Prvi put kad sam djeci čitala naglas, doživljaj je završio u suzama.
Bilo je to sparno srpanjsko poslijepodne prije 21 godinu, a moj muž i ja smo upravo bili dobili dozvolu da napustimo bolnicu u Tokiju sa svojim prvim djetetom, našom kćeri.
Čim smo ušli u stan, osjećajući se zbunjeno oko svega osim oko jedne stvari, unijela sam dijete u malu sobu koju smo pripremili za nju, sjela u stolicu za ljuljanje koju sam obojila prije njezina dolaska, i počela naglas čitati iz knjige bajki.
Jedan od najvećih užitaka našeg obiteljskog života
„Jednom davno živio je udovac koji je imao samo jednu kćer“, počela sam čitati svojoj malenoj u rukama. „Za drugu suprugu je izabrao udovicu koja je imala tri kćeri. Sve tri su bile vrlo zavidne prirode…“
Vruće ljetno sunce se probijalo kroz prozore. Moj glas je zvučao ljutito i čudno. Dijete je nesvjesno ležalo. Je li ona uopće slušala? Jesam li joj trebala pokazivati ilustracije? Počela sam glasno plakati s iznenadnim osjećajem osobnog besmisla. Stvari su se brzo poboljšale, ali iskreno, tko još čita Pepeljugu novorođenčetu?
Čitanje naglas je vjerojatno uvijek trebalo biti važan dio našeg obiteljskog života, ali možda nikad ne bi dobilo primjesu ekstremizma, da nije bilo utjecaja moje prijateljice Lise Wolfinger koja je postala majkom nekoliko godina prije mene.
Djetinjstvo brzo nestaje u začaranom zagrljaju tehnologije
Ona je bila prva koja mi je pokazala radosno prvenstvo koje čitanje naglas daje, čak i u užurbanom domaćinstvu. Svake večeri bi dugo i bez greške čitala svojoj četvorici dečkića. Sjećam se kad smo bili na večeri kod nje u Maineu dok su sinovi bili još dosta mali. Ispričala se dok smo pile koktele i nestala, penjući se uza stube. Nije je bilo toliko dugo, da je netko pitao njezinog muža je li sve u redu. „O, ne“ – rekao je. „Upravo čita dječacima.“ Bilo koja doza čangrizavosti koju smo možda osjećali, zamijenjena je oduševljenjem, a u meni je ovo stvorilo odluku da isto radim sa svojom djecom, ako ih ikada budem imala.
Pa, ja sam ih imala, njih petero i svima, ili nekima, sam doslovno svaki dan čitala na glas od one prve histerične epizode u Japanu kada sam čitala naglas. To je jedan od najvećih užitaka našeg obiteljskog života. No, ovakvo čitanje isto tako može biti i agonija – agonija jer kako djeca rastu, raspored postaje gušći; jer je čak djeci teško razumjeti klasike dok ih ne vide u filmskoj verziji; jer samo djetinjstvo brzo nestaje u začaranom zagrljaju tehnologije.
„Smatram da se ljudi u strci i zbrci stvari koje moraju obaviti u svakodnevici trebaju podsjetiti o dobrobitima čitanja naglas.“ – tvrdi autorica Kate DiCamillo, Newberry prvakinja i evangelizatorica ove teme.
Sredstvo stvaranja toplog osjećaja pripadnosti
Zavući se s djecom i dobrom knjigom je dugo bila dobra civilizirajuća praksa obiteljskog života, gotovo čarobno sredstvo stvaranja toplog osjećaja pripadnosti, dijeljenja internih šala i zajedničkog kulturnog razumijevanja. Maria Tatar, Harvardska profesorica, pisala je o njegovom podrijetlu uz srednjovjekovno ognjište, „prije nego što su tisak i elektronički mediji davali noćne zabave.“
U modernom dobu sigurno ima nešto čudno u tome kada odrasla osoba sjedi u tišini s djetetom ili dvoje djece koja je jedino prekinuta zvukom jednog ljudskoga glasa. Koliko ugodno, toliko je ovo nemoguće divno! Za razliku od tehnoloških uređaja koji automatiziraju obitelj privlačeći svakog člana u svoju virtualnu stvarnost, velike priče emocionalno i fizički privlače ljude različitih godina jedno prema drugome. Kad su moja djeca bila mala, često bih čitala s najstarijom kćeri zaglavljenom s jedne strane, sin bi bio naslonjen poput pantere pola preko mojih ramena, pola preko stražnje strane sofe, manja kćer bi bila na koljenu, a beba bi bila u krilu.
