Važno je samo stavljati ljubav u svaki čin koji obavljaš

Baš onda kad pomisliš da si sebe potpuno izgubio razdjeljujući se bližnjima, Gospodin Bog ti pošalje mnogostruko. Samo je važno stavljati ljubav u svaki čin koji obavljaš.

135

Borila sam se s drugima, opirala i bunila

Čini mi se da sam se nekako najviše borila s drugima, opirala i bunila dok nisam pustila da me nadmaši taj visoki val. Da zaronim ispod granice dodira zraka i mora, svijeta i kršćanina u meni, slike Božje.

A bunila sam se protiv različitih stvari. Primjerice, očekivala sam da će me nadmašiti broj djece, završen fakultet i diploma koji stoje na polici dok sam kod kuće, da će me učiniti neprimjetnom to što se čitav dan trudim oko običnih, kućanskih, onih malih poslova da ispadnu što savršenije, a na kraju opet budu zaista jako nesavršeni.

Divna si, ljubim te baš takvu

Možda baš onda dok sam gorljivo ostvarivala svoje pravo glasa, svoju važnost, da mogu biti glasna i da svijet može vidjeti, znati za mene, da ostavim barem neki trag osim u kuhinji i loncu koji na kraju svi, nevoljko ili slatko, već pojedu. Dok sam se borila sa suđem kojeg sam po cijeli dan prala. Dok sam se ljutila na muža kojeg nema onda kad bi trebao biti tu negdje. Dok sam ga dočekivala namrgođena jer mi je bilo teško biti sama uz djecu. Činilo mi se gubljenje vremena biti u kući dok su ostali tamo negdje na važnijim mjestima. Baš u tom nekom opiranju, negdje na granici zaranjanja, našao me On.

Prišao, podignuo moju glavu i rekao:  „Divna si. Ljubim te baš takvu. Ljubim te i dragocjenija si mi, ne zbog uspjeha kojeg ovaj svijet cijeni. Divna si mi jer si TI.“

Nemaš više osjećaj težine vlastitog tijela, pritisnutosti u grudima

I onda smo zajedno zaronili. Ispod površine prizemnoga, a iznad mojih mogućnosti. Kad otvoriš oči dok roniš pojave ti se ribice, pojavi se divno morsko dno rakova, ježinaca i školjkica. Planktoni plutaju, a ti se ljuljuškaš na njima. Nemaš više osjećaj težine vlastitog tijela, pritisnutosti u grudima. Opustiš se i isplutaš. Udahneš. Zrak je tako divan nakon zarona. A onda opran, tako pomalo slan, nastaviš mirisati kao more. Hodati posoljen.

Sjećajući se mora, postaneš želja, postaneš čežnja, postaneš netko tko ne gleda više samo sebi u pokidane cipele kad sagne glavu, već, kad sagne glavu, on vidi samo valove. Zarone. Ljuljanje na planktonima.

Izgledalo je kao da je jedino važno pobijediti

Kad sam se vratila kući s mora, izgledalo je nekako drugačije. Izgledalo je kao da je jedino važno pobijediti. A pobjeda se događa baš onda kad zaboraviš na sebe i kreneš prema drugome. Pobjeda se događa kad ne žališ samog sebe, svoje tijelo, svoje diplome, svoje bogatstvo, svoj ugled. Kad se odvojiš od sebe, staviš naočale za vid i ugledaš drugoga. Primijetiš njegovu potrebu.

Pobjeda se događa  dok nesavršene stvari radiš s puno ljubavi. Dok, misleći na druge, zaboraviš na sebe, ali netko drugi sve to vidi i neprimjetno nadogradi tebe, ponekad baš podari udvostručeno sve ono što si mislio izgubit ću. Dok buljiš u način kako razveseliti bližnjega, Netko drugi daruje ti poklone najveće vrijednosti, darove Duha Svetog, darove izravno s neba. Netko te pozove na kupanje.

Važno je samo stavljati ljubav u svaki čin kojeg obavljaš

I onda ti se učini da nije uopće važno jesi li kod kuće po cijeli dan ili se šetaš u shopping centru, ili si u nekom važnom uredu. Nije toliko važno nosiš li plavu ili crvenu haljinu, niti kako je ispao ručak, kakva je kuća. Važno je samo stavljati ljubav u svaki čin koji obavljaš. I onda taj sitni čin, negdje tamo kad kreneš dalje i ne vidiš više, postaje bijel. Postaje bitan. Nekome (s velikim N).

Marija Grgić – Žena Vrsna


Print Friendly, PDF & Email
In this article