Drugi dio: upoznati slabost čovjeka
“Kroz prvi tjedan u svim svojim molitvama i pobožnim djelima molit će za spoznanje samih sebe i savršeno pokajanje za svoje grijehe; i sve će činiti u duhu poniznosti” – Rasprava 228
Uvod u drugi period priprave – upoznati sebe
Sv. Ljudevit traži da vjernik koji se želi posvetiti drugi period priprave posveti upoznavanju samoga sebe. Ta spoznaja je apsolutno potrebna čovjeku i bitna za put rasta u vjeri i naše posvećenje. Bez poznavanja samoga sebe naše duhovno zdanje bi ostalo bez jednog od temelja te bi se prije ili poslije obrušilo. Opće je pravilo duhovnosti da čovjek koliko više spoznaje Boga dublje upoznaje i samoga sebe, i nije moguće da autentična spoznaja Boga ne vrati dušu njoj samoj do najdubljih dimenzija njenog bića. Ako je autentična spoznaja samoga sebe toliko potrebna za put rasta u svetosti ona je za dušu i jako naporna, možda i najteža. Samo su sveci do kraja upoznali sebe jer je takva spoznaja plod popratne milosti sjedinjenja s Bogom.
Ne zavaravaj se da se poznaješ!
Dobro je, dakle, ne zavaravati se mišlju da sebe dobro, do kraja poznajemo na autentično duhovan način. Kao što jednu ljudsku i duhovnu nezrelost redovito prati kriva slika o Bogu tako je prati i iskrivljena slika o sebi samome. Ikoliko je jedna osoba više ljudski zrela ili nezrela, tome je više podložna. Kada osoba ima iskrivljenu sliku o sebi, u biti ne prihvaća samu sebe i svoju osobnu povijest, uglavnom zbog toga što doživljava da nije bila dovoljno ljubljena ili što sama ne ljubi zrelom ljubavlju ili što ne prepoznaje u svom konkretnom životu Božju ljubav, te tako koči duhovni život.
Oslanjajući se na p. Szenmartonia, kratko ćemo navesti samo neke, najčešće razloge iskrivljenih slika o sebi.
Prvi: Učinak kao mjera vrijednosti.
Osoba može stvoriti pogrešnu predodžbu o vlastitoj vrijednosti na temelju učinka i uspjeha. Ako se osoba s tim stavom u duši smatra uspješnom na temelju odobravanog učinka, lako može pasti u oholost i aroganciju, a ako ne postiže koliko bi hitjela ili koliko se od nje traži, pojavljuje se naglašeno negativna slika o sebi.
Drugi razlog za iskrivljenu sliku o sebi može biti težnja za najboljim; perfekcionizam.
Ta težnja je obično plod pogrešna odgoja i velikog samouvjerenja o vlastitim talentima i sposobnostima. Te osobe, same sebi ili drugi pred njih, stave prevelike ideale, a oni gaje uvjerenje da uvijek i u svemu moraju biti uspješni, savršeni do sitnica, te tako postići odobravanje i pohvale u svemu što čine. Budući da često podbace s obzirom na vlastita i tuđa očekivanja, postaju razdražljivi i razočarani.
Treći razlog: Uspoređivanje s drugima.
Mnogi imaju iskrivljenu sliku o sebi zbog trajnog uspoređivanja s drugima. Gledaju što drugi imaju, a oni nemaju, bilo u čisto ljudskim osobnim, materijalnim pa i duhovnim stvarnostima. Osobe koje s takvim stavom žive redovito sebe vide uskraćenima te ih to zasljepljuje u prihvaćanju darova i talenata koje im je Bog udijelio.
Četvrti razlog: Pogrešno shvaćena duhovnost:
Osobe usvoje duhovnost koja se ne temelji na Božjoj Očinskoj ljubavi, nego naglašavaju trajno nezadovoljstvo svojim krepostima, životom drugih kršćana, negativnim stanjem u Crkvi i svijetu. Takve osobe žive u nezadovoljstvu i srahu, te to stanje šire i oko sebe. Zdrav duhovni život mora biti pozitivan i graditi se na poniznosti i ljubavi.
