Prošli tjedan objavile smo zbirku svjedočanstava parova s kojima smo razgovarale o tome kako žive bračni zavjet „u zdravlju i u bolesti“. Donosimo nastavak predivnih svjedočanstava koja će vas ganuti i ohrabriti.
Ljubav sve pokriva
„Ljubav hrani ovaj zavjet da, kad ga zatreba, može procvjetati… Samo u ljubavi se ženu može nositi na rukama u wc nakon teškog poroda… Kupati ju, brisati i oblačiti… Bespogovorno… Zaplačem od ganuća kad se sjetim ovog razdoblja“, posvjedočila nam je Klara.
A Lucija se prisjeća kako je i kada razumjela ovaj zavjet: „Prvi put kad sam shvatila taj zavjet imali smo 3 djece. Bilo je to ljeto 2011. kad je moj muž dobio tešku upalu pluća i završio u bolnici nekoliko tjedana. Bilo je tu raznih sumnji i raznih dijagnoza koje su mi ljuljale tlo pod nogama, ali ono divno što se dogodilo tada jest to da smo se oboje opet zaljubili jedan u drugog kao mala djeca!“
„Mi se brinemo jedno za drugo. Udala sam se za 100% ratnog invalida. Bogu hvala, nije u kolicima, na štakama je, pa je mnogo lakše. Ja sam u braku zaradila ozbiljne probleme s kralježnicom i teži oblik migrene. Imamo troje djece. Bilo je tu i njegovih operacija i mojih čuvanih trudnoća, ali Bog to posloži tako da kad je jedno loše drugo je dobro i može se brinuti o ostalima. I tako evo već 21. godinu. Bogu hvala!“ kaže Jelica.
„Potpuno predanje i pomoć onome koji je u potrebi! Češće sam to ja, a on je moja čvrsta stijena na koju uvijek mogu računati! Bezuvjetno smo tu jedno uz drugo! Prije nepunih mjesec dana smo saznali da moj tata boluje od ALS-a…. U trenutku moje slabosti, tuge, boli i pitanja kako ću ja to sama uz petero djece, odmah me prekinuo i rekao: ‘Ana ja sam tu!’ To je to!“ s oduševljenjem nam kazuje Ana.
A kad je dijete bolesno…
„Kod nas se u zdravlju i bolesti ne odnosi toliko na bolest muža ili mene. Od troje djece najmlađi boluje od neizlječive bolesti. Tu su naša najveća odricanja i mrtvljenja. U samim počecima bio je često hospitaliziran, najmanje 2 tjedna. S njime bih bila i ja u bolnici. Ponekad bismo bili u izolaciji, pa bi nam muž samo na vrata dostavio što nam treba. On bi sa starijim klincima bio kod mojih čitavo to vrijeme. A stariji bi se razboljeli baš kada mene nema.
Bogu hvala, 2 godine smo bez hospitalizacije. Sva pogoršanja rješavamo kod kuće. Uz disciplinu u terapiji koju iziskuje najmlađi, često se događa da na veća slavlja, dječje rođendane, svatove prijatelja, idemo odvojeno i to nas jako pogađa. Ili sam ja s djecom i on ide. Ili je on s djecom, pa ja idem. Osim muža nitko drugi ne može obavljati cijelu terapiju djeteta. Kada mene nema on sve stigne, sve odradi! Moj oslonac. Jako sam mu zahvalna. I Gospodinu sam neizmjerno zahvalna što je takav kakav je.
Imali smo toliko teških trenutaka. Puno se toga odričemo! Znao je biti jako frustriran što svugdje ide sam i obratno. Znalo mi je proći kroz glavu: „Bože moj, što ako mu dosadi sve ovo? Iza nas je dosta toga, isto tako i pred nama. A svime što nas je snašlo sve smo povezaniji i naša ljubav raste.“ Ispričala nam je to Melita.
Naš brak nije imao krizu već je postao snažniji
Valerija nam je ispričala potrebno iskustvo kako bračna ljubav jača kroz zajedničko nošenje životnih križeva. „U prvoj godini braka, kad nam se rodilo teško bolesno dijete i umrlo tjedan dana nakon poroda, naš brak nije imao krizu već je postao snažniji. U početku nas je ta vijest šokirala, jer nam nije bilo rečeno da je dijete bolesno, ali vrlo brzo smo jedno drugom bili podrška. Oboje smo nekako u isto vrijeme osjetili Božju milost, milost biti roditelj tom djetetu koliko god njegov život trajao. S obzirom na to da sam rodila carskim rezom, suprug je stalno brinuo o meni i bio pažljiv prema meni. A i pun strpljenja u bračnom sjedinjenju jer smo morali paziti na razmak između trudnoća.
Dan kada me oduševila njegova nesebičnost i veličina njegove ljubavi prema meni bilo je kada smo išli kod genetičara na razgovor jer se našao uzrok djetetovoj dijagnozi. Tada mi je rekao da bi volio da su njegovi geni tome uzrok jer zna da ako bi bio problem kod mene da bih se ja živa pojela. Tog trenutka sam shvatila koliko me voli i koliko me dobro poznaje iako nam je veza prije braka trajala 3 godine i to na daljinu, a bili smo u braku tek godinu dana. Zasad imamo četvero zdrave djece.
