Zagrljaj Boga i čovjeka

Zagrljaj Boga i čovjeka; Stranputicom do Gospodina

Svaki dan je posljednji dan

Svakodnevno upoznajem svoje strahove i boli, ali i naslućujem svestranost života u njegovim najboljim plodovima. Radujem se stvaranju i stvorenjima. Kada čovjek zagrli čovjeka, sam ga Gospodin grli rukama bližnjega. Ostane trajno oplemenjen ljepotom postojanja i susreta.

Zagrljaj poput svjetionika bdije nad uzburkanim morem bezličnih dana. Taj blagoslov obuzima dah, u njemu ne možeš ostati okrhnut životom. U njemu sve zacjeljuje, čak poimanje vremena postaje manje bitno – i vrijeme u zagrljaju zastane, kao predokus vječne radosti.

„Svaki dan je zapravo posljednji dan. Svaka minuta je posljednja, svaki sat je zadnji. Samo jednom prolazimo istim prostorom, samo jednom živimo ove trenutke. Važno je stoga svaki trenutak proživjeti kao da je zadnji, jer on to i jest. Ne dopustiti da ijedan ode prazan, a da nam ne odnese materijale u nebo, iz kojih će nam vječnost graditi kuću, dvorac, život.“

(prof. Tomislav Ivančić)

Glasnici nade

Više puta sam se osvjedočio, kad nam se učini da smo u životu možda izgubili najvažnije, da smo izgubili najvoljenije, da smo ostali najusamljeniji u svojim razdaljinama…

Kada ne razumijemo zašto je bližnji morao neočekivano otići na drugi svijet ili ako nam se učini da nas je sam Stvoritelj zaboravio ili možda da su naše nemoći preteške za surovu svakodnevnicu koja kao da nas razara…

…Stvoritelj nam se smiješi i šalje nam po nekome svoga Duha. Šalje glasnika koji će nas, jedan zagovorničkom molitvom da i ne znamo, drugi prijateljskim zagrljajem i brižnošću, treći razgovorom itd., podsjetiti da smo svi – mi još živi tijelom, a i oni tijelom već preminuli – u Duhu povezani jasno vidljivim nitima ljubavi Božje. Da nakon vremena tuge dolazi vrijeme promjene. Da smo, svaki svojim imenom i prezimenom, ljubljena i željena djeca istog Oca.

Kao što je On nama došao i donio nam život, i mi smo nekome ljubazna ruka Roditelja. I mi smo nanovo rođeni da bismo postali glasnici dobrote. Stvarna promjena u svijetu.

„Dobro je zaželjeti ljudska dobra za nas i za druge, ako nas ne odvajaju od našeg konačnog cilja. Ova godina donijet će nam, u nepoznatim razmjerima, radosti i žalosti. Dobra godina za kršćanina je ona u kojoj su nam radosti i žalosti služile da bismo malo više ljubili Boga. Dobra godina nije ona ispunjena srećom izvan Boga. Dobra je godina ona u kojoj bismo bolje služili Bogu i drugima.“

(Francisco Fernandez – Carvajal: „Razgovarati s Bogom“)

Čovjek je Božja slika

Razvučen poslovima, obvezama, bolovima, strahovima, isprikama… učas izgubim smisao dana. Zaboravljam da je ovaj trenutak sve što imam, i da mi ne treba ništa više.

Prečesto smo samo nejaki glasovi u buci svijeta, a imamo darove po kojima lako možemo biti sveti. Od milijardi ljudi na zemlji razlikujemo se po imenima i talentima koje dobijamo za iskazivanje ljubavi drugima. Jedina je svrha naših talenata usrećiti druge i učiniti svijet boljim mjestom. Sve je ostalo zabluda.

Kada komu učinimo neko dobro, stižu nam manje ili veće zahvale. No sva zahvalnost pripada Stvoritelju. Teškoće su prolazne, život vječni najljepši je dar, a čovjek je savršeno djelo, slika Neba na zemlji.

„Uvečer našega života bit ćemo pitani o ljubavi.“

(sv. Ivan od Križa: „Avisos y sentencias“)

Stoga, zašto tražiti Živoga među mrtvima? Zašto konačno ne prihvatiti stvarnost Uskrsa, Gospodinovog, mog i tvog, našeg? Zašto ne zagrliti svoj križ i, baš poput Njega, na pragu svetosti, tješiti one koji bi iz samilosti tješili nas…

„To je križ – pregorjeti svoju muku, nadići je i iznad nje vidjeti oslobođenje. Nikakva bol nije tragična. Tragedija je sljepoća i tvrdoća srca.
Ne vidjeti da svaka smrt ima uskrsnuće, svaka bolest ozdravljenje, svaki odlazak dolazak, dopustiti da padneš u samosažaljenje, to je tragedija.

Pobjeda je tamo gdje počneš tješiti druge kad i sam trebaš utjehu. Tada sva utjeha tvoja dolazi od Boga. Imaj hrabrosti ne oslanjati se na ljudsku utjehu, nego tražiti Božju snagu.
To pobjeđuje svijet. To je put križa, ali put u život. Ne dopusti pad u samosažaljenje.
Kad budeš, izranjen i u bolima, druge tješio, tad ćeš me naći.“

(Tomislav Ivančić: „Križni put“, 8. postaja – Isus tješi jeruzalemske žene)

Bez obzira na sve poteškoće, zavoli čovjek čovjeka, kako to već samo bezazlenost može. U tijelu sazdanom od zemlje pronalazi dušu neba, sveti pečat vječnosti. Nebo tek naslućujemo, predosjećamo, ne shvaćajući Njegove otiske, Njegov plamen koji nas uvijek iznova oživljava.

Čovjek. Katkada polomljen. Ponekad izgubljen. Pa i ogorčen. Ali slika smo Božja. Božja slika. Ne zaboravimo to! Podignimo glave! Bit će lakše ako zaplovimo zajedno s Njim dalje od Izvora. K ušću života.


Krešimir Stjepan Pećar – Žena vrsna
Foto: ZanUnsplash

Print Friendly, PDF & Email
Krešimir Stjepan Pećar

Sin / brat / suprug / otac / prijatelj / služitelj...biće u Bitku. Inženjer po struci, pjesnik u duši. Živi i radi u Osijeku. Objavio četiri nečitane zbirke pjesama u sklopu davnog humanitarnog projekta i gotovo dva tuceta nerazumljivih stručnih radova.Tragatelj za zrncima Istine. Od kada ga je Gospodin snažno privukao u svoj zagrljaj, pronalazi tragove svjetlosti, entuzijazam u crnini noći, sretan dan, pozitivan stav, vedar osmijeh i radosnu nadu.