Tata, zašto na dječjoj misi nema djece?

Tata, zašto na dječjoj misi nema djece?

Duhovni folklor predziđa kršćanstva

„Tata, zašto su na dječjoj misi sami starci, a gotovo uopće nema djece?“, pitala me iskreno ove nedjelje moja najmlađa kći. Rekao sam joj da ćemo o tome razgovarati kasnije. Ali zapravo nisam znao kako djetetu jednostavno objasniti što se dogodilo s nama kršćanima u globaliziranom tehnokratskom svijetu, zašto nam je vjera strahovito omlačila i zašto više od polovice deklariranih katolika u Hrvatskoj – znanstveno statistički obrađeno – ne vjeruje da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek koji je donio Radosnu vijest da smo ljubljena djeca Očeva. Ponosna kršćanska vjera, zahvaljujući kojoj se narod održao jedinstvenim cijelo tisućljeće pod različitim tuđinskim vlastima koje su imale samo jedan cilj – podijeliti ga i vladati nad njim – svela nam se na paradnu obrednu tradiciju s dva odlaska godišnje na misu i ispovijed. Ako i to.

Dvije tisuće godina, Dobri je Pastir ostavljao devedeset i devet ovaca u toru i odlazio tražiti onu jednu izgubljenu. No u 21. stoljeću silno je erumpirao vulkan paradoksa i sve se okrenulo naglavačke. Između ostalih nevjerojatnosti, prisilili smo Isusa da danas ostavlja jedinu ovcu sigurnu u toru i odlazi potražiti nas devedeset i devet izgubljenih…

Ni loši kršćani nisu uspjeli uništiti Crkvu

Kažu da je, nakon Napoleonove prijetnje da će uništiti Crkvu, papa Pio VI. poručio osvajaču da je mnogi loši kršćani kroz duga stoljeća nisu uspjeli uništiti, pa neće niti on. Napoleon je papu dao i zatvoriti te je Pio VI. nakon godine dana mučenički umro u zatočeništvu.

Ljudi smo izgubljeni u vlastitoj nemoći i oholosti. Mogu li sebi produljiti život za jedan dan? Jedan sat? Tražim sve moguće dokaze da je život neiscrpno bogat darovima ljubavi, a ne vidim blagovjesne pupoljke proljeća, snagu zrijućeg ljeta, plodove jeseni. Slijep sam za ljepotu i patnju koja struji srcima prolaznika. Uši su mi začepljene bukom užurbanih ulica dok nijemo prolazim zatrovan ravnodušnošću. Ne osluškujem časoslove, hvalospjeve i psalme koji izlaze iz svega stvorenog. Cijela priroda, zemlja i svemir odišu čudesnom jekom stvaranja! Djeca to jako dobro čuju. A mi odrasli… naćulimo uši srca.

Nebesa slavu Božju kazuju,
naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih.
Dan danu to objavljuje,
a noć noći glas predaje.

Nije to riječ, a ni govor nije,
nije ni glas što se može čuti,
al’ po zemlji razliježe se jeka,
riječi sve do nakraj svijeta sežu.

(Ps 19,2-5)

Zamjenska religija

„Gospodine, idete u crkvu?“, prenuo me iz molitve prije neki dan, u zadnjim koračajima pred ulaskom na večernju misu, reski ženski glas. Prepoznah višegodišnju poznanicu, ateistkinju, razočaranu folklornim kršćanlukom statističke većine, kojemu sam godinama ranije i sam osobno pogodovao glumeći sveca na nedjeljnoj misi, a onda cijeli tjedan hedonizam svih vrsta. Dobaci mi „mig“ iza sunčanih naočala i markiranim automobilom kreće nekamo. „Svakako, a vi isto?“, upitah znatiželjno, nadajući možda nekom novom obraćeničkom odgovoru. „Mi idemo u drugu crkvu“, govori ona. „Avenue Mall…“. „Hoćete klečati malo tamo?“, upitah razigrano s dozom cinizma, gotovo samozadovoljan doskočicom, kadli me pogodio odgovor kao grom iz vedra neba ravno u ego koji je malo provirio iza plota: „…ma ne… idemo peglati kartice!“.

Šoping religioznost na djelu, pomislih. No žena je iskrena šoping-poklonica. Ide redovito nedjeljom, a često i preko tjedna, klanjati se u taj novovjeki hram. Mogli bi se ugledati mi mnogi, slabi Kristovi vjernici, na iskrenost življenja ateista u ono što vjeruju i što im je doista bitno u životu…

Ja kršćanin, suodgovoran sam za postojanje ateista

Ja kršćanin, suodgovoran sam za toliki broj ateista oko mene. Polazim od sebe, jer nema mi druge, doli kroz trnje istine doći do plodnog voćnjaka duha i pomirenja s onima koje sam, i koji su me, povrijedili.

Godinama sam išao redovito nedjeljom na misu, a nisam se mijenjao, nisam postajao bolji. Sektaški, prijatelje sam vukao za rukav da dođu u crkvu, kao da će ih to promijeniti, a ni mene samog nije mijenjalo. Sve mise, sve propovijedi, sve pričesti, sve molitve… ništa nije vrijedilo zbog zatvorenosti prozora moje duše. S vremenom sam postajao sve gori, oholiji, nervozniji, škrtiji, žudniji, nestrpljiviji, neumjereniji… To su sve lako primjećivali moji dobri prijatelji ateisti. I uzalud sam ja pobožnim rječnikom njima govorio o mojoj „vjeri“, kad su oni u meni vidjeli sasvim drugi odraz od one slike koju sam imao o sebi. Kad čovjek nije u istini, uzalud mu pobožne riječi jer one nisu njemu u srcu već samo na jeziku, a to se odmah prepoznaje.

Trajalo je trideset godina previše, sve dok nisam shvatio da mi ništa ne može krivica koju sam priznao, grijeh kojeg sam okajao, uvreda koju sam oprostio, strah kojeg sam prezreo. Kad se konačno prigne čovjek k jedinoj Istini, odjednom ne mora više puno govoriti. Njegovo življenje i djelatna vjera postaju čvrsti, nijemi svjedoci. I ta sila svjetlom ljubavi svjedoči. Pokazuje svakome Kristove raširene ruke. Biva toplo srce koje je utočište svima ako samo zakucaju na Njegova vrata.


Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Elizaveta DushechkinaUnsplash

Krešimir Stjepan Pećar

Sin / brat / suprug / otac / prijatelj / služitelj...biće u Bitku. Inženjer po struci, pjesnik u duši. Živi i radi u Osijeku. Objavio četiri nečitane zbirke pjesama u sklopu davnog humanitarnog projekta i gotovo dva tuceta nerazumljivih stručnih radova.Tragatelj za zrncima Istine. Od kada ga je Gospodin snažno privukao u svoj zagrljaj, pronalazi tragove svjetlosti, entuzijazam u crnini noći, sretan dan, pozitivan stav, vedar osmijeh i radosnu nadu.