U ono vrijeme: Bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.
Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila u njemu.
Lk 2, 36-40
Kada promatramo danas klauzurne redovnike (one zatvorene iza rešetaka, ne izlaze nikada) mnogi će reći kako oni ne pridonose ovome svijetu, tj. nisu korisni. To nije mišljenje samo ljudi koji nisu vjernici, nego nažalost i ljudi unutar Crkve. Takve osobe su u svojoj gorljivosti za apostolat zapravo izgorjele. Oni ne razumiju da su takvi redovi zapravo pluća Crkve. Usudio bih se reći kako takvi redovnici često rade puno više nego drugi svećenici, redovnici i ostali. Uz svu molitvu tu je uvijek prisutan svakodnevni fizički rad, a da ne govorim kako je teško ostati tako dugo u molitvi pa čak i u danima duhovne suhoće.
Pripovijedala je o djetetu svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema
Današnje evanđelje nam progovara upravo o jednoj takvoj osobi. Proročica Ana je većinu života provela kao „časna sestra“. Dočekala je trenutak u kojem je vidjela svoga Boga, doživjela je susret sa živim Bogom. Taj susret je nije mogao ostaviti ravnodušnom te je morala svima naviještati (usp. Lk 2, 38). Bog koji se utjelovio kako bi nama dao priliku postati djecom Božjom (usp. Iv 1, 12) donijet je ovoj ženi.
Susret čovjeka s Bogom ne može ga nikada ostaviti ravnodušnim, ali čovjek se može ohladiti od toga susreta ako ne radi na tome. Reći će neki kako je to nemoguće, ali sjetimo se naših prijateljstava koja više ne postoje. Mislili smo kako će nam ta osoba biti najbolji prijatelj zauvijek, a gdje smo danas? Kada prestanemo raditi na nekome odnosu, on se gasi i mi odlazimo. Ista stvar se događa s našim odnosom s Bogom. Ukoliko ne radimo na tom odnosu svakodnevno, on će se ugasiti.
Svjedočenje je prirodna posljedica čovjekovog susreta s Bogom
Stoga nas susret čovjeka s Bogom potiče da trebamo svjedočiti o tome. Za taj susret treba raditi. Jednako kao što se Ana spremala u Hramu i mi se svakodnevno moramo spremati.
Kao što je Ana postila i molila, tako i mnogi redovi čine za čitav svijet. Prilikom jedne evangelizacije jedna skupina je vani naviještala, a druga je pred Presvetim molila za one vani. U tim trenucima kada je vani bilo teško, njima unutra je bilo teže jer su „gurali vagon“, a oni vani „nosili su 100 kg“. Nakon određenog vremena obje skupine su osjetile olakšanje i snagu za nastavak evangelizacije. Zato ne zanemarimo snagu klauzurnih redova jer tko zna ne bi li Crkva već ostala bez zraka od silnih „pastoralaca“ koji su zaboravili stati pred Gospodina i udahnuti.
fra Vinko Brković – Žena vrsna
Foto: Erika Wittlieb – Pixabay
