„Ne mogu druge natjerati da misle kao ja, premda vjerujem da je ispravno. Mogu im samo pokazati svoju radost.“
Sandra Sabattini
Bilo je devet sati ujutro, 29. travnja 1984. godine. Trajala je vazmena osmina. Sandra je išla na susret Zajednice pape Ivana XXIII. S njom su bili Elio i Guido, njezin zaručnik. Čim su izašli iz automobila kojim su se dovezli, Sandru i Elija udario je drugi automobil. Sandru je udario direktno, bacio je na haubu te potom na tlo. U pomoć joj je pritekao don Benzi koji je ušao u vozilo hitne pomoći i držao joj usta otvorena kako se ne bi ugušila. Iz Riminija je brzo premještena u bolnicu „Bellaria“ u Bologni. Bila je u komi tri dana te je 2. svibnja napustila ovaj svijet. Imala je 22 godine.
Svijet se dijeli na one koji ljube i one koji ne ljube, a Sandra je ljubila mnogo
Sprovod se održao 5. svibnja. U propovijedi je don Oreste rekao: „Sandra je izvršila ono za što ju je Bog poslao. Svijet se ne dijeli na dobre i zle, već na one koji ljube i one koji ne ljube. A Sandra je, mi to znamo, ljubila mnogo.“ Majka Agnese tog je dana shvatila: „Don Giuseppe, imali smo sveticu u kući i nismo tog bili svjesni! Uzmi knjižicu i molimo onako kako je to činila Sandra.“
Četiri dana prije nesreće Sandra je ispričala svojoj majci kako je u snu vidjela svoj sprovod i svoj grob prepun cvijeća. Na zadnjoj stranici svoga dnevnika, dva dana prije nesreće, ostavila je svoju duhovnu oporuku:
„Nije moj ovaj život koji se razvija, praćen ritmom udaha koji nisu moji, ispunjen vedrinom dana koji nisu moji. Nema ničeg na ovom svijetu što je moje. Sandra, shvati to! Sve je dar te Darivatelj u taj dar može intervenirati kada i kako želi. Brini se za dar koji ti je dan, učini ga ljepšim i potpunijim da bude spreman za trenutak kada te Bog pozove.“
(27. 4. 1984. godine)
Sandra je odrastala s lutkom u jednoj, a krunicom u drugoj ruci
Sandra Sabattini rođena je 19. kolovoza 1961. u gradiću Riccione te je idućeg dana krštena. Njezina vrlo pobožna obitelj živjela je u Misanu Adriaticu. Kada je Sandra imala četiri godine, obitelj se preselila u Rimini kako bi živjela u župnom dvoru župe svetog Jeronima gdje je župnik bio njezin ujak, don Giuseppe Bonini, brat njezine majke. To je omogućilo malenoj Sandri da predano i redovito sudjeluje u molitvi, njegujući tako osobni odnos s Gospodinom.
Uvijek je sa sobom imala krunicu, onu malenu s deset zrnaca. Baka priča kako je običavala navečer pronaći unučicu usnulu u krevetu s krunicom u rukama. Tijekom jednog kampa, u dobi od sedam godina, jedna animatorica se prisjeća: „Često sam je promatrala kada bi sama ušla u kapelu, s lutkom u jednoj ruci i krunicom u drugoj. Kleknula bi u zadnju klupu i prignula svoju glavicu. Ostala bi tu neko vrijeme, a zatim bi izišla i radosno krenula za svojom grupom.“ Jednom drugom prilikom, dok je još bila djevojčica u osnovnoj školi, pronašli su je u jedan sat ujutro uronjenu u kontemplaciju pred svetohraništem.
„Ustajala se rano, rano ujutro, kako bi mogla biti sama u razmatranju, čak i po mraku, pred Presvetim Sakramentom, prije nego drugi dođu u crkvu“, izvještava ujak don Giuseppe. „Prvi dan u godini, od jedan do dva sata u noći, bila je pred Isusom u klanjanju. Voljela je moliti sjedeći na podu, u znak poniznosti i siromaštva.“
„Hvala ti, Gospodine, jer sam dosada od života primila samo lijepe stvari, imam sve, ali ponajviše ti zahvaljujem jer si mi se otkrio, jer sam te upoznala.“
(12. 5. 1977. godine)
Sandri dobro ide u školi, voli slikati, uči svirati klavir te trenira trčanje u jednom atletskom klubu.
