U zdravlju i u bolesti – saznajte kako konkretni parovi žive ovaj zavjet (I. dio)

zdravlju

Kad se spominju vjenčanja, onda se puno priča o haljinama, cvijeću, savršenoj proslavi i drugim, rekla bih, nebitnim stvarima. Svakako su i ti detalji dio vjenčanja i pokazuju koliko nam je taj događaj u životu važan. No, ponekad se toliko izgubimo u njima da zaboravimo o čemu se zapravo radi. Vjenčanje je samo ulaz u predivnu avanturu braka.

Tamo pred oltarom, u toj predivnoj haljini i odijelu, obasjani svijećama i okruženi cvijećem, izrekli smo riječi koje će obilježiti sav naš život koji slijedi. Prisjetimo se…

Ja, (ime), uzimam tebe (ime) za svoga muža i obećavam ti vjernost u dobru i zlu, u zdravlju i bolesti. Ljubit ću te i poštovati u sve dane života svoga.

Što smo tada zapravo obećale? Donosimo konkretne primjere bračnih parova koji svjedoče kako žive zavjet vjernosti „u zdravlju i bolesti“.

Kad muževi preuzmu kormilo u ženinoj bolesti…

„Moj muž je više bio u situaciji da u mojim bolestima treba preuzeti puno obiteljskih obveza. Što se njega tiče, odleži tu i tamo koju virozu s temperaturom. Ja sam više puta bila u bolnici i u dužim oporavcima, a on doma s malom djecom.

Prije tri godine sam bila na operaciji, tri tjedna u bolnici, za Božić i božićno vrijeme. On doma s petero djece, najmlađi je tada imao 2 godine. Nije mu bilo lako, ali je sve funkcioniralo. Svi su bili siti, okitili bor, oko kolača su pomogle teta i svekrva, kao i oko božićnog ručka. Čak su i na dječjoj polnoćki bili. A i kćerka koja tih dana slavi rođendan, imala je proslavu koju sam organizirala iz bolnice.

Drugi put, 2 mjeseca nakon poroda našeg šestog djeteta, završila sam u bolnici s masivnom plućnom embolijom, bila sam isto tri tjedna u bolnici i oporavljala se šest mjeseci jer je dosta srce stradalo. Isto sam za Božić bila u bolnici i isto je sve doma funkcioniralo. Suprug se brinuo o djeci, rođendan sam organizirala iz bolnice, bio je okićen bor i kćer je kupila svima darove. Kao da sam i ja tamo. Mislim da se on već pomirio da sam ja slabijeg zdravlja. Napravim koliko mogu i koliko imam snage. Malo smo presložili prioritete i više uključili stariju djecu u kućne poslove.

Ima tu puno umiranja sebi sa svih strana i dopuštanja Gospodinu da nas brusi i oblikuje.
Ali, to je život. Kako ćemo u Nebo, ako nismo lijepo obrađeni. A posla ima, svaki dan…“ svjedoči Petra.

Zbog njegove žrtve moja epilepsija je dovedena u red

Marija nam je, pak, ispričala: „Kod nas u obitelji više se muž trudio u ovom dijelu što se tiče bolesti jer ja imam epilepsiju. Imali smo krizno razdoblje nakon rođenja drugog djeteta jer mi se stanje pogoršalo i zbog dijagnoze sam morala spavati 8 h u komadu pa je on preko noći preuzeo na sebe brigu oko djece. Ja sam spavala u dnevnoj sobi da me dečki ne bi budili, a on se ustajao i hranio bebače, uspavljivao ih i bdio. Zbog te njegove žrtve i zbog njegovog nespavanja moja epilepsija je sada dovedena u red…“

Patnja supruga i mene uvijek zbliži

Još jedan primjer brižnog i vjernog muža čuli smo od Nikoline: „Kod nas je situacija da muž brine. I uistinu me često iznenadi. Imam kronične zdravstvene probleme i često se događa da moram liječniku ili primam neke terapije. Kad idem kod liječnika on ustaje s djecom. Spremi ih, stavi kuhati ručak… Posebno ako radim neke pretrage, venepunkciju ili nešto drugo, on s njima ujutro kad ustanu moli za mene. Kad moram sebi davati injekcije, odvede djecu vani dok ja ležim. Sve pospremi očisti i brižno govori: „Lezi, proći će. Za 2 dana će biti bolje!“ I to me uvijek drži. On je rijetko bolestan, ali kad je, trudim se biti uz njega. Uz sve to strah zna nekad biti jači: zna zaplakati ako zna da me čeka nešto bolno, ali nas uvijek ta patnja zbliži i kao muža i ženu. Brusi nas i više se hvatamo za Boga.“

Sa mnom je zaslužio raj!

