Prije gotovo dva mjeseca, prvi put, sa svojih 26 godina, preselila sam se iz svoje rodne kuće u stan i započela samostalan život. Završila sam fakultet koji volim, radim u struci na neodređeno i selidba je bio idući logički korak. Nisam se preselila daleko, moja obitelj živi udaljena 20 minuta vožnje, ali sam ipak zakoračila u nepoznato. Unatoč tome, brzo sam se prilagodila na samostalan život. Dani su mi bili ispunjeni poslom, volontiranjem, treninzima, hobijima, prijateljima… Nisam gotovo nikad bila sama, osim možda navečer kada bih se vratila u stan i od umora srušila na krevet.
Od užurbanog života prošaranog brojnim aktivnostima do izolacije
No tada se nešto dogodilo. Cijeli svijet je pogodio virus i odjednom je sve stalo. Nema više posla, volontiranja, projekata, treninga u teretani, okupljanja s prijateljima ni putovanja. Ne mogu vidjeti svoju obitelj, ni rodbinu. Ostala sam potpuno sama u tom stanu. Prvo me preplavio blagi osjećaj straha i užasa. Što ću ja sama u tom stanu, bez televizije, bez mogućnosti izlaska i druženja, bez nekakvog konkretnog posla? Za mene kao ekstroverta bio je to veliki udarac. Još kad sam saznala da se otkazuju i sve svete mise, to je bila kap koja je prelila već ionako punu čašu. No nakon početnog šoka, glavom mi je prošao moj najdraži i dobro poznati redak iz Svetog pisma:
„Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam – riječ je Jahvina – naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu.“
Jr 29,11
To me odmah smirilo i u meni se probudio borbeni, realistični duh koji uvijek proradi kada sam suočena s nekim problemom ili naizgled bezizlaznom situacijom.
Izradila sam plan aktivnosti kako bih iz ove izolacije izašla kao bolja osoba
Odlučila sam da Bog zna što radi i da postoji razlog ove izolacije. Odlučila sam da mi je Bog darovao ovo vrijeme kako bih radila na sebi, usporila svoj brzi tempo života i obratila malo više pozornost na Njega. Odlučila sam da mi kroz ovu izolaciju govori: „Možda jesi sama, ali dok sam Ja tu, nikad nećeš biti usamljena jer Ja sam s tobom u sve dane do svršetka svijeta.“ (usp. Mt 28,20) I tako sam odmah uzela olovku i papir i postavila ciljeve koje želim ostvariti za vrijeme ove izolacije. Potom sam napravila plan.
Plan svih aktivnosti i područja na kojima bih mogla raditi kako bih iz ove izolacije izašla kao bolja osoba. Na popisu se tako našlo svakodnevno vježbanje u dnevnom boravku u društvu youtube fitness trenera, usavršavanje mojih gotovo nepostojećih kulinarskih vještina, svakodnevna (također online) misa i molitva krunice Božanskog milosrđa, pohađanje online tečaja o upravljanju financijama, čitanje katekizma i drugog štiva duhovne tematike koje je na polici skupljalo prašinu i čekalo da uhvatim malo slobodnog vremena..
Darovano mi je vrijeme za ono bitno
Osim toga, na dar sam dobila i mnogo vremena za druženje s Gospodinom, za razgovor s Njime, za promišljanje o našem odnosu i mom životu. Sada sam bliža s nekim prijateljima nego prije izolacije. Gotovo svakodnevno se čujemo preko telefona i video-poziva, a ista stvar je i s mojom obitelji i rodbinom. Shvatila sam da daljina ne razdvaja ljude, razdvajaju ih šutnja i ponos. Koliko god zvučalo kontradiktorno, izolacija nas je sve još više zbližila i omogućila mi da stanem na loptu i posvetim se važnim stvarima. Učim kako je to imati Boga za najboljeg prijatelja i jedino društvo… i mogu reći da mi se jako sviđa.
Mi ljudi često „život lako trošimo, k’o da ih imamo stotine“… Ovaj virus nam je svima dao dva izbora – dopustiti da nas pobijedi lijenost, tjeskoba, strah i da nam vrijeme proklizi kroz prste kao pijesak na morskoj obali. Ili da se dignemo, otresemo prašinu s koljena, promatramo ovo vrijeme kao dar i blagoslov i izvučemo iz njega najbolje što možemo, jer više se neće vratiti. Izbor je na nama.
Jelena Dolenec – Žena vrsna
Foto: Paige Cody – Unsplash