Iskrivljena slika
Iskrivljena slika o sebi priječi put rasta u ljubavi. Najčešće se to očituje u nemogućnosti prihvaćanja i voljenja samoga sebe. Osoba, istovremeno, ne voli sebe i traži nadoknade u najčešće nezdravim posesivnim ili dominirajućim odnosima s drugima. Ako ne volimo sebe, ne možemo istinski voljeti ni druge, a nismo ni sposobni dopustiti drugima da nas vole, to jest nismo spremni prihvaćati ljubav drugih ljudi.
Treća posljedica, možda i najteža, iskrivljene slike o sebi jest da ne možemo voljeti Boga niti prihvatiti njegovu ljubav. U duši prevladava nepovjerenje i nepouzdanje u Boga, koje može prerasti u optuživanje i bunt. Iz navedenih razloga krive slike o sebi, lako je uočiti da u biti takvim osobama nedostaje vjera i povjerenje u Boga, vrednovanja i korištenja talenta i darova koje nam je Bog udijelio u svrhu služenja i ljubavi. Tako izranjene osobe u biti i u duhovnom životu više traže sebe do li Boga, pa ga zato ne mogu ni pronaći. Na putu spoznaje samoga sebe, prepreke se javljaju i iz ogorčenosti zbog nepravde koju je osoba pretrpjela. Osoba se osjeća, povrijeđenom i ranjenom, a u njoj vriju osjećaji nepravde i osvete.
Život podrazumijeva padove i slabost čovjeka
Ljudski život ne teče uvijek mirno, on podrazumijeva padove i slabosti, vlastite i osoba s kojima živimo. U nekim situacijama čovjeku se čini nemoguće oprostiti, te se iz duhovnih rana stalno javljaju uznemirujuće misli. I u tim situacijama najvažnije je vjerovati Isusu koji, za naše i opće dobro, traži da oprostimo drugima. S naše strane, ako ljubimo Isusa i želimo ga slušati, mora postojati želja za oprostiti onome tko nas je povrijedio, te molitva pred Isusom za sebe i drugoga, a Gospodin nas postepeno mijenja i daje snagu.
Istinsko prihvaćanje samoga sebe znači zahvalno prihvaćanje svih tjelesnih i duhovnih darova što nam ih je Bog darovao. Ono uključuje i zauzetost da se ti darovi koriste za dobro i ostvarenje našeg životnog poziva na koji nas Bog poziva, kao i prihvaćanje vlastitih ograničenosti.
Upoznati sebe i prihvatiti Božju ljubav
Da bi upoznala samu sebe osoba treba gajiti spremnost na istraživanje svoje duše, u prvom redu vlastite osjećaje i doživljaje. Trebam dokraja iskreno sam sebi reći kako se osjećam i zašto se tako osjećam ili ponašam, ne tražeći isprike niti prikrivajući prave uzroke i razloge. Ako varamo sami sebe jer se bojimo suočiti sa sobom kakvi uistinu jesmo, zatvorili smo put budućem rastu i vrtimo se u istom krugu. Kada osoba ulazi u samospoznaju, mora gajiti osjećaj vlastite vrijednosti samopoštovanja jer je ljubljeno, iako ograničeno i izranjeno, Božje stvorenje. Često puta se osjeća veliki raskorak između onoga što bi osoba hitjela biti i onoga što stvarno jest. Iskreno suočenje sa samim sobom, što nije moguće bez ustrajne molitve, nam pomaže i oslobađa od lažne sigurnosti da smo postigli savršenstvo.