Kad bismo slučajno bili u krugu čitanja „Otoka s blagom“, avanturističkog klasika Roberta Louisa Stevensona, suprug bi se pridružio slušanju, raširio se na podu u svojem odjelu i kravati, te umirivao djecu kad bi počeli glumiti uzbudljive dijelove priče.
Čitanja priče naglas nije namijenjeno samo najmlađima
„Mi se opustimo kada nam čita priču netko koga volimo.“ tvrdi gđa. DiCamillo. „Zajedno obitavamo u djeliću svijeta topline i svjetla.“
Naravno da je ona u pravu. Kada čitate priču za laku noć svojem malenom koji tako vjerno sjedi u vašem krilu, gleda upijajući svaku stranicu; kada ga pitate da „pronađe miša“, a on pokaže prstićem i tako iskreno dodiruje stranicu, vi se oboje nalazite u tom djeliću svijeta topline. Kada malo starijem djetetu čitate „Priču o Pingu“ (The Story of Ping) i primijetite da na trenutak uzdiše kada Ping dobije po guzi nakon što je proveo cijelu noć vani na rijeci Yangtze; ili kada dođete do scene u „Vjetar u Vrbama“ (The Wind in the Willows) kada gospodin Žabac vidi svoj prvi automobil, a djeca se glasno smiju njegovim povicima („O poop-poop!“), vi se nalazite u djeliću svijeta svjetla.
Očito zadovoljstvo čitanja priče naglas nije namijenjeno samo najmlađima. Čak i tinejdžeri (i supružnici) će poslušati priču ako je dobra. Čini se da je u mnogim kućanstvima roditelje sramota čitati svojoj djeci kad su ona već dovoljno stara da sama pročitaju priču. U starim zlatnim vremenima – zadnje desetljeće, recimo, ovo je sigurno moglo utemeljiti uzorak življenja – čitanje naglas je bila vrsta velikih vrata, lijepih samih po sebi, ali također i ulazna točka u veći svijet književnosti. Podrazumijevalo se da će dijete koje zavoli priče slušajući ih sigurno biti ono koje će odlučno sazrjeti za profinjeniju književnost vlastita čitanja.
Ova tvrdnja se nažalost više ne iznosi tako lako. U vremenu u kojem su ekrani ove ili one vrste postali sveprisutni, važnije je nego ikada prije da čitamo naglas često i toliko dugo dokle god djeca budu slušala.
Tehnologija je deformirala djetinjstvo mojih sinova
Bez izdržanog napora odraslih, mnogo djece se uopće neće zamarati prolaskom kroz ova vrata. Znam mladog knjiškog moljca koji je prestao čitati romane iz gušta gotovo četiri godine nakon što je dobila pristup laptopu. Pokušaj osvajanja elektroničkih uređaja u našoj obitelji je pogodio svako dijete u ranijoj dobi – ne zato što sam ja nemarna majka, nadam se, već zato što je to način na koji kultura funkcionira. Da se struja kretanja prema YouTube-u, Instagramu i Hulu-u dogodila kod nas koji stanujemo u mjestu punom različitih knjiga, zahvaljujući mojem poslu kritičara knjiga za djecu, kakva li ona tek mora biti negdje drugdje?
“Tehnologija je deformirala djetinjstvo mojih sinova.“ – kaže bespomoćno jedna prijateljica. Poput moje, i njezina djeca provode vrijeme masovno koristeći kompjuterske uređaje, prije i nakon potopa online-doktrine – neologizma opasno bliskog samozadovoljavanju ili možda ne daleko od njega – i ona primjećuje žalosnu razliku zasićenjem medijima između njezine sedamnaestogodišnjakinje i trinaestogodišnjeg mlađeg sina. Mlađi dječak je imao manje vremena odrastati bez piksela, što se jako dobro vidi.
