno i sigurno, predano. Odlučio je zauzeti se za mene i zaposliti me. Naišao je na neodobravanje i progon kolega koje su rekle da ću ja stalno biti na bolovanju. No, sam mi je rekao da me zaposlio upravo zbog djece! Rekao je: „Ja sam Vas cijenio, jer upravo za ovo radno mjesto treba dovoljno strpljenja za stranke. Trebamo sigurnu, odvažnu i finu osobu.“ Sve one vrjednote koje majka ima! U društvu se cijene vrjednote majke, a oni koji ne cijene, imaju jake nutarnje probleme, jer ne uviđaju ljepote koje majčinstvo sa sobom nosi.

Svi su mislili da sam dobila posao preko debele veze, no to je bilo „samo“ veliko čudo Božje! S 40 godina, muž mi je rekao da su to prijelomne godine u kojima će me netko zaposliti. I eto, sjećam se…i djecu i muža sam učinila ponosnima, a Bog nas je blagoslovio djecom koja su osjetila sigurnost doma pa su i  sami bili sigurni; koji su odmalena jedni drugima pomagali, pa su raspirili svojom suradnjom moje strahove o „raspadu sistema“ kad se ja vratim na posao; koji su odmalena imali raspored i tako s lakoćom usvojili radne navike. Kada djeca rastu zajedno, nauče. To je moja životna priča. Ne mora svaki model biti preslika mojega, ali svakako može biti poticaj ili ohrabrenje da nije sve tako crno.

Komunizam nam je donio mentalitet u kojem je žena „morala dokazati“ da je jednako vrijedna i ravnopravna time da je ostavila dijete u vrtić i pošla raditi. Vrtić je, zapravo, proizvod takvog režima. I razumijem da mnoge majke danas moraju zbog financija posegnuti za njime. Ali neosporno je da je djetetu prirodnije, sigurnije i ljepše biti uza svoju majku.

Traže li žene onda emancipaciju na krivim mjestima? Tražeći dostojanstvo žene, je li je društvo prisililo da zaboravi na dostojanstvo majke?

Žena i muž nikako ne mogu biti isti. Zašto bi i bili? Oboje možemo biti jednakih intelektualnih sposobnosti, čak i emotivno i toplinom srca možemo biti slični. Ali što je ta emancipacija? Biti netko tko nikada neću moći postati? Prirodno smo različiti – mi žene rađamo i radost prvog zagrljaja s djetetom muž nikada neće moći osjetiti. Kako tu iziskivati jednakost? Majka toliko snažno i svestrano, bez obzira što su naša djeca osjetila veliku očinsku ljubav, može osjetiti djetetovu potrebu. Bez obzira na dob i blizinu.

Nikada nisam požalila za odlukom života – ostati doma sa svojom djecom. Bog mi je uzvratio blagoslovom i ispunjenjem. Godine provedene i posvećene samo njima nikako nisu izgubljene godine. A vještine i iskustvo stečeno u tim godinama majčinstva bilo mi je odskočna daska u zaposlenju i radu. Djeca su mi dala ovu predanost i sigurnost. To je danas ono čime se ponosim, o čemu svjedočim. I još nešto – stigla sam steći i iskustvo (o kojemu mnogi govore da nedostaje kad si s djecom dugo doma) i stigla sam se naraditi.

Koja bi onda bila poruka ženama danas?

Žena vrsna je žena koja se ne boji biti – žena! I gajiti vrijednosti koje joj je Bog dao, to je žena vrsna. Osjećati se vrijednom kao žena, majka, kao osoba koja voli sebe, svoje talente i spremna je graditi sebe kao osobu u svakom pogledu da bi se mogla svojoj obitelji darivati.

Žene koje su nezadovoljne danas i raspete su u odlukama, žene čija priča nije kao moja – neka sebe zavole, neka ne zanemare sebe. Ni fizički, vanjštinom (jer i time svjedočimo drugima o svom poslanju majke i žene!) niti talentima.  Neke će reći da nemaju vremena…ali molim vas, nađite. Ne mora biti svaki dan, jer ne smijete nedostajati svojoj obitelji. Često sam otkidala od svog sna i druženja s prijateljicama kako bi djeca imala kolač ili ispeglane košuljice ili napisane zadaće na vrijeme.

Sve ima svoje vrijeme. Svako vrijeme treba prihvatiti s radošću i prepoznati svako vrijeme kao blagoslov za sebe kao osobu. Jer, ako čovjek stalno vuče neku prošlost ili nezadovoljstvo; neispunjene čežnje koje su nesavladive… to može donijeti užasno teško opterećenje za osobu i ona može jako patiti. Danas nisu drugačija vremena. Ljudi su drugačiji! Žene su se dale oblikovati medijima, nisu čule „drugu stranu“ ili im se ona nudila kao manje ugodna i staromodna. Žene se muče između dvije vatre pokušavajući biti u modi. A ja smatram da „biti moderan“ zapravo znači – živjeti u skladu sa svojim pozivom majke i žene kao takve. Jer, nikad nije moda prošla da žena prestane biti pozvana biti nositeljicom života! To je svevremenski, trajno, bitno; poziv Božji i prirodni dar.

Također, često bismo mi htjeli nešto u neko vrijeme koje nam nije dano za to. Uvijek sam smatrala, kad su vrijednosti i ljudi u pitanju, da u određeno vrijeme moraš činiti određene stvari, inače ti vrijeme promakne. Kao kad studiraš – tada se žrtvuješ kako bi se bavio studijem. Sada imam „samo“ posao; djeca su se školovala i stasala…osnovala vlastite obitelji. Iako mi je teže raditi i posao je naporan i zahtjevan – on mi je darovan da ga prihvatim. Tako, kad si s djecom, ništa ne gubiš jer je život dug.

Imaj na umu da ti je to darovano vrijeme i samo je tada.
Jer…djeca brzo narastu!

Nemoj propustiti to vrijeme!


Ivana Foretić – Žena vrsna
Foto: Ivana Foretić