Istina o nama samima nas oslobađa
Sam Isus je poručio da će nas istina osloboditi. Ta samospoznaja treba biti uvijek u vjeri u Boga ljubavi, koga duša treba tražiti u svemu pa i u vlastitim ograničenostima. Ako je osoba uistinu iskrena sa samom sobom, pred Bogom počinje, osim dobra i plemenitosti kojima ju je Bog obdario, sve više spoznavati i ponor vlastite bijede koja postaje temelj prave svetačke poniznosti koja otvara put autentičnoj mistici. O tome šire govorimo u drugoj meditaciji pod naslovom: Živjeti pred Bogom vlastitu bijedu, a ovdje, kao jedno lijepo svetačko svjedočanstvo o tome što bismo htjeli kazati, donosimo iskustvo sv. Faustine Kowalske zapisano u njenom Dnevniku: «O moj Isuse, nema ništa bolje za dušu nego poniženje.
Poniženje je najbolje za dušu
U preziru se krije tajna sreća. Kad duša spozna da je po sebi ništavilo i sama bijeda, a sve što ima od dobra, dar je Božji. Kad ona vidi sve u sebi poklonjenim darom i da je samo bijeda njezino vlasništvo, ona ostaje u stalnoj poniznosti pred Božjom Slavom.
Ali Bog, koji vidi dušu u takvom stanju, prati je Svojim milostima. Kad se duša produbi u bezdanu svoje bijede, nju će Bog uzvisiti snagom Svoje svemoći. Ako je ovdje na zemlji neka duša zaista sretna, onda to može biti samo istinski ponizna duša. Na početku jako trpi sebeljublje, ali nakon hrabre ustrajnosti Bog podjeljuje duši mnogo razumijevanja, a ona spoznaje kako je sve bijedno i varljivo. Samo sam Bog je u njezinom Srcu. Ponizna duša ne gradi na sebi samoj, nego sve povjerenje stavlja u Boga. Poniznu dušu brani Bog i povjerljiv je s njenim poslovima. Onda duša ostaje u najvišoj sreći, koju nitko ne može pojmiti»
Veličina i slabost čovjeka
Da bi upoznao samoga sebe, čovjek treba spoznati cjelovitost istine o svome biću. Ona podrazumijeva s jedne strane uzvišeno dostojanstvo čovjeka sa svim darovima i talentima koje je dobio stvaranjem kao ljubljeno Božje biće i poziv na vječni život u Bogu, a s druge duboku slabosti bijedu koja se očituje u životu svakog čovjeka. Ta spoznaja je bitna i neophodna za svaku autentičnu katoličku duhovnost, svjesno prihvaćanje otajstva Otkupljenja, prihvaćanje istine, u ljubavi, o sebi i vedar suživot s ljudima.
Siromaštvo i zahvalnost
Kad osoba postane duboko svjesna te stvarnosti u srcu joj se spontano rađa zahvalnost i slavljenje Boga, baš kao i sv. Ljudevitu, koji kličući moli:
“Budući da nema ništa, o dobri Bože, što bi se moglo dodati tvojoj uzvišenosti, uzviknut ću ponizno: Bogu hvala, Bogu hvala. Za obilje tvoje ljubavi ja nemam dostojne zahvale, ali ću pjevati dan i noć: Bogu hvala, Bogu hvala. Veliki Bože, stvorio si me iz ničega. Iz tebe crpim svako dobro, ti sam si moja potpora. Ja sam tvoja slika, o veliki Kralju, i čvrstom vjerom vjerujem da si je ti u meni urezao. Tvoja ljubav, o vječni Oče, poslala je svog besmrtnog Sina da umre za razbojnika. Bogu hvala, Bogu hvala. Isuse, ti si me otkupio i izvukao iz ropstva noseći moj grijeh. Da me nisi spasio, da me nisi oprao bio bih zauvijek proklet. Bogu hvala, Bogu hvala” (P 27)
Vrijediš jer jesi
Dostojanstvo ljudske osobe ima korijen u tome što je stvorena na sliku i priliku Božju, sposobna da spozna i ljubi svoga Stvoritelja koji ju je postavio za gospodara nad zemaljskim stvarnostima. Taj povlašteni odnos se ostvaruje u slobodi čovjeka koji je u vlastitoj nutrini potaknut na traženje istine, smisla, dobra, ljubavi i Boga. Tim traženjima Bog je izašao u susret. U Isusu Kristu, Božjoj Mudrosti, potpuno je objavio svoju ljubav prema ljudima.