„Nakon vjenčanja vrlo brzo sam ostala trudna, Bogu hvala. Imala sam rizičnu trudnoću, svih 9 mjeseci sam skoro preležala. Muž se s ljubavlju brinuo za mene. Kada sam rodila kćerkicu, dobila sam trombozu i vratili su me u bolnicu. Dijete je bilo doma, a ja odvojena od nje. Moj muž je svaki dan dolazio k meni u bolnicu s čokoladom da me razveseli i snimkama i slikama naše princeze. Tu dobrotu mu nikada neću zaboraviti. I dugo, dugo me noga boljela zbog tromboze, nisam mogla hodati, a on mi je pomogao oko kćeri. Kada sam imala teške porode, nosio me na tuširanje kad nisam mogla hodati.

I kada smo pokapali našu kćer, bio je uz mene, uvijek mi davajući podršku. Žalim trenutke kada ga nisam poštovala, jer sam divlja, a on zbilja zaslužuje poštovanje. Sa mnom je zaslužio raj!“ sa smiješkom govori Rahela.

Vjernost u bolesti kao primjer svojoj djeci

Koliko supružnička vjerna ljubav u bolesti može biti blagoslov za djecu, svjedoči nam Milena: „Moji roditelji su u braku 33 godine, od toga 17 godina mama ima dijagnosticiranu multiplu sklerozu, a zadnje nepune 4 godine je nepokretna. Točnije od 11.5.2015., na njihovu 30. godišnjicu braka. Već tada je jako teško hodala, uz pomoć hodalice i tu večer je nezgodno pala i to je bilo to. Nešto se u koljenu zdrmalo i više nije bilo povratka na staro iako je i to „staro“ bilo dosta teško za nju.

A tata, tata je uvijek bio tu! I hvala Bogu da je on dobro, zdrav i pokretan i dovoljno snažan jer ne znam kako bih ja sama manevrirala s mamom npr. prebacivala je iz kreveta u kolica ili iz kolica u auto pa na misu, neurologu na kontrolu ili slično.Nije lako ni njoj ni njemu, ali se svi dobro držimo i surađujemo što je jako važno.

I humor nam puno pomaže. Najmanji je problem biti mrgodan i ljut na svoju situaciju, ali se treba znati i nasmijati na sve to (npr. kad treba presvući pelenu mami, objema nam je bolje kad valjamo neke gluposti i smijemo se). Tu još dodajem poniznost i strpljenje kod obje strane. Kod mame uz to i trpljenje bolova, nemoći, jada jer ne možeš ustati i hodati, otići na wc, oprati se, što nekad teško držiš žlicu od nemoći…

Isto tako hvala Bogu i na tome što tata nije otišao, što nije jedan od onih muževa o kojima se mama naslušala u toplicama od svojih prijateljica. Čim je došla neka teška dijagnoza, a samim time i briga za svoju ženu, oni bi otišli. Tata je u kutijicu zaručničkog prstena stavio citat koji mi baš nekako odgovara njima dvoje: „Imat ćeš budućnost i tvoja nada neće propasti.“ (Izr 23,1)

…pomoglo nam je da očvrsnemo i počnemo cijeniti male stvari

Na ovo svjedočanstvo se odmah nadovezala i Marijana: „I meni je mama veliki primjer u brizi za tatu i nas troje djece dok nismo „stali na svoje noge.“ Tati je prije 9 godina dijagnosticirano kronično zatajenje bubrega. Od tada 3 godine svaki drugi dan mama tatu vozi nakon posla na hemodijalizu u 40 km udaljeno mjesto. Čekala bi po 3-4 sata dok to prođe, opet vožnja kući, ujutro na posao i tako u krug. Uz dva studenta i jednog osnovnoškolca. I beskonačan broj pregleda i kontrola, operacija za pripremu za dolazak na listu za transplantaciju, transplantacija i njihova selidba u Zagreb na neko vrijeme, dok prođu sve te detaljne kontrole, kao i nakon transplantacije brojne operacije zbog nuspojava.

Hvala Bogu tata je dobro, mi znamo reći da nas je to jako, baš jako povezalo kao obitelj i u svemu tome mama nam je stalno nalazila razloge za pozitivu i veselje i tata skupa s njom. To razdoblje pomoglo nam je da očvrsnemo i počnemo cijeniti male stvari. Stvarno Bog čini čuda kad je moja mama sve to uspjela fizički i psihički izdržati. Zaista joj se divim, ona mi je pravi primjer ljubavi „u zdravlju i bolesti“.

