Prvog dana u tjednu rano ujutro, još za mraka, dođe Marija Magdalena na grob i opazi da je kamen s groba dignut. Otrči stoga i dođe k Šimunu Petru i drugom učeniku, kojega je Isus ljubio, pa im reče: »Uzeše Gospodina iz groba i ne znamo gdje ga staviše.«
Uputiše se onda Petar i onaj drugi učenik i dođoše na grob. Trčahu obojica zajedno, ali onaj drugi učenik prestignu Petra i stiže prvi na grob. Sagne se i opazi povoje gdje leže, ali ne uđe. Uto dođe i Šimun Petar koji je išao za njim i uđe u grob. Ugleda povoje gdje leže i ubrus koji bijaše na glavi Isusovoj, ali nije bio uz povoje, nego napose svijen na jednome mjestu.
Tada uđe i onaj drugi učenik koji prvi stiže na grob i vidje i povjerova.
Iv 20, 1-8
„Cvijet Biblije su evanđelja, a cvijet evanđelja je Ivanovo evanđelje.“ – ovako govori Origen o sv. Ivanu. Poznat nam je svima njegov početak evanđelja „U početku bijaše Riječ…“ te ga po tome zapravo i najviše poznajemo. Što nam novoga njegov blagdan može otkriti? Zašto uskrsno evanđelje daje smisao ovome blagdanu?
Ivan je jedini od učenika bio pod križem i prvi među njima stigao na grob
Čitajući evanđelje dana vidimo kako govori o događajima na uskrsno jutro stavljajući pred nas Petra i Ivana. Obojica neizmjerno važni, jedan je prvi među jednakima, drugi predstavlja Krista kao nitko drugi. Petar izdajica i Stijena, Ivan jedini koji ostaje uz Isusa i pod križem. U potpunosti različiti likovi, a opet neizmjerno važni za Crkvu. Svaki ima ono nešto zbog čega ga je Gospodin izabrao i darovao mu tu službu. Ma koliko god bili različiti, gorjeli su za navještaj Evanđelja do kraja svog života. Putevi su im se razišli nakon nekog vremena, ali nisu odustali, nego su dovršili svoj život propovijedajući Krista.
Istina koju nam je Ivan ostavio u svome prologu kako nam je Bog svojim utjelovljenjem omogućio da postanemo djeca Božja, nije ništa drugo negoli poziv na svetost (usp. Iv 1, 12). Svatko od nas je pozvan, ali često mislimo kako nismo dostojni jer imamo krivu sliku svetosti. Cilj svetosti nisu sklopljene ruke i slika u kalendaru za 2047. godinu, svetost je osobni poziv svakoga od nas koji trebamo ostvarivati svakoga dana u najmanjim sitnicama.
U svom evanđelju Ivan apostol pred nas stavlja najveći izazov – poziv na svetost
Misliš da je to nemoguće? Petar izdajica mogao je postati svet; sv. Franjo Asiški, katastrofalni vitez, ostvario je svetost; sv. Eudokija bila je prostitutka prije obraćenja; sv. Dominik Savio je sa 14 godina ostvario svetost. Neki od navedenih imali su katastrofalnu prošlost, neki jedva da su stigli stvoriti prošlost, ali zajedničko im je to što su susreli živoga Boga.
Nisu ga susreli slučajno, nego su ga neprestano tražili sve do kraja života. Misliš da ti to ne možeš? Da je to preteško? Ima drugih sposobnijih? Za tebe je zadnja klupa ili još bolje izlazna vrata u crkvi? Krist nije došao na Zemlju kako bi ti tražio/la opravdanja. On je taj koji opravdava. Ako On kaže da si sposoban/a za svetost, tko si ti da kažeš kako to nije za tebe? Možemo izbjegavati Boga i tražiti opravdanja, ali budimo spremni snositi posljedice. Samo susret s uskrslim Kristom daje smisao našoj vjeri, sve drugo je dobro, ali nedovoljno.
Zar vrijedi za 60-ak godina ovoga života izgubiti vječnost?
fra Vinko Brković – Žena vrsna
Foto: Erika Wittlieb – Pixabay
