Najvažnije riječi u bilo kojem odnosu su: Volim te. Razumijem te. Žao mi je. Želim ti se ispričati. Što mogu učiniti da ispravim pogrešku?
Ispričati se djetetu nije sramota
Većina roditelja inzistira da se djeca nauče ispričati svojoj braći, prijateljima ili odrasloj osobi kad god je to potrebno. S druge strane, kada mi pogriješimo, često odbijamo ispričati se svome djetetu.
Ponekad to opravdamo time što smatramo da će nas dijete manje poštovati ako mu se ispričamo. No dogodit će se upravo suprotno. Zar ne cijenimo druge ljude više ako priznaju svoje pogreške i nastoje se iskupiti? Ako se ispričate svome djetetu jer ste skrenuli s puta, ne znači da ga nećete disciplinirati kada je to potrebno. Ne brinite se, djeca i dalje znaju tko je glavni.
Nažalost, uglavnom se osjećamo neugodno kada se moramo ispričati, posebno svojoj djeci. Mislimo da uvijek moramo imati pravo pred svojom djecom. Brinemo se da će djeca iskoristiti našu ranjivost protiv nas. A kad se moramo ispričati svojoj djeci, tada isplivaju osjećaji srama.
Što dijete uči ako roditelj izbjegava ispričati se?
- Isprika znači da si nešto pogrešno učinio ili da si loš. Vezana je uz osjećaj srama.
- U redu je ako ugroziš odnos i to ne priznaš ili ne pokušaš popraviti.
- Ako se ispričaš, gubiš ugled.
- Ne želiš se ispričati osim ako si prisiljen na to.
Zar ne bi bilo bolje biti primjer djetetu i naučiti ga da isprika znači sljedeće:
- Svi ponekad griješimo i možemo pokušati popraviti pogrešku.
- Ponekad povrijedimo druge. Važno je to priznati i iskupiti se.
- Kada se ispričate, druga osoba stekne bolje mišljenje o Vama.
- Ne trebate se sramiti isprike. Na kraju se svi osjećaju bolje.
Stoga, kada biste se trebali ispričati djetetu i što biste mu trebali reći?
1. Ispričajte se na jednostavan način i kad god je to potrebno.
Ovo uključuje i one trenutke kada se ne radi o nekom velikom problemu već o svakodnevici. „Ups, žao mi je što sam te prekinuo.“ Svaki put kada se ponašate onako kako ne biste htjeli da se Vaše dijete ponaša prema Vama jest trenutak kada biste se trebali ispričati. Očito je da se ne trebate ispričavati što ste postavili razumne granice. No naš je zadatak da kontroliramo svoje osjećaje bez obzira što je dijete napravilo. Stoga je isprika neupitna u trenucima kada izgubimo kontrolu. U suprotnome će dijete oponašati naše „tantrume“.
„Bio sam jako ljut maloprije jer nisi htio ostati u krevetu i zato sam vikao na tebe. Žao mi je. Ne bih trebao vikati i trudit ću se ostati pribran. Ali želim da ostaneš u krevetu kada je vrijeme za spavanje. Što možemo učiniti da lakše zaspiš?“
2. Ako je djetetu nešto važno, prihvatite to čak i ako se ne slažete.
„Obećao sam ti kupiti bilježnicu kad odem u trgovinu, ali potpuno sam zaboravio na to. Žao mi je. Znam da si se nadao da ću je kupiti i donijeti.“
3. Objasnite što se dogodilo.
U svojoj isprici jasno objasnite da shvaćate kako je Vaše ponašanje djelovalo na dijete. „Svi smo se uzrujali. Ti si vikao, a zatim sam ja počeo vikati. Onda si ti počeo plakati. Žao mi je ako sam te prestrašio. Bio sam jako uzrujan, a moj je zadatak obuzdati svoje osjećaje. Vikanjem se ne može ništa riješiti, pogotovo s ljudima koje volimo.“
4. Oduprite se potrebi da optužujete druge.
Mnogi ispriku obrnu u izgovor opravdavajući se jer je dijete prvo pogriješilo. „Naravno da sam vikao, ali ti si to zaslužio.“ No znamo da na taj način ne možemo popraviti situaciju. Osim toga, mi smo odrasle osobe i naš je zadatak da, bez obzira na sve, budemo uzor. Sigurna sam da dijete uvijek može izmisliti opravdanje zašto se toliko naljutilo da je vikalo na brata iako za takvo ponašanje nema opravdanja bilo da se radi o djetetu ili o nama. Ako želimo naučiti djecu da ispravno izražavaju svoju ljutnju, moramo im to pokazati svojim primjerom.
