Bila je subota uvečer. Javila sam joj se zbog jedne zajedničke poznanice za koju je organizirala pomoć. Brzo smo to riješile i nastavile tipkati. Rekla mi je da taj vikend prisustvuje karizmatskom seminaru i da sam je sasvim slučajno ulovila. Trebali su biti tamo ona i Vlatko, ali nju su još oko podne uhvatili jaki bolovi i povraćanje. Već se satima previjala od bolova. Rekla mi je da je stvarno umorna i da joj ponestaje snage. Možda prvi put od kad je bolesna. Sjećam se još uvijek kako me na te riječi fizički srce zaboljelo. Znala sam da je ozbiljna jer takve riječi su bile zaista rijetkost iz njenih usta. Cijelo vrijeme bolesti ona je nas s osmijehom tješila. Nikad se nije ni na što žalila. Sa svojim se tegobama i nemoćima šalila.
Maja i bolest na radost
Skoro je nemoguće povjerovati da te teško bolesna majka petero djece može dva sata nasmijavati pričom o svojoj bolesti. Da nisam doživjela vjerojatno ni sama ne bih vjerovala. Naš posljednji susret uživo bio je u ljeto prije njenog odlaska Ocu. Providnost Božja. I našle smo se kod mene sve tri: Maja, Mira i ja. Kume. Tako smo se međusobno zvale iako nismo nikad uspjele aktualizirati sva kumstva na koja smo računale.
Vilica me boljela od smijeha. I Miru. I Emu i Mladena. Ne mogu zamisliti kako je njoj bilo toliko se smijati kad su joj i pokreti vilice i lica bili ograničeni. Ljuljala se od smijeha i pričala. I kroz taj smijeh i zvuk njenog glasa kao da nas je pojila. Jer nakon tog susreta bili smo očarani, omamljeni… Gdje je riječ u našem jeziku da opiše taj osjećaj kad u srcu osjećaš puninu jer kao da si na kratko bio dionik neke nadnaravne priče? Ne sjećam se ni riječi od onoga što je govorila, ali taj osjećaj u srcu, taj smijeh… To nikada neću zaboraviti!
Kad sam je ispraćala i pomogla joj da teškom mukom uđe u auto, uzdahnula je: „Nismo se uslikale!” Ona je bila dežurna za fotke. Koja god je išla negdje, morala je poslati u Kavu slike s osmijehom. Ali pravim osmijehom, da ti se zubi vide. Meni to nikad ne pada napamet osim uz veliki trud. Obično se sjetim kad ljudi odu ili tek sutradan. Nismo se uslikale. Nije bilo Mire, jer je morala ranije otići, to je jedan problem. A drugi što se ona više nije mogla ustati. Da sam znala da mi je to posljednja prilika, opalila bih selfie s njom. Onako čučeći kraj auta. Bilo kako. Ali nisam znala. I nisam opalila selfie.Jer to je nešto čega se ne sjetim ni sutradan.
Kad su nakon njene smrti sve moje Kavarice dijelile fotografije s Majom, imala sam osjećaj da sam je još jednom izgubila. Nemam s njom ni jedne jedine fotografije. Ali što dani više prolaze sve sam sigurnija da sam onaj dan ipak opalila selfie. Oči su bile aparat, a srce memorija na koju je spremljen. I nekako se kao stare fotke tek polako osvjetljava.
Maja i vjera kao krumpir
Maja je vjerovala da će onaj vikend ozdraviti. Do subote se nije dogodilo ništa. Oči sviju bile su uprte u nedjelju kad je trebala biti služba ozdravljenja. Kavarice su molile za čudo. I vjerovale su u njega. Meni je u srcu bila samo ona rečenica kako je umorna i ponestaje joj snage. I trag boli kad god bi se ta misao promeškoljila u meni.
Gledala sam u duhu veličinu te moje krhke prijateljice i dobila nekakvu spoznaju da ozdravljenje nije ono za što sam pozvana moliti. Trebala sam moliti za snagu. Prikazivala sam je Bogu na misi i vapila da joj bude blizu, da joj dade snagu, da čuva njenu radost i mir ako nije Njegova volja da Maja ozdravi. Molila sam riječima koje su se same formirale u srcu, a ja sam ih promatrala kako nastaju i lete k oltaru pitajući se zašto ne mogu kao svi ostali moliti za ozdravljenje. Molila sam i za to, ali više kao usput.
Znala sam da to nije pitanje vjere. Zaista sam vjerovala da je moguće da je Isus u hipu ozdravi. Vjerovala sam da je ona miljenica Božja i da bi Bog za nju sve učinio. Ali što ako to „sve” nije zdravlje nego nešto puno više od toga? Pomalo zbunjena svim tim mislima čekala sam večer da je čujem. Bilo mi je važno samo da njen duh bude zdrav što god se drugo dogodilo toga dana.
