Jeste li ikada primijetili kako blagdani ističu kod nas najgore vrste briga? Prije nekoliko godina prolazila sam teško razdoblje bolesti i uznemirenosti. Čim bi prošla jedna teškoća, pojavila bi se nova. Do početka adventa sam upala u užasnu naviku ponavljanja „što ako…”. ”Što ako novi lijek ne bude djelovao?” „Što ako budem morala otkazati taj projekt?” „Što ako još za Božić budem ovako loše – kako ću pripremiti ručak, očistiti kuću?…”
„Gledaj,” reče mi moj suprug jednog dana, „znam da je ponekad teško imati nadu u srcu. Ali život u budućnosti krade sadašnjost. Možeš li odlučiti da više nećeš započinjati rečenice sa što ako?”
Možda bih zaista mogla. Uzet ću to kao adventsku žrtvicu.
Učinite nadu svojom navikom i uživajte u sadašnjosti
„Dobar je Jahve onome koji se u nj pouzdaje, duši koja ga traži.” Tuž 3,25
Kako su dani prolazili, a ja vježbala odbacivanje onog „što ako” iz svojih misli, s iznenađenjem sam uočila da sam prije tratila savršeno dobre sate brineći se zbog nečeg što se još nije dogodilo i možda nikada ni neće. Primijetila sam da kad god bi se potrošila moja zaliha nade, uvijek bi se našao netko u mojoj blizini (možda moj zemaljski anđeo?) tko bi mi ukazao na dugu skrivenu mojem pogledu. Prolazila sam trenutke jada i muke i bilo je prilično zahtjevno ne upasti u staru naviku. Ipak, naposljetku sam se prestala usredotočavati na strašnu budućnost i odlučila sam uživati u trenutku. (Pravi lijek je također pomogao.)
Danas na to razdoblje gledam s čuđenjem, jer nikada se nijedna moja briga nije ostvarila. Bio je to gubitak energije, istina, ali isto tako i lekcija. I sv. Pavao nas podsjeća:
„Nadamo li se pak onomu čega ne gledamo, postojano to iščekujemo.” Rim 8,25
Svakog adventa, dok iščekujem Dijete koje nam je donijelo nadu koja nikada ne blijedi, zahvaljujem Bogu.
Joan Wester Anderson – Loyola Press
Prevela: Katarina Matijaca
Foto: TeiTo
