To su oni dani u kojima toliko trebaš zagrljaj, treba ti utjeha. Trebaš ga blizu da se nasloniš na njegovo rame i samo šutite udvoje. Da te samo doživi u onome što te tišti. Ima dana kada tako trebaš čašicu razumijevanja. Kada čekaš čeznutljivo, poput djeteta koje iščekuje bombon, na toplu riječ. Osmijeh. Trebaš se samo nasloniti na tijelo svog tijela. Trebaš osjetiti da te razumije. Trebaš samo izgovoriti. Isplakati se uz njega. Ima dana kada toliko čezneš za bližnjim koji će ti pomoći.
Brak je šetnja udvoje prema nebu
Ispričati. Išutjeti. Zagrliti. Samo to. Toliko. Trebaš preživjeti. Sabrati se. Trebaš disati. Prodisati ispočetka.
Ima dana kada je teže i kad te duplo život iznenadi, pritegne prema zemlji. Život se osloni o tvoja leđa u svoj svojoj surovosti i ostavi te samu.
Brak je šetnja udvoje prema nebu. I podupiranje. I razumijevanje. I uvijek iznova svako jutro se probuditi i odlučiti se za svoju osobu: da ćeš je ljubiti i poštovati u sve dane života svoga.
Trebaš zagrljaj, ali i tvoj muž je slomljen
Nekad u braku raširiš ruke u zagrljaj, a s druge strane tvoj netko se razbolio i ne može te danas zagrliti. Zabrinut je, ide na operaciju raka sutra. Trebaš ga, a on je slomljen, odsutan.
Ili, probudiš se uz osobu koja te duboko povrijedila. Trebaš nekoga tko će oduzeti sve to i pustiti život da se pročisti, da se zaboravi sve ružno i da opet bude lijepo kao na početku vašeg odnosa. Nekako računaš da ćeš svoje suze uvijek moći ostavljati na njegovom ramenu, ali njegov pogled je sada dalek. On je u krizi. On te ne razumije. On te možda više ne voli.
Ostala si sama na odjelu
Ili jednog jutra u braku ti si na jednom kraju bolnice, a on na drugom, s djetetom koje se bori za život. I trebaš taj vaš objeručki zagrljaj baš sada jer ti nikad nije bilo teže, ne snalaziš se u ovoj situaciji. Ali u hodnicima ste se brzo zaobišli kako bi on otišao pričuvati ostalo dvoje djece kod kuće, a ti si ostala sama na odjelu i sada promatraš svoju djevojčicu koja se bori za život.
I onda skupiš svu snagu u zapešće
Pitaš se kako to da si toliko, Bože, računao na mene u ovoj stvari kad sam ti ja ovoliko slaba? Kako si mislio da ću moći kad ja to stvarno ne znam, zaista ne mogu nositi? Čini se da samo drhtim, da se previše bojim, da mi se noge ljuljaju bez one potpore našeg zajedničkog zagrljaja. Tu su i naša djeca. Treba ih podizati i nahraniti i danas kad meni samoj toliko treba utjeha. Imaju sada samo mene. Podižeš se istovremeno hrabro i ranjivo, onako usamljeno, bez tako željenog i potrebnog podupiranja i napokon kreneš sama u dan.
On te miluje dok plačeš, a ti to ne primjećuješ
I kad već neko vrijeme hodaš tom cestom, kad već utrneš svoja osjetila u tom moru bez čovjeka, ugledaš onoga tko te nikada nije ostavio. Onoga koji nije samo čovjek. Onoga koji razumije uvijek, koji voli neopisivo i bezrezervno. Onoga koji te miluje dok plačeš, a ti to ne primjećuješ. Ugledaš, doživiš u duši svog Boga koji ti tepa:
Proći će, mila moja. Još malo, budi hrabra, ja vjerujem u tebe da ti to možeš. Još malo, malena moja. Miljenice, tebi sam darovao tako dragocjen križ jer znam da ga možemo zajedno ponijeti. Dođi, ja ću ti pomoći. Samo mi daj svoje brige. Ja ću ih obrisati. Dođi, nasloni se na moj dlan, cjelivat ću tvoje rane darovima duha. Dođite k meni svi vi umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti.
Neka tvoje rane napokon procvjetaju blagoslovom koji se u njima skriva
Isus i danas tješi žene. Poput onog dana u Jeruzalemu kada im se sagnuo, pogledao i utješio njihovu tugu za njegovim putem križa. Duboko i sam ranjen, sagnuo se do čovjeka i tješio.
Znam, treba ti utjeha
Draga sestrice, koja si možda baš danas tako povrijeđena, stavi svoje rane na dlan Gospodnji i dopusti Mu da podigne tvoju bradu, da napravi čudo u tvojoj duši. Baš onda kada si najslabija i najpotrebnija utjehe, postani tješiteljica ovog svijeta. Ljudi oko sebe. Svog muža, djece, prijatelja. Kreni prva tješiti one od kojih bi najradije očekivala utjehu. Da postaneš utjeha svih onih koji pate u tvom okruženju, nevažno bilo to više ili manje od tebe. Neka tvoje rane napokon procvjetaju blagoslovom koji se u njima skriva. Ne dopusti da te obuzme samosažaljenje zbog toga što te samoća u tvojim patnjama pritišće, nego predaj Gospodinu i vjeruj Mu kad ti šapće da će biti dobro.
Na tvojim usnama šuti riječ utjehe koju trebaš darovati
Na tvojim rukama leži snaga za podignuti ranjene iz tvoje obitelji. Na tvojim usnama šuti riječ utjehe koju trebaš darovati onima koji su je potrebni u tvojoj blizini. Zakorači iz svoje patnje, uhvati Mariju za ruku i ne boj se prići bližnjemu. Onda kad si najviše slomljena, uzmi krunicu u ruke i nasmij se! To te Bog mazi po vlasima, to se nebo približilo Zemlji da poljubi kameni trag što ga grebe tvoja patnja.
Budi hrabra, mila moja, sam Bog računa na tebe!
Proći će… Jednom će i to proći…
Pročitajte i druga razmišljanja Marije Grgić.
Marija Grgić – Žena vrsna
Foto: Pexels