U 9 uvečer ona šalje poruku što joj treba od Linee. „Može, Majo, sve, nego kako je bilo?” „Bilo je milosno“, kaže ona. I naravno okrene na šalu. „Još se nije očitovalo moje ozdravljenje, očito, jer bi bilo u svim medijima, haha! Ali duh je napunjen i idemo dalje.” Hvala ti, Bože! Moja jedina strepnja je bila da je ne slomi ako nije Božja volja da ozdravi. I odmah u prvoj rečenici tako je bilo očito da to više nije ona umorna Maja od jučer, nego Maja puna duha i nevjerojatne snage.
Njena vjera u ozdravljenje je bila tolika da je za idući tjedan napravila popis svih aktivnosti i jela koja će spremati računajući na ozdravljenje. Nevjerojatna vjera! Sama je rekla: „Isus je tražio vjeru kao zrno gorušice, onda je moja vjera bila kao krumpir velika.” Nakon što je bilo očito da nije ozdravila, ona Mu se ponovno potpuno predaje bez imalo tuge, razočarenja ili bilo čega sličnoga!
„Daj mi samo obnovi snagu, ne moram razumjeti…”
Koliko je samo to pouzdanje, koliko predanje! Nije to pitanje moje interpretacije. Odmah nakon par minuta tipkanja obećala se javiti u Kume. Snimila nam je nekoliko glasovnih poruka koje su debelo nadmašile moj početni dojam. Prepričava ona nama cijeli tijek obnove, njena očekivanja da barem čuje proročku riječ za sebe ako ne dobije ozdravljenje. I kroz smijeh prepričava kako ju je taj čovjek uporno preskakao čak i pogledom. Što je nevjerojatno jer je izgledom zaista teško mogla biti neuočljiva. I onda priča što je molila, a ja slušam i ne vjerujem. One riječi koje su to jutro iz mog srca izlazile kao molitva za nju bile su tako slične njenoj molitvi.
„Bože! Ja sam, Isuse, svjesna da ja tebi nisam neki nepoznati čovjek koji je tu zalutao i da sad ja moram tu nešto iz petnih žila vikat’, dozivat’ Te, trgat’ se… Ne! Ja sam k’o onaj apostol, hodam uz tebe, Ti znaš moju situaciju kompletno. I ako želiš mene ozdraviti, evo me tu, primam ozdravljenje. Nauči me primati, tu sam. De i ti, Gospe, malo urgiraj, meni bi dobro došlo malo pauze. Ali, neću vam tu dosađivati. Ja ću se tu umirit, tu sam, znate za mene, znate što je najbolje… Ali daj mi to da ne sumnjam da stvarno radiš ono što je najbolje za mene i da ne budem k’o ono neko gunđavo nestrpljivo dijete. Da si me ozdravio prije pola godine, puno milosti ne bi dobili što smo dobili u ovih zadnjih pola godine. Eto, hvala Ti što sam bila strpljiva do sad. Ako treba još potegnut za nešto, a evo me… tu sam. Daj mi samo obnovi snagu i ne moram ni razumjeti, ali ono što mi treba je blizina Tvoja i snaga i radost da ja to nosim jer sve dok je tako – onda može klapat što god. Samo da ne ostanem bez te radosti i smisla. ” (19. 2. 2023., 22:35)
I nije ostala, sve do samog kraja koji je bio puno bliže nego što je ijedna od nas mogla zamisliti. Ona se planirala malo odmoriti idućih dana, puno ju je iscrpilo biti na tom seminaru, sjedenje, hodanje, i onda krenuti dalje. Planirala je pozvati Dalibora Jozića i njegovu obitelj idući vikend kod sebe, malo da se svi osvježe. Mislila je na druge. Znala je koliko su se svi oko nje nadali njenom ozdravljenju i koliko su za razliku od nje klonuli kad se nije ostvarilo. I sada je gledala kako svima vratiti snagu i vjeru. Planirala je napraviti i intervju za portal s Daliborom.
„Idemo dalje, sat po sat…”
Na početku one nedjeljne večeri mi je rekla: „Idemo dalje, sat po sat. ” Dan po dan je bila njena česta izreka ohrabrenja i poticaja, ali ovaj put je rekla sat po sat. I zaista je bilo tako. Već u srijedu je počela ponovno povraćati uz bolove u želucu. U četvrtak nam je poslala poruku: „Podršku trebam u molitvi, jučer i tijekom noći me želudac satrao, doslovno… iscrpljena sam do daske.”
