Još kao mala djevojčica znala sam što želim u životu. Izrasti u djevojku i ženu koja će svima dokazati i pokazati da može biti školovana, raditi, biti udana i da me jednog dana netko zove mama.
Možda se, čitajući ove prve retke, stječe dojam kako je to sasvim „normalno“ i uzima se kod većine ljudi baš onako zdravo za gotovo. No nije baš uvijek onako kako mi to zamislimo.
Danas, gledajući iz perspektive osobe koju je Gospodin godinama oblikovao poput gline (ne želim nipošto reći da je taj proces završen), sretna sam što mi je dao križ po kojem se u svakom danu mog života On proslavljao i proslavlja. Neki bi taj križ nazvali bolešću. Ja ga nazivam stanjem. Naime, rođena sam s dijagnozom cerebralne paralize, za koju danas mogu reći da mi je puno više dala nego oduzela.
Usprkos dijagnozi, On je uvijek bio tu
Na svijet sam došla u vjerničkoj obitelji i odmalena bila okružena ljudima koji su vjerovali Gospodinu da zna što čini i naposljetku vjerovali u mene te me poticali da idem naprijed onda kada za to nisam imala ni volju ni snagu. Jer, ne želim lagati, nije uvijek bilo lako. Ali uvijek kad bih ja padala i bila na dnu, Gospodin bi me na čudesan način pridigao i pokazao koliko je velik i vrijedan divljenja. Možda nisam uvijek toga bila svjesna, ali uvijek je bio, i jest uz mene.
I onda kad sam u djetinjstvu, kroz osnovnu i srednju školu, zajedno sa svojim bližnjima, „utirala“ put kojim još nitko nije kročio. I onda kad sam kao devetnaestogodišnjakinja upisala fakultet, preselila se u drugi grad i ostala „sama sa sobom.“ Fakultet je bio jedna posebna „patnja“, ali sam ga, unatoč svim ljudskim prognozama i podbadanjima, završila. I premda danas ne radim u struci, opet svjedočim još jednom čudu – od završetka fakulteta nisam ni dana provela na burzi i bez posla; dapače, pronašla sam ga još kao student.
Željela sam da me netko voli takvu kakva jesam
E, sad dolazim do onog svima nam dobro znanog područja – ljubavi. Kako kod mene nikad ništa nije išlo lako, Gospodin me i na tom polju tesao. Oduvijek sam u sebi žudjela za tim da me netko prihvati i voli baš takvu kakva jesam i duboko u sebi sam znala da će tako biti. Unatoč tome, puno sam puta posrtala i padala. Ali On me nije napuštao.
Pri završetku fakulteta upoznala sam svog supruga s kojim sam danas tri godine u braku. Možda je ovo nekome malo vremena, ali i u tom relativno kratkom razdoblju smo zaista prošli puno dobrog i lošeg. I, opet moram reći, sve na slavu Božju.
Jesam li nesposobna biti majka?
Jedan segment koji mi se čini vrijednim podijeliti jest i naša priča o začeću. Više od dvije godine se po tom pitanju kod nas nije događalo ništa. Plakala sam, molila, pitala se zašto. Išlo je čak toliko daleko da sam uvjerila sebe kako sam zbog svoje dijagnoze nesposobna biti majka (tu ne mislim nužno zbog fizičkih nedostataka). Kroz to vrijeme moj je suprug većinom šutio na tu temu. Danas znam i zašto. Jednostavno nismo imali snage o tome razgovarati; svatko je sam u sebi strahovao i tugovao što je sve, uz rad u različitim smjenama i manjak vremena, doprinijelo tome da se postupno udaljimo. Ipak, uza sve nedaće koje su nas snašle, Bog nas je održao zajedno.
Gospodin je progovorio: „Začet ćeš!“
Prošle godine, uoči blagdana Velike Gospe, prisustvovala sam duhovnoj obnovi u svojoj rodnoj župi. Obnovu je vodio pater Marko Glogović preko kojeg mi je Gospodin progovorio: „Začet ćeš.“ U svom sam srcu tada žarko osjećala da su te riječi upućene baš meni! No kako sam samo čovjek i ništa se nije događalo, kroz vrijeme sam posumnjala pa čak, mogu reći, i zatomila Gospodinovo obećanje duboko u sebi te opet bila nesretna.
U studenom prošle godine suprug i ja smo konačno uspjeli organizirati vrijeme samo za sebe i prisustvovali smo Bračnom vikendu u organizaciji Hrvatske zajednice bračnih susreta (HZBS). Mogu reći da nam je to bila najbolja odluka u našem zajedničkom životu. Gospodin nas je pridigao, vratio nas k sebi i vratio nas – jedno drugome. U trenutku kad se sve posložilo baš onako kako je On zamislio, pokazao nam je da je vjeran svojoj Riječi. Početkom ove godine saznali smo da ćemo postati roditelji! Velik je naš Bog! Danas, dok pišem ove retke, svega nekoliko tjedana nas dijeli od rođenja našeg sinčića.
Kušnje i dalje postoje. U glavi se rađa bezbroj pitanja o tome što i kako će biti te jesmo li dostojni zadaće koja je pred nama. Ali ono što me umiruje i daje snagu za svaki novi dan jest sigurnost da nas Bog nikada ne napušta i sve savršeno vodi. I na tome Mu hvala.
Anonimno – Žena vrsna
Foto: Liv Bruce – Unsplash
