Živim u istoj zgradi – vrata do vrata – s dvije starice. Prva je umorna od života, očekuje previše, rijetko kada posve zadovoljna s učinjenom uslugom, često prigovara, ima svoje nepopustljivo mišljenje o svemu. Čini mi se kao da sam joj ja na meti za gnjavažu – ponekad me optužuje za ovo ili ono, a ja više nemam volje sve joj objašnjavati i razuvjeravati je. Ne sjećam se da je često pokazivala toplinu i emocije, samo tvrde, gotovo vojničke, upute i naredbe…
Druga je starica čvrsta, sjajna žena koja je kroz život svakome bila na pomoći. Za sve je imala dobru volju, svima je bila na usluzi. Hrabro je njegovala teško bolesnog muža punih 25 godina, u tišini pomagala poznanicima kroz njihove životne teškoće. Sama je imala slomljeno djetinjstvo tragično izgubivši oca u poslijeratnom vihoru ’45., u ključnim je godinama odrastala i bez majke. Ipak, na sve te nedaće tek skromno kaže da je njoj svugdje bilo dobro. Prošla je kroz četiri teške operacije i uvijek se vraćala sa zahvalnom upornošću. Kroz radni vijek bila je učiteljica – o njoj se od generacija njezinih đaka i radnih kolega čuje samo lijepa riječ.
Molitva za čovjeka
Ne bi li svatko bez puno razmišljanja prvu odbacio, a od druge rado učio kako s pozitivnim stavom prolaziti teške životne muke? Ne bi li prvu zanemario, drugu iskreno volio? Ali ipak, ne znam što je u srcu nekog čovjeka. Zato i ne smijem suditi niti osuđivati ikoga jer ono što vidim i osjećam prema ljudima, tek je moja ranjenost i uvrijeđenost, a ne cjelovita istina. Stoga je nemoguće razdijeliti ih, razdvojiti na ovom svijetu dobro i zlo, pšenicu i kukolj, nego radije – nastojati pobijediti sebe i zastati u sućuti, opraštanju, molitvi za svakog čovjeka, pa i onoga koji mi je tako težak.
Svatko od nas u sebi nosi svoje boli, nemire, životne lomove. Prema nekima smo osorni, prema drugima topli i srdačni. Jedne prelako odbacujemo trpeći grižnju savjest, druge rado prihvaćamo. Dugo mi je trebalo da spoznam kako u molitvi trebam zastati za obje moje „susjede“ jer one su obje samo jedna osoba. Moja majka.
Korak do besmisla
Nakon smrti mog oca majka je dugo prebirala sretne, tužne, radosne i teške trenutke zajedničkog života. Gledajući ljudskim očima, bračni život dug preko 50 godina, uz to sa strpljivim patnikom kojeg je teška bolest okovala dvadesetak dugih godina, ostavio je na njoj neizbrisiv trag.
U nizu tragičnih događaja još iz djetinjstva, kao i mnogobrojna djeca njezine generacije, kao petogodišnjakinja je ostala bez svog oca smaknutog u komunističkim čistkama političkih zatvorenika neposredno po završetku rata. Baka je o tome šutjela 50 godina, kao i ostatak naroda koji je zgažen trpio u Nebo vapijuće nepravde Križnog puta i žrtve poraća.
Kasnije je majka kroz državne institucije „preodgojena“, ideologizirana, te je vjeru u jednog, jedinog i pravog Tvorca prisilno zamijenila najvećim mitom južno-slavenskih naroda druge polovice 20. stoljeća. Ona je bila i ostala dobra, poštena, požrtvovna, duša od čovjeka… ali život otkinut od svoga Stvoritelja je kao razraslo divno zeleno drvo s odsječenim korijenom. Brzo usahne.
Bez Tvorca se ne može jer se znanošću ne spoznaje do kraja niti ovaj vidljivi, materijalni svijet, a kamoli duhovne stvarnosti u kojima živimo, mičemo se i jesmo. Intelektu reduciranom na puki racio, granica smisla i besmisla jest smrt tijela iza koje se ne vidi ništa.
Smrt je i meni bila neprobojna tamna barijera osvijetljena tek tinjavim plamičkom razuma koji samo što se ne ugasi. Kao čovjek bez vjere, teško sam patio od straha sutrašnjice. Pomisao na smrt oduzimala mi je sve. Grčevito se držeći ovog jadnog života – umirao sam svaki dan. A kad sam se okrenuo stvarnosti povjerenja u Ljubav, oživio sam i pronašao izgubljeni smisao.
Oči srca su nam umorne od zla… Trebamo mijenjati dioptriju! Nemoj misliti da je danas kasno. Ovaj trenutak je odličan za to.
Tijelo je odijelo
„Kako si znao da će tata umrijeti tog dana?“ pitala me majka nedavno. U dugim mjesecima promišljanja pitala se kako to da sam onog jutra, baš na dan očevog prelaska na drugi svijet, pozvao svećenika da mu udijeli sakrament bolesničkog pomazanja. Kako sam znao da je svršetak, a ona nije opazila ništa na uzburkanom večernjem obzoru?
Oduvijek sam se bojao smrti, a Bog se našalio s mojim strahom dajući mi upravo ono što sam grčevito nastojao izbjeći: otac mi je preminuo na rukama. U mirnom posljednjem izdahu, u njegovom pogledu u kojem sam iščitavao zahvalnost i smirenost… čak i malu dozu njegovog iznenađenja što konačno odlazi slobodan iz poderanog odijela – tijela koje je s godinama postalo tek smežurani memento siromaštva poratnih godina, bolesti i teškoća što su ga, jedna za drugom, sustizale od djetinjstva.
Gledajući njegovo nepomično, prazno materijalno tijelo na postelji, našao sam se u središtu pitanja koje nam Prezbi (prof. Tomislav Ivančić) postavlja: „Zar je ovo tijelo čovjek?“ „Čovjek ima tijelo, ali tijelo nije čovjek. Čovjek ima psihu, ali psiha nije čovjek…“ Taj čudesni trenutak našeg privremenog rastanka bio je u isto vrijeme nekako svet, svečan, obraćujući, oslobađajući. U punini sam shvatio toliko jednostavnu, a jasnu sliku tijela kao odijela koje čovjekova duhovna duša u trenutku začeća oblači, a u trenutku umiranja svlači i oslobađa se ovozemaljskih okova za Život Vječni. Život koji je moje i tvoje vječno postojanje.
„Zar ne znate? Tijelo vaše hram je Duha Svetoga, koji je u vama, koga imate od Boga, te niste svoji. Jer kupljeni ste otkupninom.“
(usp. 1. Kor 6,19).
Tijelo i psiha nam služe ovdje na zemlji da možemo komunicirati i biti jedni s drugima, da se možemo razumjeti. Ona su nestalna raspadljiva materija koju vječna duša formira da bismo postali kruna Božjeg stvaranja. Naša tijela s time postaju sveta i dostojanstvena. Posvećuje ih osobno Duh koji prebiva u svakom čovjeku, vjerniku i nevjerniku jednako. U svakome čovjeku prebiva Stvoritelj, bio on dobar ili loš, svjestan ili nesvjestan, prihvaćao to ili ne… Pozvan sam duboko promišljati o tome.
Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: Sabine van Erp – Pixabay
