U tom trenutku bila je spremna zaključiti priču. Kretala se, nakon dugo vremena. Bio je to sasvim prirodan ritam. Nije odbrojavala tempo. Mozak je bio potpuno opušten, kao list uljuljan vjetrom. Uspjela je čak zatvoriti oči u plesu s partnerom. Ona je jako voljela ples. Posebno joj je drago bilo kako idući korak prirodno prati prethodni. Sigurno, opušteno i živo. Kao nježni vjetar koji nosi list. Jesen je već postala poprilično hladna, deblji kaputi se nose. Ona i dalje ipak često pleše, često se osjeća kao list koji nosi nježni vjetar.
Smijeh uz GPS
Kad idem na neku novu lokaciju, unaprijed pogledam gdje se točno nalazi na Google kartama. Pogledam dan prije ili u hodu. Ne stavljam slušalice, lakše mi je pratiti upute tako da ih samo pregledam. Kad sam u autu s nekim tko koristi GPS, redovito se upali zvuk. To zvuči kao najobičnija aktivnost, ali kad krenu šale na račun toga koliko puta i kako se reklo „za 200 metara skrenite desno“ i slično, postane poprilično zabavno. Naravno, nije baš smiješno kad nas GPS krivo usmjeri, to eventualno postane smiješno kasnije. Kad se natalože godine i budemo uživljeni samo u najbitnije činjenice kao što je činjenica da smo tu. Nemam ništa protiv da se zafrkavamo na račun GPS-a, ali smiješno mi je kako katkad uz toliko korištenja GPS-a kažemo da nam u životu nije potreban orijentir.
To zna biti poput agonije. To stanje kad se fiksiraš na orijentir. Podsjeća na borbu pogledima kad se testira tko će prije trepnuti. Ja često prva trepnem pa mi valjda zato nije napeto. Svejedno, bez orijentira se ne može. Čovjek dobro zna kad hoda po mraku neovisno o tome koje je doba dana. Hoću reći, čovjek zna kad mu je dobro i zna kad mu nije dobro. Svakome u mraku dobro dođe svjetlo jer ima nešto u tome što asocira na život, na poziv na život. Kao kad ti netko drag pošalje poruku za kavu na mobitel dok spavaš u zamračenoj sobi. To je poziv da izađeš iz sobe, iz sebe ili iz sobe. Možda neće baš biti dobra kava, kao što neće uvijek biti dobra uputa GPS-a iz auta. Od nečega se ipak treba (po)krenuti, zar ne? Uostalom, možeš li reći da ti nije trebala ta poruka, a da ne slažeš?
Budi blag
Jesi li ti nečiji putokaz prema „kavi“? Ako jesi, budi blag. Nemoj biti kao alarm koji se pali tri puta i redovito gasi jer je naporan. Nemoj sad pomisliti da se moj alarm pali tri puta, neću ti priznati koliko puta se pali. Jedna poruka je dovoljna, kao što je katkad jedna ljubazna gesta dovoljna da nekome uljepša cijeli dan. Svi traže neki orijentir, budi blag orijentir. Svi se žele osjećati otprilike… Otprilike kao list nošen nježnim vjetrom. Dok se vraćam svojoj molitvi za mir, molim ujedno da se sve više orijentiram miru… Znaš gdje stanuje, zar ne?
Marija Piskulić – Žena vrsna
Foto: Jean-Frederic Fortier – Unsplash
