Kad kažem nekome: „Vrijediš!“, mislim to iskreno. Kad kažem nekome: „Vrijediš!“, ne kažem da je osoba savršena. Meni draga autorica Flannery O’Connor je rekla: „Prihvaćanje sebe ne isključuje namjeru usavršavanja.“. Kad zaboravimo da vrijedimo, upadamo u zastoj. Slike o sebi bez trunke poniznosti, kao i loša raspoloženja, postaju naši frizeri, kozmetičari i sve ono što oblikuje naš izgled. Namjerno sam spomenula poniznost. Često se sjetim jedne meni omiljene lekcije: biti u poniznosti znači imati realnu sliku o sebi.
A što činiti s osjećajima?
Nisam za to da se osjećaji samo sakriju iza savršeno krojene haljine i visokih peta ili širokog pulovera, traperica i tenisica ili nešto sasvim drugog ovisno o tome što čovjek odabere kao sklonište. Navedena odjeća i obuća nisu nužno skrovišta (ovisi za što ih sve koristimo). Što se tiče osjećaja… Mislim da ih trebamo proživljavati i mislim da ih možemo nositi same ako nisu preveliki da zbog njih gubimo glavu. Ako smo zbog njih užasno neodlučne ili nam se čini da smo zaglavile, preveliki su. Moramo nešto poduzeti s njima. Ako nam već dulje vrijeme ne pomažu standardni savjeti i razgovori na kavi ili u crkvi i slično, morale bismo potražiti stručnu pomoć. Bitno je biti dobro i bitno je truditi se biti dobro.
Sasvim je u redu da to vrijeme dok probavljamo teške osjećaje ne izgledamo baš onako dotjerano kako želimo. Naš unutarnji svijet ima prednost pred vanjskim. Smeta vas kako vas drugi gledaju? Zašto? Što oni znaju o tome što proživljavate i što vi znate o tome što oni uistinu misle kad vas gledaju? Naše stanje svijesti utječe na našu „dioptriju“ što, naravno, ne mijenja stvarno stanje stvari. No čim osjetite malo snage (ako zapnete u teškom razdoblju) malo se dotjerajte jer su unutarnji i vanjski svijet povezani. Katkad nas vanjski svijet podsjeti na nešto važno iz unutarnjeg. Katkad nas haljina ili drugi odjevni predmet podsjeti da smo lijepe, a to nas podsjeća da smo bitne bez obzira što bismo to trebale znati neovisno o našem izgledu. Zbilja, čini mi se da ljudi vole podsjetnike. Prisjetite se nasmiješnih lica sa slika vjenčanja. Istina, vjenčanje je divna prigoda, ali dotjeranost isto čini svoje.
Važno je pronaći poniznost u sebi, ali i znati da vrijediš
Bojite se pokazati najbolji dio sebe? Zašto? Zar mislite da ćete očarati sve osobe u prostoriji, ako se dotjerate? Razmislite malo je li oholost navukla zaštitni sloj preko vaših rana pa ne dopušta da se pokažete u punom sjaju jer bi to bilo „previše sjaja“. Ili se konačno priključite nekom čitateljskom klubu! Zar mislite da ćete sve oboriti svojim komentarima i da nemate ništa za naučiti od drugih? Oholost je ubojica poučljivosti. Zbog nje ne vidimo kad moramo poraditi na nečemu – bilo to frizura ili vještine nužne za zdrave međuljudske odnose ili nešto treće. Oholost se hrani ranama i zato rane valja predati Bogu.
Nisam za perfekcionizam. Postoji razlika između težnje za perfekcionizmom i svijesti da uvijek imamo prostora za rast. Ta svijest prihvaća nesavršenost i daje pauze prema potrebi. Nemojte se bojati naći sredinu, nemojte se bojati naći poniznost. Recimo da ste sad upravo izašle iz faze u kojoj ste se osjećale očajno, a vaša kosa je u savršenoj sinkronizaciji s vama kao i svaki drugi dio vas iz jednostavna razloga što je dio vas. Eto, recimo da ste izašle iz te faze ili ste u procesu izlaska iz nje te ste se odlučile dotjerati. Što je najgore što se može dogoditi? Ne ispadne savršeno prvi put kad se dotjerate? Probajte dok ne ispadne kako treba. Ne dajte se obeshrabriti!
Budi otvorena srca
Još jedan skliski teren je satiranje mišlju: „Zašto mene onaj momak ne voli? Je li ga pamet napustila?“ Pazite, niste jedine osobe na svijetu koje vrijede! Nije li ona cura jučer izgledala posebno lijepo? Nije li ona druga genijalno napisala onaj tekst? Vrijedilo bi im udijeliti kompliment za to. Uostalom, možda za tog momka koji vam ne uzvraća osjećaje niste tip djevojke koju traži. Ne morate biti. Vjerojatno on nije vaš tip momka, ali ga trenutno ne poznajete dovoljno da to zaključite. Moguće je i da je momak koja vas ne doživljava „slijep“, ali nisu svi „slijepi“. Morat ću iskoristiti jedan klišej: „Srećo, nije jedini na planetu.“. Ako je on slijep, ne morate i vi biti. Otvorite oči za druge prilike oko sebe.
Oholost se svugdje zavlači, katkad „inkognito“. U svakom slučaju, što god napravile, neka vas u svim odlukama čuva i vodi Bog. Moram zato priložiti još jedan savjet: molitva je genijalna za razvoj poniznosti.
Vrijedite, budite bolje!
Marija Piskulić – Žena vrsna
Foto: Free-Photos – Pixabay