Sv. Ljudevit je duboko dirnut tom tajnom ljudskog bića koja tek u osobnom odnosu s Bogom u molitvi i meditaciji postaje i naše osobno iskustvo:
«Ako nas ne takne ova žarka želja kojom nas s toliko ljubavi traži i ako nas ne ganu toliki znakovi prijateljstva ove ljubezne Mudrosti, Isusa Krista, znajmo da je velika okorjelost našega srca i da smo vrlo nezahvalni. I ako se, umjesto da je slušamo i tražimo, oglušimo na njen poziv i izbjegavamo je, i ako je, umjesto da je častimo i ljubimo, preziremo i vrijeđamo, kakva je naša okrutnost, i kakva nas čeka kazna već na ovom svijetu! I jer nisu slijedili puta mudrosti, izgubili su spoznaju o dobru, i još ostavili svijetu spomenik svoje ludosti, da se ne mogahu sakriti zlodjela njihova (Mudr 10,8).
Želimo i tražimo samo božansku Mudrost. – Skupocjenija je od bisera, i što je god tvojih dragocjenosti, s njome se porediti ne mogu (Izr 3,15). – Nikakve se dragocjenosti ne mogu porediti s njom (Izr 8,11). Pa, ako od Boga tražite i darove i nebeska blaga, a ne želite Mudrost, želite nešto što je daleko manje od nje. O, kad bismo znali kakvo je beskrajno blago za čovjeka ta Mudrost, a kažem vam da o njoj nisam još ništa rekao, mi bismo dan i noć uzdisali za njom i odletjeli bismo do nakraj svijeta, i kad bi trebalo, prošli bismo kroz oganj i vatru samo da je postignemo! Ali pripazimo da se ne prevarimo pri izboru Mudrosti, jer je ima više vrsti« (LJVM 72-73).
Čovjekovo dostojanstvo je Božji dar
Dostojanstvo i veličina čovjeka su u biti Božji dar, odraz njegove velikodušnosti koji svatko dobiva rođenjem, a na poseban način krštenjem. Čovjek u slobodi teži prema ostvarenju punine svoga života. Bog je čovjeka obdario razumom i voljom, te može u vlastitoj inicijativi i slobodi odrediti put kojim želi krenuti. “Bog je htio čovjeka prepustiti u ruke njegove vlastite odluke” (Sir 15,14).
Slobodnim činima ljudska se osoba usmjeruje ili ne usmjeruje prema dobru što ga je Bog obećao i što ga savjest osobi svjedoči i predlaže činiti. Osoba samo u zreloj ljubavi prema Bogu, sebi i bližnjemu ostvaruje svije biće. Na tom putu oplemenjenja i ostvarenja čovjek, ima bolna iskustva vlastite ograničenosti i bijede vlastitog bića koja ima zadnji korijen u grijehu.
Zloupotreba slobode
O tome Drugi Vatikanski Koncil piše: “Čovjek, utemeljen od Boga u Pravednosti, no pod utjecajem Zloga, već je na početku povijesti zloupotrebio svoju slobodu dižući se protiv Boga i želeći da svoj postigne izvan Boga. Iako su upoznali Boga, nisu mu iskazali zahvalnost kao Bogu (…) nego je potamnjelo njihovo nerazumno srce i klanjali su se i iskazivali štovanje stvorenju mjesto Stvoritelju. To što doznajemo po božanskoj objavi slaže se i sa samim iskustvom.
Ako naime, čovjek pogleda u svoje srce, nalazi da je sklon na zlo i uronjen u tolike jade, koji ne mogu potjecati od njegova dobroga Stvoritelja. Ne htijući često priznati Boga kao svoje počelo, čovjek je poremetio i dužno usmjerenje prema svome posljednjem cilju i ujedno sav sklad sa samim sobom, s drugim ljudima i stvorenjima. Tako je čovjek u samom sebi podijeljen.
