Evo svjedočanstva Ivanova. Kad su Židovi iz Jeruzalema poslali k njemu svećenike i levite da ga upitaju: »Tko si ti?«, on prizna; ne zanijeka, nego prizna: »Ja nisam Krist«. Upitaše ga nato: »Što dakle? Jesi li Ilija?« Odgovori: »Nisam.« »Jesi li Prorok?« Odgovori: »Ne«. Tada mu rekoše: »Pa tko si, da dadnemo odgovor onima koji su nas poslali? Što kažeš sam o sebi?« On odgovori: »Ja sam glas koji viče u pustinji: Poravnite put Gospodnji! — kako reče prorok Izaija.«
A neki izaslanici bijahu farizeji. Oni prihvatiše riječ i upitaše ga: »Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni Prorok?« Ivan im odgovori: »Ja krstim vodom. Među vama stoji koga vi ne poznate — onaj koji za mnom dolazi, komu ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući.« To se dogodilo u Betaniji s onu stranu Jordana, gdje je Ivan krstio.
Iv 1, 19-28
Pred nama je lik Ivana Krstitelja kojega dolaze ispitati farizeji, žele saznati tko je on. Privlačio je mnoštvo, pozivao na obraćenje i privukao pozornost svećenstva jer su željeli znati je li uistinu k njima došao Mesija ili pak netko drugi. Iskrena poniznost ne traži za sebe ništa, nego ide za dobrom drugoga. Ivan ne pripisuje sebi nikakve titule koje mu ne pripadaju, ali ni ne oduzima ništa od onoga što jest. Ivanova poniznost je u tome što je priznao kako je on glasnik koji pripravlja put Gospodinu, ništa više i ništa manje.
Poniznost i istina idu ruku pod ruku
Promatrajući neke kršćane današnjice, ali i one koji misle kako imaju pravo nametati svoje standarde drugima, čini se da poniznost postaje nijekanje svega. Ti nisi ništa, povuci se u svoju sobu i tamo budi ponizan, a to nikako ne može biti. U poniznosti ne možemo ići protiv istine! Ako je istina kako sam učinio neko dobro djelo te me za to isto djelo netko pita, ne mogu zanijekati jer činim laž. Za to djelo ne trebam tražiti hvalu niti trebam sam isticati kako sam ja nešto učinio, ali ne mogu zanijekati ono što je istinito.
Poniznost je priznati stvarno stanje kakvo ono jest, ali ne tražiti ništa zauzvrat, nikakvu hvali ni išta slično! Jer kao što sv. Pavao kaže: „ Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“ (1Kor 4,7) Sve što imamo primili smo od Boga i ako je netko zaslužan za nešto, onda je to Bog. Zato ne treba tražiti hvalu za naša dobra djela.
Preda mnom i pred tobom trebaju svjetliti naša djela
Isus kaže: „Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima.“ (Mt 5,16) što označava kako trebamo činiti takva djela koja će upućivati ljude na Oca. Prema našem životu drugi mogu doći do Boga, ali kako će doći k Njemu ako je naša „poniznost“ zatvorena u četiri zida? Ne dopustite da vam drugi nameću način života! Kršćani su potrebni na ulicama ovoga svijeta, a ne u sobama! U sakramentima tražite snagu za dobra djela kako bi ljudi slavili Oca!
Vjera je privatna stvar koja se mora očitovati javno. Na to nas Krist poziva! Neka vaša novogodišnja odluka bude izlazak vaše vjere na ulice kako biste drugima svjedočili tko je taj Otac koji želi sve učiniti svojom djecom (usp. Iv 1, 12)!
fra Vinko Brković – Žena vrsna
Foto: Erika Wittlieb – Pixabay
