Mislite da Vašem djetetu nije potrebna pomoć i da tjeskobe pred polazak u novu školsku godinu nema? Prije nego stavite točku na to pitanje, pokušajte naći priliku za razgovor sa svojim djetetom.
Jučer sam imala rijetku priliku otići na kupanje samo s jednim svojim djetetom, desetogodišnjom kćeri Charlotte. Imala sam puno posla ovo ljeto i nisam imala toliko mnogo vremena za svako dijete pojedinačno, barem ne onoliko koliko sam htjela. Stoga sam cijenila priliku za prisno druženje sa svojom najmlađom kćeri.
Opuštanje prije svega
No prije nego što sam uspjela izustiti ijednu riječ, Charlotte je započela borbu na „luftiću“ koja se pretvorila u natjecanje održavanja ravnoteže. Hvala Bogu, nakon nekog vremena je ostala bez snage i obje smo se izvrnule natrag na „luftiće“ i uživale u sunčanju.
„Jesi li uzbuđena zbog polaska u 5. razred?“, pitala sam Charlotte.
„Jesam, uzbuđena sam, ali sam većinom nervozna.“, odgovorila je.
Obično se razgovori s djecom javljaju unutar određenog vremenskog okvira. Da bih proširila taj okvir, najčešće se usmjerim na problem, proispitam njegov uzrok i pomognem im složiti rješenje. No jučer smo imale vremena, stoga sam samo slušala. Nisam ponudila rješenje jer, iskreno, nisam ga ni sama znala. Većina je Charlottine tjeskobe bila uzrokovana hipotetskim pitanjima (Što ako ne dobijem razrednicu koja mi se sviđa? ili Što ako moja najbolja prijateljica ne bude sa mnom u razredu?). Nema šanse riješiti problem koji se nije i možda uopće neće pojaviti. Pa sam je pustila da govori.
Pokušajte ih samo saslušati
Do kraja razgovora, njezin strah od nadolazeće školske godine prešao je u detaljno izlaganje o svim sitnicama koje je vesele. Nisam mnogo pridonijela razgovoru osim što sam povremeno dodala da je razumijem ili potvrdila kako se osjeća. Charlotte je samu sebe izbavila iz tjeskobe i dovela do veselog iščekivanja. Ipak me pogledala dok smo stale na obali i rekla: „Hvala, mama. Zbog tebe se osjećam bolje.“
Nasmijala sam se, zagrlila je i potajice samu sebe potapšala po leđima za odlično odrađenu utjehu u kojoj uopće nisam sudjelovala. No ovaj me razgovor naveo na promišljanje o tome kako roditelji mogu pomoći svojoj djeci da samostalno riješe svoje tjeskobe, a da im ne nude izravno rješenje. Slijede tri jednostavna načina kako to učiniti.
1. Više slušajte, manje govorite
Odrasli imaju sposobnost dubljeg uvida u problem, da ne spominjemo godine iskustva. Znamo da djetetova razrednica neće imati toliko loše ponašanje da će to razoriti dijete. No izazovi s kojima se djeca susreću svake nove školske godine jesu najveći mogući u njihovom životu jer se još nikada do tada nisu s njima susreli. Potrebna im je sloboda da izraze svoje strahove i tjeskobe bez da ih se prekida u razgovoru. Mi ih, kao roditelji, moramo strpljivo poslušati. Iznenadit ćete se koliko možete naučiti o svome djetetu kada prestanete pokušavati riješiti njihove probleme i počnete ih slušati.
2. Potvrdite da ih razumijete
Potvrda da razumijete djetetove osjećaje ne znači da odobravate njihovu tjeskobu ili da je ne trebaju riješiti. To jednostavno znači da shvaćate da su njihovi osjećaji stvarni, normalni i razumni. To znači da ne umanjujete ili odbacujete njihove strahove čak i ako znate da su ti strahovi beznačajni u širem smislu. Baš kao što ni Bog ne umanjuje naše vlastite tjeskobe bez obzira koliko su male u usporedbi s čitavim svemirom. Mi Mu ih i dalje prinosimo. Trebamo prenijeti takvu bezuvjetnu ljubav i svojoj djeci te im dopustiti da nam pristupe sa svojim malim i velikim brigama. Tek nakon što ih poslušamo i prihvatimo njihove brige, možemo im ponuditi savjet ili rješenje.
3. Dopustite im da se suoče sa svojim strahovima
Svi roditelji žele na svaki mogući način pomoći svojoj djeci. Želimo da uspiju i da pri tome budu sretni. Međutim, često zaboravimo da se uspjeh rađa suočavajući se i svladavajući prepreke. Vrlo je teško odoljeti iskušenju da ponudimo instantna rješenja njihovih problema ili još gore, da rješavamo probleme umjesto njih. No to je temeljna roditeljska odgovornost. Iznimno je važno da dopustimo svojoj djeci da se suoče i riješe stres zbog nadolazeće školske godine, bilo da je vezan uz nastavu ili druženje, ako želimo da odrastu i budu sposobni uspjeti. To ne znači da ih nećemo voditi, ali mi im to moramo ponuditi, a ne nametnuti.
Ne smijemo i ne bismo trebali podizati djecu s poda kada ih život pritisne. Trebali bismo biti uz njih u svakom trenutku, ali moraju prije ili kasnije naučiti kako se suočiti sa svojim strahovima. Mnogo je bolje da to počnu na vrijeme dok su strahovi još mali, a mi ih možemo voditi, tješiti i ohrabrivati.
Calah Alexander – Aleteia
Prevela: LR
Foto: Tam Wai – Unsplash