On je oslonac za svaki moj korak

„Već nakon pola godine bračnog staža osjetili smo težinu zavjeta ‘u zdravlju i bolesti’. Srećom nije bila prava bolest, ali je bio dovoljno težak križ za oboje. Nakon moje operacije koljena i početne rehabilitacije, sve je ovisilo o mom mužu, pa i odlazak na wc, tuširanje, ustajanje. Od najmanje obične, kućne aktivnosti do težih stvari koje stvarno nisam mogla, npr. penjati se stepenicama. Kako je oporavak prolazio, bivalo je lakše. Onda je došao najteži križ zvan agorafobija. Sva moja dosadašnja psihički ranjena i uništena stanja (anksioznosti i depresije) nisu bila ništa naspram ovog.

Fizički, napokon, zdrava, ipak nisam mogla hodati zbog straha, neuspjeha, raznih duhovnih, emotivnih i kojekakvih rana. U kući sam bila zdrava, normalna osoba, ali čim bih prešla prag kuće nisam se mogla kretati. Ukopala bih se na mjestu i to je bilo to od mene, ni makac.

On je bio uz mene. Strpljivo me držao za ruku ama baš svaki dan, u svakoj situaciji. Od jutra do mraka dane smo krojili prema mom stanju i mogućnostima. Veće aktivnosti poput odlaska u dućan nisu bile moguće, ali sve ostalo smo prolazili tako što bih se ja držala za njegovu podlakticu i napokon hodala. Bilo je teško, ponekad neizdrživo, toliko puta sam potonula, imala hrpu napadaja panike i tamnih, depresivnih faza.

On je bio poput mog trenera. Smišljao je načine kako da pobijedim strah, kreirao igre s kamenčićima i koracima, konopima, štapovima, smišljao treninge po kući, zadavao izazove koje moram napraviti, istraživao o agorafobiji sa mnom… sve kako bih samostalno mogla napraviti barem tri koraka u komadu van kuće. Prva šetnja od nekih desetak metara trajala je dobrih pola sata. On je strpljivo hodao ispred mene, pa iza mene pa uz mene i činio čuda, doslovno.

Već dva mjeseca hodam lijepo i samostalno. Agorafobiju smo otjerali, barem se nadam. Vjerojatno ne postoji dovoljan broj riječi kojim bih opisala ljubav, strpljivost, pažnju i snagu koju je moj muž imao za mene tih pola godine. Od prvog sramežljivog nošenja mene na rukama do zahoda, do veličanstvenog izlaska na ples na vjenčanju prijatelja. Baš kako mi je obećao na dan operacije.“ Na ove riječi čule smo samo jedan komentar prisutnih: To je ljubav!

Bilo mi je teško prihvatiti svoju nemoć

Imam bolest kralježnice gornjeg i donjeg dijela (donji dio operiran), stalne vrtoglavice, sindrom iritabilnog crijeva, podložnost infekcijama sinusa, bolesnu štitnjaču. Uz to je svaka trudnoća bilo jedva izdrživo. Mogu samo reći da je muž preuzimao ulogu i oca i majke i domaćice i njegovatelja… Bilo je trenutaka kad mu je bilo stvarno teško.

Bilo mi je teško prihvatiti svoju nemoć: da ne mogu odraditi stvari za koje sam mislila da svakako moram. S vremenom sam shvatila da se na meni ostvaruju ti zavjeti u zdravlju i bolesti. Jer jedan mora biti bolestan da bi drugi mogao služiti. Zapravo sam shvatila i to da mi oboje živimo taj zavjet, svatko nosi križ na svojoj strani. I mi bolesni imamo napasti izigrati zavjet, samo na drugačiji način od zdravih.

Snaga sakramenta pomazanja bolesnih i molitva zajednice nas je toliko puta preobrazila. Trpjeti i biti radostan, gledati iznad bolesti, u nebo, dizati glavu prema Kristu, prepuštati njemu svoju preuzetnost… sve su to moji svakodnevni izazovi.

A tko zna, možda jednog dana ja preuzmem nositi onu stranu križa koji sad muž drži. Čudni su putevi Gospodnji,“ zaključila je Glorija.


Pripremila: Katarina Matijaca
Foto: TeiTo

 

Žena Vrsna

Žena vrsna vrijedi više nego biserje. Srce njena muža bez straha se može u nju pouzdati, ona mu uvijek čini dobro. Vješto i neumorno radi na njivi Gospodnjoj, tražeći i vršeći volju Božju. U njoj nema straha, osim straha Božjega pa se smije svakom novom danu uživajući u plodovima svojih djela.