„Obećaj mi da će prvo što ću vidjeti nakon buđenja biti Tvoje lice!“ Morala sam biti sigurna u to. Nasmiješio se i kimnuo potvrdno. To mi je bilo dovoljno.
Nije me bilo strah, imala sam duboki mir i neku dječju radoznalost oko svega što me čeka. Već sam naučila da se moram samo baciti u Njegov zagrljaj i onda On vodi igru. I izvodi čudesne stvari, ljudskom umu nepojmljive.
Gledala sam i Njezino milo lice dok su me vozili hodnicima do operacijeske sale. Zabrinute oči pune ljubavi. Čuva Ona brižno svoje čedo.
U sali je bilo jako hladno. Anesteziologinja me nježno milovala po kosi i po licu. Znam, Majko, da si to bila Ti u toj mladoj liječnici. Promatrala sam njezino lijepo lice i tamnu kovrčavu kosu koja je izvirivala ispod kirurške kapice. A onda sam zaspala.
Prikazivanjem Isusu moja bolest dobiva puni smisao
Večer prije operacije molila sam Isusa da svaku kap moje prolivene krvi sjedini sa Svojom predragocjenom Krvi koju je prolio za mene i posvetila sam to za određene nakane koje su mi bile pri srcu. Moja bolest i cijeli križni put koji uz nju ide tek onda dobiva svoj potpuni smisao. Sretna sam jer nisam uzalud bolesna. Darovana mi je velika moć i odgovornost i ne želim to uzalud protratiti.
Osjećala sam kako me sve to vrijeme nose snažne molitve Božjih ljudi koji su u tim trenutcima molili za mene. Hvala im! Ja ne mogu koliko bih htjela, ali Isus će ih zato nagraditi stostruko u moje ime, sigurna sam u to.
Dan prije operacije primila sam bolesničko pomazanje i prisustvovala svetoj Misi. Moj Bog me opet podiže, hrabri i šalje naprijed.
Na Misu – k svom Isusu
Već idućeg dana nakon operacije, sva u zavojima i s drenovima potrpanima u torbi iz koje su izvirivale krvave cjevčice, jurila sam iz bolnice svom Isusu na sv. Misu. Ništa me nije moglo u tome spriječiti. Ni bolovi, ni netom obavljena operacija. Htjela sam Mu zahvaliti što je tako čudesan u mome životu, a nisam to ničim zaslužila. Grešna sam osoba i stalno iznova padam. Ima toliko svetih osoba koje osobno poznajem, ja se pored njih osjećam potpuno nedostojno.
Tijekom Mise imala sam neobičnu viziju. Gospodin se spustio s oltara, krenuo polagano koračati crkvom i zaustavio se baš pored mene. Pogledao me i nasmiješio se najljepšim osmijehom koji sam ikada vidjela. Osmijehom koji trenutačno topi ledene bedeme oko ljudskih srdaca. Osmijehom u koji se zaljubiš i ne želiš ga prestati gledati. Morala sam se i ja nasmijati. Bacila sam Mu se u zagrljaj kao dijete koje dugo nije vidjelo svoga oca. Čvrsto me držao u zagrljaju. Bila sam toliko sretna, nisam mogla suspregnuti zarazni osmijeh. (Imala sam sve to vrijeme zatvorene oči pa ne znam je li netko u crkvi što primjetio).
Evo me, moj Gospodine!
Znam da me šalješ u misiju koju si za mene na ovom svijetu odredio. Moj pristanak je najbolji i zapravo jedini način da Ti zahvalim. „Neka mi bude!“
Evo me, moj Gospodine! Tu pod Tvojim križem predajem Ti cijelu sebe, sve što jesam i što ću tek biti, cijelo moje biće, dušu i tijelo, sve moje slabosti, ali i darove kojima si me blagoslovio. Sve u Tvoje ruke! Čini sa mnom što misliš da je pravo, a meni podaj tu milost da prepoznam Tvoj plan za moj život. Učini me toliko poniznom da Ti mogu poslužiti kao kanal kroz koji ćeš snažno djelovati.
I idemo zajedno, Ti i ja, širiti Kraljevstvo Božje već na ovome svijetu. Hvala Ti!
Tea Perović – Žena vrsna
Foto: Cathopic
