Kad sam uzrujan, osjećam to u zubima. Čvrsto stisnem čeljust, otkucaji srca podivljaju, a tlak naglo skoči. Doduše, nisam još doživio da me doktor vrijeđa dok mi istovremeno provjerava vitalne znakove, ali sam prilično siguran da se upravo ovo događa u mom tijelu usred žustre rasprave. Osjećam napetost u vilici. Mislim da mi čak i koža oko očiju poprimi čudan izgled zbog muskulature lica. Ljudi koji imaju razvijenu moć opažanja vjerojatno mogu pročitati moje emocije kao otvorenu knjigu jer se nelagoda jasno ocrtava na mojim namrštenim obrvama.
Tijekom rasprave upadamo u pravu emocionalnu oluju
Istraživanja pokazuju da rasprava ima brojne neželjene učinke na tijelo. Gnjev se širi našim tijelom dok emocionalni stres napada svaki njegov sustav. Uobičajeno je da se ubrzavaju otkucaji srca i povećava krvni tlak, no postoje i drugi učinci koji uključuju ubrzano, plitko disanje zbog pritiska u prsima. Ni sâm mozak ne funkcionira kako treba jer, kada se osjećamo ugroženo, on otpušta hormon kortizol koji stvara još veći stres, pripremajući nas za žestoku borbu, a ne za racionalnu raspravu uz šalicu čaja.
Spomenuti fizički čimbenici stvaraju povratnu vezu. Rasprava izaziva gnjev koji pokreće fizičku reakciju koja, pak, dovodi do toga da se osjećamo nelagodno, ne možemo racionalno razmišljati te nismo sposobni prekinuti raspravu. Mislim da se zbog toga u jeku rasprave često zakopavamo još dublje, a onda se kasnije pitamo gdje nam je bila pamet. Gledajući unatrag, pitam se zašto mi je određeno sporno pitanje tada bilo toliko važno kada mi, zapravo, nije toliko stalo do njega te bih objeručke prihvatio kompromis. Problem je u tome što ovoga nismo svjesni u jeku rasprave jer ne možemo upravljati svojim emocionalnim i fizičkim reakcijama.
Radikalna borba s vlastitom svadljivom naravi
Ovaj tjedan slavimo blagdan sv. Jeronima, sveca koji je poznat po svojoj čangrizavoj naravi. To je bio čovjek s više nego dovoljno iskustva u raspravama koje bi znale izmaći kontroli te nije baš bio poznat kao primjer unutarnjeg mira. Budući da je bio svjestan koliko snažno gnjev utječe na njega, sv. Jeronim je 375. godine odlučio da će dvije godine živjeti posve sam u pustinji i barem donekle vratiti svoj mir. To iskustvo mu nije donijelo neki poseban uspjeh te ga je isti problem mučio do kraja života. Vrativši se aktivnom životu, nastavio je s oštrim propovijedanjem. Javno bi napadao svećenike, redovnike i druge teologe za propovjedaonicom i nije birao riječi. Zajedljive rasprave dovele su do toga da je sv. Jeronim postao predmet verbalnih napada. Kritizirali su ga zbog njegovih stajališta, licemjerja, pa čak i zbog načina na koji se osmjehivao. Na kraju je imao toliko neprijatelja da je morao zauvijek napustiti grad.
Gnjev otvara vrata svim drugim lošim navikama
Sv. Jeronim vjerojatno nije bio ljubazniji od tebe ili mene, ali se zato nikada nije pomirio sa svojom svadljivom naravi – kažu da se čak tukao kamenom pokušavajući se smiriti – te je mnogo razmišljao o prirodi gnjeva. Spoznao je duhovne rane koje nanosi ta loša navika. Sv. Jeronim je shvatio da gnjevna rasprava ima duhovni učinak. On tvrdi da gnjev otvara vrata svim drugim lošim navikama. Kada smo gnjevni, ponašamo se suprotno od onoga kako bismo se ponašali kada smo smireni. Počnemo ogovarati, vrijeđati i lagati. Izgubimo strpljenje i postanemo neljubazni. Empatija nestane u tren oka. Oholost i sebičnost preuzmu kontrolu nad nama.
Ipak, nesuglasica će uvijek biti. Koje pouke možemo izvući iz života sv. Jeronima kako bismo naučili ostati smireni tijekom rasprave?
1. Uzmite predah
Pobjeđivanje u raspravi po svaku cijenu nije vrijedno popratnih emocionalnih rana, a dugotrajan gnjev izazvan raspravom nikome ne donosi korist. Istina, sv. Jeronim se mučio sa svojom sposobnošću da ostane hladne glave tijekom rasprava, ali je imao dobar plan da pokuša to nadvladati. Kad bi se našao u neizdrživoj raspravi, znajući da je izgubio živce, uzeo bi predah – čak i u trajanju od dvije godine u pustinji. Razgovor se uvijek može nastaviti kasnije, kada svi malo ohlade glavu.
2. Slušajte i fokusirajte se
Rasprave izmaknu kontroli kada zapravo ne uzimamo jedan drugoga u obzir. Kada se samo trudimo dokazati drugoj osobi da je u krivu i pokušavamo je prisiliti na predaju, ona to odmah osjeti i uzvraća istom mjerom. Riječi se zaoštravaju i padaju uvrede koje zapravo ne mislimo (ali koje svejedno bole). Jedna od velikih vrlina sv. Jeronima bila je ta da bi tijekom rasprave uzeo u obzir i detaljno promislio o onome što druga osoba pokušava reći. Posvetio bi mnogo pažnje komunikaciji sa svojim protivnicima. Dokle god je to radio, bio je na pravom putu.
3. Preispitajte sebe
Sv. Jeronim je shvatio da se pravi problem krije u njemu samom. Čak i kad je bio u pravu, uvidio je da njegov način komuniciranja nije bio učinkovit kada bi izgubio živce. Smatrao je to svojom velikom manom, zbog čega je sam sebe kažnjavao udarajući se kamenom. Danas nitko ne bi zapravo preporučio takve metode – njegova disciplinska odluka bila je rezultat vremena i okolnosti u kojima je živio – međutim, bio je na pravom putu kada je odlučio najprije preispitati samoga sebe.
Iako sv. Jeronim nikada nije uspio potpuno obuzdati svoj gnjev te je i dalje znao izgubiti živce, borio se protiv ove mane čitavog života. Možemo se diviti njegovoj upornosti i pronicljivosti te, po mogućnosti, izbjegavati njegovu slabost. Legenda kaže da je jednom izvukao trn iz lavlje šape. Možda nam je upravo takva hrabrost potrebna da usred rasprave, umjesto da se prepustimo stresu i gnjevu, ostanemo smireni, duboko udahnemo i razvučemo osmijeh na lice.
Fr. Michael Rennier – Aleteia
Prevela: Maja Dukmenić
Foto: Icons8 Team – Unsplash