„Sve se u Gospodinu obnavlja“
„Ja i suprug smo više puta imali priliku potvrditi zavjet u zdravlju i bolesti, ali nije se radilo o našem zdravlju i bolesti, nego našeg djeteta i moje mame koja je zbog bolesti došla živjeti s nama. Tako da su obje situacije bitno i prilično utjecale na naš brak.
Zahvalna sam suprugu na strpljenju i prihvaćanju moje mame. Zahvaljujući njemu i njegovu pogledu na cijelu tu priču, sve je bilo lakše i podnošljivije.
Što se tiče sina, tu smo doslovno doživjeli da je svaka dijagnoza djeteta kao i naša vlastita jer to neizmjerno utječe na brak. Ja sam imala svoj način shvaćanja, a on svoj. U trenucima ranjivosti i neizgrađenosti njegovi stavovi su mi smetali i narušavali moj odnos prema njemu. Takva sam mu bila daleka. Izgubili smo zajednički jezik i veliku dozu bliskosti. Nevjerojatno je kako se to čovjeku prišulja i ako ne bdiješ nad milostima, izgubiš ih.
Nikakva nagla promjena ili obraćanje nije nas vratilo na bolji put, nego konstantan poziv Gospodina da se mijenjamo. Malo (čitaj puno!) mi je teško to palo jer nije Gospodin sjeo kraj mene i tješio me, nego je ukazao na moj greške, moje propuste. Nije sjeo kraj mene da Mu ogovaram svog supruga. Suprug nije osjećao da je na prvom mjestu, a ja nisam osjećala da izvršava obveze koje nosi prvo mjesto. Duboko je to. Ali odlučili smo vratiti jedno drugom Bogom dano mjesto u obitelji.
Promjenu u mom srcu je donijela spoznaja da to nije nešto što darujemo drugom, nego živimo. Ja trebam živjeti tako da mi je suprug glava, a ja njemu ljubljena za koju daje život u zdravlju i bolesti, bilo nas samih ili naših ukućana. Kad se milost obnovi, obnovi se bliskost i povjerenje. Privrženost i zaljubljenost. Sve se u Gospodinu obnavlja“, sigurna je Rozalija.
Žene kao vjeran oslonac ljubavi u muževoj bolesti
Posebno nas je dirnulo kratko, ali snažno svjedočanstvo Margarite: „Udala sam se prije 36 godina, 12 godina sam udovica. Moj muž nije želio bolnicu i 2 dana prije prelaska Gospodinu liječnici su mislili da više ne može biti doma. Kao nekadašnja medicinska sestra do tada sam sama brinula o njemu. Pitali su ga što bi on htio i rekao je da bi htio biti kući. A onda, za mene najjači izraz ljubavi i do kraja, glasio je: ‘Ali, ako se moja žena treba odmoriti, ja ću ostati ovdje’. Nije ostao!“
Dragana nam je skrenula pažnju na još jedan segment življenja zavjeta vjernosti u zdravlju i u bolesti: „Življenje zavjeta u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti odnosi se i na duhovna kako i na tjelesna stanja. Kako smo 20 godina u braku imali smo raznih situacija, ali bih izdvojila dvije u kojima je trebalo prolaziti s muževom patnjom.
Prije otprilike 15 godina suprug je dobio temperaturu preko 40 koja je trajala skoro tjedan dana. Doslovno je imao rane po licu kako i u ustima (kao da je fizički izgorio), a prognoze liječnika su bile čuđenje kako je uopće još živ jer su nalazi bili jako loši. Pozvali smo svećenika koji mu je dao bolesničko pomazanje i u roku od nekoliko sati je u potpunosti ozdravio. Nisam ni u jednom trenu pomislila da neće ozdraviti.“
Preko noći je postao invalid, a ja sam tada bila trudna s našim petim djetetom
„Druga situacija se dogodila prije 8 godina kad je imao prometnu nesreću na putu do posla. Kako su mu bile prikliještene obje noge, desnu su mu uspjeli spasiti, a na lijevoj nozi su mu odrezali stopalo iznad gležnja. Preko noći je postao invalid, a ja sam tada bila trudna s našim petim djetetom. Nisu bile baš okolnosti za zadržati dijete i imala sam napasti s mnogih strana. Zahvalna sam dragome Bogu što mi je dao snagu da sam se odlučila ZA život i ZA rođenje našeg Lea.
I muž se borio s kušnjama („ne vrijedim, svima sam na teret ovakav sada“), a ja sam mu govorila: „Pa rekla sam ti: u zdravlju i bolesti, kad nam je lijepo i kad nam je teško.“ Samo s vjerom u dragoga Boga i međusobnom ljubavi sve smo nadvladali. Danas suprug svjedoči o tome po župama. Slava Isusu!“
Pripremila: Katarina Matijaca
Foto: TeiTo