Krenule smo obje moliti odmah. Nije se javljala više taj dan. Mira je uvečer pita: „Majo, kako si?” Ujutro stiže njena poruka: „Povraćam i dalje. 35,5 kg Sad dogovaram privatno da mi dođu infuziju dati i nalaze neke izvaditi. Ja sam mirna, moji su potreseni više, čak će i brat malo krenuti ovamo.”
Prva poruka kad nam je javila za svoju dijagnozu bila je mir, sada ponovno kaže: „Ja sam mirna”. Kad sam pročitala te riječi, želudac mi se zgrčio. Osjećala sam, iako sam odbijala povjerovati, da se krug zatvara. Osjećala sam da i ona zna da ide kraj. Je li znala? Ne znam. Vjerujem da ju je Bog pripremao na susret, malo po malo. Sat po sat.
Nakon dva sata dolazi njena zadnja poruka: „Evo prikopčana, narednih cca 5 sati.” Uz to srce i sklopljene ruke. Četvrtak popodne. Zadnji pozdrav prijateljima prije ulaska u Getsemani. Dok razmišljam o tome srce mi ispunja divljenje. Koliko ju je Bog ljubio! Bila Mu je slična najviše po onom temeljnom: kao i On prošla je zemljom, čineći dobro. I htio ju je posve sjediniti sebi pa joj je dao da prođe muku kao i On: od četvrtka do subote. U nedjelju ju je uzeo k sebi.
Sve moje misli bile su: Maja
Od tog četvrtka sva su moja djela i sve moje misli bile prožete Majom. Povremeno sam molila, baš molila, ali čitavo sam vrijeme molila životom. Jednom je Rajko Bundalo rekao da je prava molitva ljubav za nekoga ili nešto slično. A ljubav čini da trpiš s onim tko trpi. Mobitel mi je postao dio ruke: čekanje da saznam nešto. A sve vijesti su bile dokazi trpljenja, ali i svjedočanstva vjere.
Te dane sam kao sumanuta radila, nesposobna razmišljati o bilo čemu osim o njoj. Sve što sam radila poprimalo je novu dimenziju. Spontano je moj duh sve moje misli i sva moja djela uspoređivao s njom. I preplavljivala me spoznaja koliko je samo trpjela sve ovo vrijeme, a da ja toga nisam bila pravo ni svjesna. Kao da sam ove dane sve radila njenim rukama i shvaćala koliko je ljubavi, strpljenja i pokore utkala u svaki i najmanji potez svoje svakodnevice. Shvaćala sam s jedne strane njenu veličinu, a s druge strane svoju bijedu.
Subota je bila preteška. U jednom trenutku teške agonije koju sam za nju osjećala, bacila sam se na koljena pred križ i počela vapiti Bogu i Gospi za nju. I odjednom sam proživjela misao: „Kćeri Jeruzalemske ne plačite zbog mene nego zbog sebe i djece svoje.” Ona je zbrinuta, Isus je uz nju i Majka njegova, ali moja bijeda je postala tako gola i nemoguće je bilo sakriti je. Tako se moj vapaj za nju pretvorio u vapaj za milosrđem. „Smiluj se meni, grešnici!” Pred mojim očima zamagljenim od silnih suza, jasno se počela otkrivati veličina njene svetosti i sjala je neodoljivim sjajem. Moja molitva sada je postala krik za svetošću.
Maja = želja za svetošću
Sve me ovo zateklo. Ta već mjesecima sam bila potpuno nesposobna za molitvu. Barem onu iskrenu, molitvu srca. Bila sam u krizi, zbunjena i pomalo izgubljena. Ali dok se u ovom tjednu preda mnom slikao portret Maje kakvom je Bog vidi, Maje patnice, Maje vjerne Božje službenice, Maje svetice, moje srce se očistilo od svih tih mojih korova i ostao je samo jedan izdanak: izdanak svetosti. Misao koja je počela zadnji dan njenog života u njenoj najvećoj agoniji, rasla je sve više i više: „I ja želim biti sveta!”
Tako sam silno željela biti joj blizu i reći joj koliko je volim. Bog je uslišio moju želju, takve želje on tako rado uslišava, i dobacio mi misao: „Javit ću se njenoj sestri Ivani, Sanja ima broj.” Zamolila sam je da mi javi kako je Maja i da je poljubi u moje ime. I tako sam to posljednje popodne njenog života dobila snimku pozdrava i poljupca moje prijateljice svetice. Ali i još nešto. Bio je to početak jednog novog prijateljstva, sestrinstva. Sigurna sam da je Maja, makar bez riječi, na toj zadnjoj postaji svog križnog puta ostavila nas dvije jednu drugoj. Da gledajući s ljubavlju njen primjer polako postajemo slične njoj. U jednome – u svetosti.
Katarina Matijaca – Žena vrsna
Foto: Katarina Matijaca