Studije medijske potrošnje iznose da kad bi većinu djece pitali bi li izabrali knjigu ili Internet, Internet pobjeđuje. No ako je izbor između „scrollanja“ kroz obrađene online svjetove i primanja pažnje posvećenog roditelja, ljudsko pričanje priča može pobijediti. Brittany Baldwin, spisateljica govora u Washingtonu, prisjeća se svojeg oca koji bi njoj i trima braći i sestrama dugo čitao „Jednogodišnjaka“ (The Yearling) i „Hobbita“ kod kuće u Houstonu. „Bilo je nešto u slušanju koje nam nije samo pomoglo biti pozornima, već nam je omogućilo da naše misli bude uvučene u priču dok ona nije postala san.“, prisjeća se dana prije dolaska Interneta. „Slušanje priča“, dodaje, „mi je dalo pogled na stvari izvan onoga što je vidljivo.“
Nije da su filmske adaptacije općenito loše, nego one namjeravaju zavladati mišljenjem
Moj svijetli uzor Lisa, domaćica u nestajanju – i kako se to dogodi, filmska producentica i zbog toga neprotivnica ekrana, primjećuje: „Kreiranje tog svijeta u vlastitoj glavi je mišić koji se treba vježbati. Djeca se sada hrane na žlicu vizualnim pričanjem priča, stoga nema razloga zašto bi zatvorili svoje oči i zamišljali svijet, zamišljali kako bi ljudi izgledali, kakva bi im bila odjeća, kakvi bi bili mirisi i kako bi izgledao krajolik.“
Iz ovog razloga sam žestoko probala stati ispred Disneya i drugih dobronamjernih kinematografskih pokvarenjaka klasične dječje knjiženosti kada su mi djeca bila mala. Nije da su filmske adaptacije općenito loše, nego one namjeravaju zavladati mišljenjem. Željela sam da moja djeca u svojim glavama ne vole skriveno čudne, poznate osebujne priče poput Alise u zemlji čudesa, Petra Pana i Winnie Pooh-a zbog sebe, prije nego što ih dožive u animiranom prikazu. Bilo je teško i postaje teže.
Dijete drugog razreda, premlado da bi shvatilo Harrija Pottera, gotovo se ne može kontrolirati da ga ne gleda na ekranu ili pak samo isječke, te će zbog toga zamišljati Maggie Smith kao prof. McGonagall prije nego otvori prvi dio serije knjiga. Činjenica da Hollywood interpretira dječju književnost od davnih dana – sjetite se Shirley Temple u „Maloj princezi (1939)“ – podsjeća da je utrka protiv strojeva počela prije izuma iPada.
Što ima tako loše u iPad-u?
Čekajte, čujem iritantno ponavljanje koje kaže: „Što ima tako loše u iPad-u? Što je s onim interaktivnim knjigama priča koje malena djeca mogu „sama“ čitati? Što je s audio knjigama – jesu li i one loše?“ IPad-i i audioknjige imaju svoje dobre strane, ali oni nemaju tople ruke, ne mogu podijeliti šalu. Oni nemaju znanje niti interes za određeno dijete. Oni ne mogu odgovoriti na pitanja u slučaju snimljenih priča ili promatrati djetetovu zamišljenost i znati kada napraviti pauzu i objasniti što je, recimo „izletnički bus“. Oni zasigurno neće ponovno čitati izjave gospodina Žapca čitatelju koji ih želi zapamtiti. (Jedan od najsretnijih trenutaka bivanja majkom je bilo ponavljano slušanje kćeri kako veselo jedna drugoj govore da su „obična, niska, debela žena“ (common, low, fat-barge woman), što je bilo trijumfalno opravdanje da im se čita Kenneth Graham.
Nezamjenjiv dar čitanja na glas
Kako odraslima, tako i djeci nedostaje nešto kada nema čitanja naglas. Dječji gubitak je prevelik da bi se o njemu razmišljalo: predivne ilustracije koje neće vidjeti, čaroban rječnik kojega možda nikada neće čuti, uzbudljivi epovi na koje nikada neće naići. No odrasli su isto na gubitku: oni se odriču dragocjenih trenutaka zadobivene povezanosti i puno luckaste zabave (otac jednog prijatelja bi čitao „Sretnog lava“ (The Happy Lion) u stilu John Wayne-a) kao i prilike za prenošenje najdražih književnih djela. Harvardska profesorica Maria Tatar poziva se na Williama Wordswortha u kontekstu prenošenja njegovanih priča: „Što smo mi voljeli, drugi će voljeti, a mi ćemo ih naučiti kako.“
Štoviše, čitanje djeci daje povratnu kartu kroz vrata – pričama kojih bi se odrasli možda inače rijetko sjetili: bajke i norveška mitologija, herojske sage Odiseje i Beowulfa, čak i neočekivano zbunjujuće avanture djece koja su se našla s Mary Poppins kao dadiljom (Walt Disney je ispustio puno toga u filmu.).
45 minuta ili sat vremena koje odrasli mogu dati djeci – i sami sebi – je nezamjenjiv dar, kulturno utemeljenje, uživanje u jeziku, udio u bogatoj povijesti pričanja priča. To nije puno vremena, je li tako? Nakon toga bit će obilje vremena za sve da se vrate online.
Meghan Cox Gurdon – Catholic Education
Prevela: Martina Jantoš
Foto: Unsplash