5. U redu je objasniti svoje ponašanje, ali nemojte pokvariti ispriku time što ćete tražiti opravdanje.
Ovo nije prihvatljivo: „Imao sam tako težak dan, na poslu je sve išlo naopako. Onda se ti nisi mogao smiriti, a mene je to izluđivalo. To je bila kap koja je prelila čašu pa sam vikao na tebe. Znam da nisam trebao, ali vidjet ćeš kad i ti budeš išao svaki dan na posao i kad te djeca ne budu slušala. Vikat ćeš i ti.“
Ovo je prihvatljivo: „Imao sam tako težak dan, na poslu je sve išlo naopako. Onda se ti nisi mogao smiriti, a mene je to izluđivalo. To je bila kap koja je prelila čašu pa sam vikao na tebe. Ali to nije opravdanje za moje ponašanje. Nitko ne zaslužuje da se na njega viče. Kada se naljutimo, moramo izraziti svoje osjećaje bez da napadamo drugu osobu, a vikanje je napad. Žao mi je.“
6. Budite primjer kako preuzeti odgovornost kad god je to potrebno.
„Žao mi je što nisam bio tu da ti pomognem.“ Ne krivite sami sebe već Vam je žao što niste bili prisutni. Ako preuzmete djelić odgovornosti, to će pomoći Vašem djetetu da se također ispriča.
7. Pokušajte popraviti situaciju ako je moguće.
„Žao mi je, dušo, nisam mislila planuti na tebe. Daj mi priliku da pokušam opet. Evo što sam mislila…“
8. Smislite plan kako popraviti situaciju.
„Znam što ćemo. Kad budemo išli u školu ujutro, zaustavit ćemo se u trgovini i kupiti bilježnicu.“ Ovo je ključni dio isprike- što mogu učiniti da ispravim pogrešku.
9. Smislite plan za sljedeći put.
Vaše će dijete mnogo naučiti ako ga pitate za savjet što možete učiniti drugi put. Nemojte se pri tome uvrijediti. Zatim donesite odluku da ćete sljedeći put stati na vrijeme, opustiti se i disati. U konačnici, tako i napravite. Ako Vas netko koga volite neprestano vrijeđa i zatim se ispriča, s vremenom ćete prestati vjerovati u iskrenost njegove isprike. Isprike imaju smisla jedino ako osoba zaista nastoji ne ponoviti pogrešku.
10. Pitajte dijete je li spremno pomiriti se.
Jednostavno upitajte: „Jesi li spreman za zagrljaj?“ Ovo pomaže djetetu osloboditi se osjećaja gnjeva i ponovno uspostaviti emocionalnu povezanost. Ipak, nemojte inzistirati dok dijete nije spremno oprostiti. Neki se roditelji odupiru ovakvom pristupu jer misle da dijete ima prevlast kojom mogu uskratiti oprost. No ako dijete nije spremno oprostiti, tada želite znati zašto i riješiti sve što je ostalo neizrečeno.
Zapamtite da nema srama ni krivnje. Usmjerite se na to da se pomirite sa svojim djetetom. Potrebno je imati hrabrosti da biste priznali pogrešku i ispričali se. No to Vas čini boljim roditeljom i to odgaja zdraviju djecu koja cijene međusobne odnose i znaju preuzeti odgovornost. Vrijeme je da odbacimo osjećaj srama koji povezujemo s isprikom.
Dr. Laura Markham – Aha! Parenting
Prevela: LR
Foto: Connor Wilkins – Unsplash