Zbog toga sav život ljudi, i pojedinaca i skupina, pruža sliku borbe, i to dramatične, između dobra i zla, između svijetla i tame. Štoviše, čovjek otkriva da je nesposoban da sam od sebe uspješno suzbija nastaje zla, tako da se svatko osjeća kao okovan verigama. No sam je Gospodin došao da oslobodi čovjeka i da ga ojača, obnavljajući ga iznutra i izbacujući napolje kneza ovoga svijeta (usp. Iv 12,31) koji ga je držao u ropstvu grijeha. A grijeh umanjuje samog čovjeka sprječavajući ga da postigne svoju puninu. U svijetlu te objave nalaze svoj konačni razlog i uzvišeni poziv i duboka bijeda što je ljudi doživljavaju” (GS 13).
Skupa sa Crkvom, svim svecima i duhovnim učiteljima i Montfort tvrdi da su naša djela nesavršena i da smo pod utjecajem zla i grijeha. Put rasta u vjeri mora računati “s onom osnovnom neuravnoteženošću kojoj su korijeni u čovjekovu srcu” (GS 10).
Novo stvorenje
Moramo se isprazniti od grijeha i postati novo stvorenje u Isus Kristu, Novom čovjeku. Ne zaustavljajući se na naglašenim slikama i simbolima baroknog stila koje svetac koristi, trebamo shvatiti i prihvatiti bit poruke; mi smo Božje stvorenje duboko ranjeno i bez Boga ne možemo ništa učiniti. Uz ovo negativno viđenje ljudske bijede, ne smijemo zaboraviti da je čovjek slika Božja, koji u vlastitoj savjesti nalazi moralni zakon koji ga potiče da traži dobro i istinu. Pogotovo je kršćanin po krštenju postao novo stvorenje, hram Duha Svetoga. Ali isto tako, sami sveci su duboko svjesni da se milost posinjenja uzdignuća i preobraženja odnosi baš na ranjenog čovjeka.
Svetac piše:
“Da bi se ispraznili od samih sebe, trebamo najprije svjetlom Duha Svetoga, dobro upoznati svoje opako dno, svoju nesposobnost za ikakvo dobro potrebno za spasenje, svoju slabost u svim stvarima, svoju trajnu nesposobnost, svoju nedostojnost ijedne milosti i svoju posvemašnju zloću. Grijeh našega prvog oca sve nas je gotovo posve pokvario, ukiselio, naduo i zagorčio, kao što kvas ukiseli, nadme i ukvasa sve tijesto u koje se stavi.
Osobni grijesi koje smo počinili, bili to smrtni ili lagani, ma koliko bili oprošteni, uvećali su našu požudu, našu slaboću, našu nepostojanost i pokvarenost, i ostavili su zle ostatke u našoj duši. Naša su tjelesa tako iskvarena, da ih Duh Sveti (usp. Ps 51,7 i Rim 6,6) naziva grešnim tjelesima, podložna su tisućama i tisućama bolesti, svakoga se dana kvare i u njima se zameće samo šuga, crvi i trulež.
Naša duša, sjedinjena s tijelom, postala je tako tjelesna da je nazvana tijelom: Svako se tijelo na zemlji izopačilo (Post 6,12). Naša je baština samo oholost i zaslijepljenost u duhu, okorjelost u srcu, slaboća i nepostojanost u duši, požuda, pobuna strasti i bolesti u tijelu. Mi smo po naravi oholiji od paunova, prilijepljeni smo uza zemlju više od zapuhača, gadniji smo od jaraca, zavidniji od zmija, proždrljiviji od svinja, ljući od tigrova, ljeniji od kornjača, slabiji od trstika i nestalniji od vjetrokoza. Svoga u sebi nemamo ništa nego ništavilo i grijeh, pa ne zaslužujemo drugo nego Božju srdžbu i vječni pakao (usp. Ef 2,3)” (PP 79).
