Volim susrete s inspirativnim ljudima koji me ohrabruju i koje i ja imam potrebu ohrabriti. Neki od njih prolaze sličan put kao i ja, s takvima se razumijem i samo pogledima. Postoje i oni koji se trude razumjeti, ali ne ide im baš tako jednostavno jer je umom teško shvatiti i pozitivno prihvatiti moju situaciju. Takvi se uglavnom čude kako se tako dobro „nosim“ s cijelom situacijom i nakon što se uvjere da ne glumim, obasipaju me raznim komplimentima i „lijepe“ laskave nazive.
Nije da mi ne godi to čuti (svi smo mi ljudi) i nije da sam nezahvalna, ali htjela bih biti potpuno iskrena. Osjećam potrebu raščistiti dvije velike stvari koje čujem o sebi.
Moje je bilo samo „da” darovima života
Kažu da sam prava majka heroj jer unatoč metastatskom raku od kojeg bolujem, podižem čak četiri djevojčice.
Kad sam rodila svoje blizanke, ponosno sam šetala kvartom sa svom svojom djecom i, s obzirom da su sve četiri tada još bile malene, izazivao je taj prizor simpatiju i empatiju kod dobronamjernih prolaznika. „Svaka čast, majko, čak četvero djece!“ Znam da se, svjetovnim očima gledano, to može činiti puno. I, mada sam i sama tada bila više u svijetu nego s Kristom, često sam naglašavala da se meni uopće ne treba diviti. Ja nisam ni za kakvu pohvalu. Jer, mada sam u srcu priželjkivala više djece, nisam inicijalno planirala četvero djece. Imala sam dvije djevojčice i onda sam ih odjednom imala čak četiri. Dvoje djece sam dobila „u paketu“. Kad si prožet duhom ovoga svijeta, jedno ili maksimalno dvoje djece sasvim je dovoljno. Sve više od toga je financijsko, psihičko i svako drugo opterećenje i ne uklapa se, nažalost, u obiteljsku računicu.
Divim se majkama koje su planski rađale svoju djecu. Nemaju blizance, a imaju isto ili više djece od mene. Neka je blagoslovljena svaka ta majka i njezin suprug! Oni su za mene heroji – pravi primjeri otvorenosti životu i pouzdanja u Božju providnost. Takvima se treba diviti, ne meni. Moje je samo bilo „DA“ darovima života, unatoč svemu i svima, jer sam svoju djecu voljela od trenutka kada sam saznala da postoje pod mojim srcem. Sada, s milošću Božje logike koja mi je darovana, shvaćam da je želja za što više djece jedina prirodna i ne možeš je suzbiti čak i kada ti objektivne činjenice uopće ne idu u prilog.
Preko bolesti sam se predala potpuno u Njegove ruke
Druga stvar – ja ni svoju bolest nisam birala. Nisam odlučila imati tako strašnu, smrtonosnu bolest kojoj medicina nema lijeka. Nisam se svojevoljno žrtvovala za spas drugih duša na tako „brutalan“ način. Odnosno, jesam, jednom davno. Ali tada nisam imala viziju kako bi ta moja žrtva trebala izgledati iz Božje perspektive. Jednom prilikom sam, naime, dragom Bogu ponudila svoje zdravlje, dušu, tijelo i čitavo svoje biće za spas i obraćenje svoga muža. Zapao je naš brak tada u jednu od brojnih kriza. Svaku sam dotad predavala Bogu. No tada sam bila zdrava, bez djece i došla mi je ta molitva predanja tako logično u Duhu. Ja sam Boga upoznala, Njegovu milost i apsolutnu ljubav. Nisu mi bili potrebni dokazi Njegove moći ni čudesa. Htjela sam taj isti osjećaj podijeliti i sa svojim suprugom. Jako sam htjela da i on osjeti baš to što i ja.
Prolazile su godine, prebrođene su tadašnje krize i dolazila su dječica u naš život. A onda smo odjednom upali u najveću krizu do tada. I baš tada, s četvero djece, nisam imala volje ni želje svoga supruga i naš brak predati u ruke Gospodinu. Baš tada kada mi je bio najpotrebniji. Mislila sam da imam sve, da sam ostvarena na svim poljima i da mi ne treba osoba koja me ne razumije i koja me ranjava u najosjetljivijem periodu. Kako me je Zli samo vješto nadmudrio! Tada me sustigla i dijagnoza koja ledi krv u žilama. I tek tada sam se konačno potpuno predala u Njegove ruke. Vratila sam se Onome koji me strpljivo čekao sve to vrijeme. Koji je morao dopustiti ovako nešto kako bih konačno progledala i spoznala da sam zakopala talente koje mi je darovao i da živu vjeru koju sam davno iskusila ne samo da ne prenosim dalje, nego sam je ugušila i u sebi. Rasvijetlila je ta spoznaja sve tmine moga bića i darovala mi novu perspektivu. Često čujem da sam hrabra i jaka i da se zato tako dobro nosim s bolešću. Ali nisam. Uistinu nisam.
Kad sam najslabija, najjače se očituje Njegova snaga
Za mene je „hrabar“ onaj koji ne prihvaća Božju pomoć i koji vjeruje da sve može sam. Kao i ja nekoć. Onaj koji svojim snagama odluči grabiti naprijed, tj. odluči hrvati se u kaljuži bolesti, patnje i straha od neizvjesnosti. Onaj koji misli da je sam dovoljno jak i koji vjeruje isključivo u sposobnost samoizliječenja.
Ja znam da ja to nisam. Nisam toliko hrabra i Bogu hvala da nisam. Nikad više ne želim biti tako hrabra.
Kad si uz Boga, ne treba ti hrabrost, letiš slobodno i sigurno, zaštićen i bezbrižan. Onda kad sam najslabija, najjače se očituje Njegova snaga.
I zato ne želim nikome da prolazi nužno istim putem kao i ja, ali svima od srca želim da dođu do iste spoznaje i da jednoga dana zajedno stignemo do istog cilja.
Tea Perović – Žena vrsna
Foto: TeiTo
