Pred vama je uvod u seriju članaka koji će vam otkriti put prema svrhovitijem životu, put kojeg danas često zovu minimalizam. Sve članke možete pročitati ovdje.
Sjedila sam na kauču već prilično frustrirana, okružena igračkama po podu i po namještaju, suđem u kuhinji i rubljem koje je čekalo da se opere ili posloži, namještenim pa ponovno razbucanim krevetima, jer oni su ipak najbolji trampolin. Osjećala sam se kao promašeni slučaj. Život je užurban i pun obaveza, a imala sam dojam da sam super mama, a loša kućanica ili loša mama, a uspješna kućanica. Nikako da sam oboje u isto vrijeme. U čemu je problem, u mojim očekivanjima ili u mojim postignućima?
Dosta mi je bilo začaranog kruga pospremanja
Mama mi je uvijek govorila da igračke kojima se djeca igraju nisu nered nego život u kući. To je istina, do jedne mjere. Kad je pod prepun tog života to je zapravo nered. Po prirodi sam uredna osoba a već duže vrijeme moja kuća to nije svjedočila. Bilo je vrijeme za promjenu, pogotovo kad je za pospremanje bilo potrebno toliko vremena. Sve što pospremiš danas – sutra treba opet ispočetka, iako pospremaš po cijele dane. To me je užasno frustriralo. Nered nisam mogla podnositi, a sve što sam radila je bilo upravo podnošenje i upravljanje stvarima u kući koje stvaraju nered.
Sasvim slučajno naišla sam na YouTubeu na razne vlogove o minimalizmu i tu sam shvatila da sam na tragu nečega. Bitke koje su te mame prolazile bile su kao moje, frustriranost začaranim krugom bila je kao moja. Dala sam se u istraživanje. Vrlo brzo počela sam primjenjivati neke stvari u praksi. Moram reći da Marie Kondo kod mene nikad nije mogla zaživjeti jer gledajući neki nasumični poklopac od lonca ili pjenaču nisam osjećala ni radost ni tugu. Jedino što sam osjećala je od kojeg je materijala taj predmet. Puno sam konkretnija od toga. Zar je to minimalizam? Meni je trebalo više. Meni je trebao cilj i razlog. Riješiti se stvari u kući samo da lakše dišeš i bolje se osjećaš u prostoru svog doma za mene je trebao biti plod unutrašnje promjene, a ne cilj sam po sebi.
Minimalizam prema sv. Ignaciju
Zato u naslovu riječ minimalizam stoji u navodnicima. Ja bih to više nazvala uvod prema svrhovitijem životu, kad stvari koje imamo, imamo s namjerom i zahvalnošću, da stvari koje želimo imati i planiramo kupiti imaju svoju svrhu. Da sve što uđe u naš dom ima svoju svrhu i svoje mjesto. Da život olakšava i uljepšava. Da smo malo stroži u određivanju kriterija koliko nam neka stvar olakšava život imajući na umu da tom stvari trebamo upravljati 365 dana.
Sveti Ignacije Lojolski je predivno to sročio u jednoj od meni najljepših misli:
„Čovjek je stvoren da Gospodina Boga svoga hvali, da Ga štuje, da Mu služi i da tako spasi dušu svoju, a ostale stvari na zemlji stvorene su radi čovjeka, da mu budu od pomoći da postigne svrhu za koju je stvoren. Odatle slijedi da se čovjek smije s njima poslužiti toliko koliko ga podupiru u njegovu određenju, a toliko treba da ih se otrese koliko ga u tome priječe.”
Svi moderni trendovi, svi stavovi o minimalizmu svoju svrhu su utažili baš u ovoj rečenici sv. Ignacija. Ovdje nije riječ o tome što ćemo izgubiti, čega se trebamo riješiti, bez čega ćemo ostati, a potrošili smo novac i vrijeme na stvari koje imamo. Ovdje je riječ o tome što dobivamo sa svrhovitim pristupom oko stvari koje imamo. Kad smo materijalisti, ali u pravoj verziji te riječi. Kad svaka stvar koji imamo, imamo za naše dobro.
Ovo je tek početak…
Razumjeti nije isto što i postići. To je put. I kako se taj put odrazio na količinu igračaka i posuđa, dekoracija i alata, posteljine i jastuka, odjeće i cipela, stvari u garaži i vrtu, vikendici i autu, saznajte u sljedećim člancima.
Krenut ćemo s „najveselijom” temom za nas mame, a to su igračke u našem domu. Vidimo se uskoro!
Ruža Đurić – Žena vrsna
Foto: Pixabay