Susret s don Orestom Benzijem
U dobi od 12 godina dogodio se susret od presudne važnosti. To je susret s don Orestom Benzijem i Zajednicom pape Ivana XXIII., zajednicom čiji je poziv „suobličiti vlastiti život s Isusom i izravno dijeliti svoj život s onim posljednjima, ujedinjujući svoj život s njihovim te preuzimajući odgovornost za njihovu situaciju“. Ovdje Sandra ostvaruje svoj kršćanski poziv i, potpuno sjedinjena s Gospodinom, neumorno se trudi prenijeti božansku ljubav siromašnima, napuštenima i ovisnicima.
U rujnu 1974. Sandra sudjeluje na zajedničkom odmoru s mladima s invaliditetom u kući Madonna delle Vette u mjestu Alba di Canazei, na Dolomitima, jednom mjestu gdje i danas Zajednica pape Ivana XXIII. organizira odmor za sve svoje terapijske zajednice. Don Benzijev prijedlog bio je da organiziraju „jedan lijepi susret s Isusom“. Bilo je to intenzivno iskustvo, uronjeno u prirodu i naporno zbog brige o osobama s invaliditetom. Sandra je bila potresena. Kada se vratila kući, rekla je majci:
„Polomili smo kosti, ali to su ljudi koje nikad neću napustiti.“
Predano je pomagala osobama s invaliditetom
Tijekom gimnazije pomagala je siromašnima u njihovom domu te je osvijestila cijelu župnu zajednicu o potrebama osoba s invaliditetom. Kada bi siromasi pokucali na vrata kuće, nije bila zadovoljna onim što bi dala njezina obitelj, već bi trčala za njima i uvijek se trudila nadodati nešto od svoje ušteđevine.
Jedno vrijeme živjela je u terapijskoj zajednici. U ljeto 1982. godine počinje volontirati u terapijskoj zajednici za ovisnike u Igei, a zatim se seli u mjesto Trarivi di Montescudo, blizu Riminija. Početkom 80-ih godina problem droge širi se posvuda u svoj svojoj dramatičnosti. Don Benzijeva udruga u to je vrijeme osnovala zajednice koje su mogle odgovoriti na potrebe tolikih mladih. Sama Sandra pokazivala je snažan osjećaj za pravdu.
Nakon mature – koju je položila s uspjehom 59/60 – pitala se: „Odmah krenuti u Afriku ili upisati medicinu?“ Nakon razlučivanja sa svojim duhovnikom, don Nevijem Faitaninijem, a odluku joj je potvrdio i don Benzi, upisala se 1980. godine na Medicinski fakultet Sveučilišta u Bologni. Daje svoje vrijeme studiju, obitelji te siromašnima. Unatoč velikoj količini posla i obveza, nikad nije zanemarila studij, na svakom ispitu dobiva izvrsne ocjene.
Zaručila se u dobi od 18 godina i zaručništvo živjela tako da ne ugrožava njezinu predanost Gospodinu o bližnjemu
U veljači 1978. godine upoznala je Guida te su se iduće godine zaručili, kada je Sandra navršila 18 godina. Guido, stariji od nje dvije godine, privučen je njezinom dubinom, njezinom suosjećajnošću te njezinom željom da sve odluke donosi u molitvi s Bogom. Zajedno pohađaju grupu mladih u don Benzijevoj zajednici. Zaručništvo ne žive kao kraj, cilj ili završetak, već kao široki horizont koji se otvara prostoru beskrajne Božje ljubavi. Sandra svoje zaručništvo živi kao ostvarenje Božjeg nauma koji ne ugrožava njezinu predanost Gospodinu i bližnjemu.
„Zaručništvo, nešto što je sastavni dio poziva: ono što s raspoloživošću i ljubavlju živim u odnosu prema drugima, živim jednako i prema Guidu, to su dvije stvari koje se međusobno prožimaju, na istoj razini, iako s nekim razlikama.“
(23. 7. 1983. godine)
Sandra prepoznaje „potrebu za beskonačnim“ koja je unutar nje i koja je unutar svake osobe. Potreba za koju „se ne možemo pretvarati da ne postoji“. Potreba koja je potiče da gleda u nebo i iščekuje Boga.
„Sandra, ljubi sve što činiš. Ljubi do kraja svaku minutu koju imaš, koja ti je darovana da je proživiš. Pokušaj osjetiti radost sadašnjeg trenutka, kakav god on bio, kako nikad ne bi propustila priliku.“
(14. 10. 1981. godine)
sandrasabattini.org
Prevela: Anđela Pivac
Foto: Wikimedia
