U početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i Riječ bijaše Bog. Ona bijaše u početku u Boga. Sve postade po njoj i bez nje ne postade ništa. Svemu što postade, u njoj bijaše život i život bijaše ljudima svjetlo; i svjetlo u tami svijetli i tama ga ne obuze.
Bi čovjek poslan od Boga, ime mu Ivan. On dođe kao svjedok da posvjedoči za Svjetlo da svi vjeruju po njemu. Ne bijaše on Svjetlo, nego – da posvjedoči za Svjetlo.
Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakog čovjeka dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja: onima koji vjeruju u njegovo ime, koji su rođeni ne od krvi, ni od volje tjelesne, ni od volje muževlje, nego – od Boga. I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine.
Ivan svjedoči za njega. Viče: „To je onaj o kojem rekoh: koji za mnom dolazi, preda mnom je jer bijaše prije mene!“
Doista, od punine njegove svi mi primismo, i to milost na milost. Uistinu, Zakon bijaše dan po Mojsiju, a milost i istina nasta po Isusu Kristu. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani.
Iv 1, 1-5.9-14
Kad čitamo polako prve retke Ivanovog evanđelja ne možemo ostati ravnodušni na ono što je rečeno: „K svojima dođe i njegovi ga ne primiše. A onima koji ga primiše podade moć da postanu djeca Božja.“ (Iv 1, 11-12) U samom početku naviješteno je ono što se ima dogoditi s Isusom, ali i ono što se događa s nama ako odlučimo prihvatiti ono što danas slavimo. Ovi redci će biti i temelj budućih razmatranja tijekom božićne osmine. Bog koji se utjelovio kako bi nas učinio sposobnima za vječnost. Rođen od žene. Mučen, raspet, umro i uskrsnuo. Sve ovo se dogodilo kako bismo mi postali djeca Božja. Ima li ljepše spoznaje od te da si dijete Božje? Jesam li svjestan toga? Što to znači u mome svakodnevnom životu?
Riječ je Tijelom postala, Bog je došao na svijet i prisutan je među nama – to je ono što danas slavimo
Svi slavimo današnji dan, vjernici i nevjernici, dobri i zli. Znamo li što slavimo? Bolje pitanje: koga to slavimo? Postoje razni odgovori na ovo pitanje, ali samo je jedan istinit. Slavimo rođenje pravoga Boga i pravoga čovjeka. Drugo pitanje je slavimo li ga s njime ili bez njega? Što je u mome domu danas glavna tema? Kakvu poruku kao majka/otac dajem svojoj djeci? Jesmo li kao obitelj prisustvovali Gozbi (čitaj: sveta misa, a ne ručak)? Bog se dao u ruke jedne žene i jednog tesara, ali daje se i nama u euharistiji pa kako onda slaviti njegov rođendan, a to propustiti, nije li to paradoks (odlazak na polnoćku je dobar, ali nije dovoljan)?
Zastanimo svi danas pred ovim otajstvom koje nam se otkriva. Bog postaje čovjekom ne radi sebe, nego radi tebe i mene. Moja kuća je puna svega, ali je li u njoj prisutan Bog? Kome sam posvećen ovaj dan? Što je na prvom mjestu danas, slastice i sarma (nema ništa loše u tome, dapače, jako je ukusno) ili Krist ima prvenstvo?
Bez Boga nema ni Božića, nema ničega čemu se radujemo, zato Njega stavimo na prvo mjesto kako bi nam On darovao mogućnost da postanemo DJECA BOŽJA! Sve ostalo bilo bi isprazno, slavlje bi bilo nedorečeno (ne zato jer nema snijega, nego) zato što nema BOGA!
Neka Krist bude danas u središtu vašega slavlja, ali ne samo danas, nego i ostatak godine kako bi jednoga dana svi zajedno prisustvovali gozbi Jaganjčevoj!
fra Vinko Brković – Žena vrsna
Foto: Erika Wittlieb – Pixabay