Prepoznati i odgovoriti na vlastite slabosti
Svaka osoba u svom životu primjećuje cijeli niz zlih sklonosti koje prožimaju naše biće, suživot s ljudima, djelovanje, te ih se ne možemo barem kao napasti, osloboditi cijeli život. Čovjek ima iskustvo ne samo da je sklon zlu nego i da je sagriješio, to jest manje ili više svjesno učinio nešto što je protivno savjesti i volji Božjoj.
Što činiti? Prepustiti se zlu ili očajavati? Ne, nego prihvatiti Isusa Krista kao svoga Spasitelja koji oslobađa, oprašta i daje snagu osobi da se bori protiv zla i grijeha. Isus poziva vjernika da prihvati tu životnu borbu, te da uz pomoć Njegove milosti dođe do toliko željenog nutarnjeg sklada. Crkva o tome uči: “Svu ljudsku povijest prožimlje teška borba protiv moći mraka. Ta borba koja je započela već od početka svijeta trajat će po riječi Gospodnjoj sve do posljednjeg dana. Ubačen u tu borbu, čovjek se mora neprestano boriti da prione uz dobro. I jedino uz velike napore i pomoću Božje milosti može postići svoje nutarnje jedinstvo” (GS 37).
Marija i naše kršćansko dostojanstvo
“Evo konačno najvećeg sredstva i najčudesnije tajne kako postići i sačuvati Isusa Krista, božansku Mudrost: to je nježna i istinska pobožnost prema presvetoj Djevici. Samo je Marija ona koja je našla milost pred Gospodinom za se i za čitav ljudski rod, samo je ona utjelovila u svom tijelu i rodila Vječnu Mudrost; samo je ona kadra, da tako kažem, po Duhu Svetom tu Mudrost utjeloviti i u izabranicima.
Svi patrijarsi, proroci i sveci Staroga Zavjeta molili su, vapili i zazivali da se k njima spusti Vječna Mudrost, ali nisu to zaslužili. Našla se jedino Marija, koja je zbog uzvišenosti svojih kreposti doprla do prijestolja Božanstva i zaslužila tu beskrajnu prednost. Ona je postala Majkom, gospodaricom i prijestoljem Mudrosti. Ona je toj Mudrosti dostojna Majka, jer ju je utjelovila i rodila kao plod svoga krila: I blagoslovljen je plod utrobe tvoje, Isus (usp. Lk 1,24).
Tko želi plod treba mu i drvo
I tako, gdje god je Isus, na nebu i na zemlji, u našim tabernakulima i u našim srcima, s pravom možemo reći da je on plod i izdanak Marijin, da je Marija drvo života, a sam Isus da je njezin plod. Tko god želi u svom srcu posjedovati taj divni plod, mora imati i drvo koje ga je proizvelo: tko želi imati Isusa, mora imati i Mariju. No, ne znamo li kako je naše srce okaljano, nečisto, tjelesno i ispunjeno tolikim strastima, i kao takvo nedostojno biti stan tako plemenitoj i svetoj gospodarici.
Pa kad bismo imali i sto tisuća srdaca sličnih našemu da joj ih damo za prijestolje, ona bi ih s pravom odbila i oglušila se na naše molbe, pače bi nas osudila zbog drskosti i preuzetnosti što smo je htjeli uvesti u tako nečisto i nedostojno mjesto za njezino veličanstvo.
Što činiti da nam srce bude nje dostojno?
Evo velike tajne, evo divnog savjeta: neka Marija uđe u našu kuću, da tako kažemo, a mi se njoj posve i bez pridržaja posvetimo kao njezine sluge i robovi. Povjerimo njezinim rukama i u njezinu čast sve što imamo najdražega, ne ostavljajući ništa za sebe, i ta dobra Gospodarica koja se nije nikada dala preteći u velikodušnosti dat će nam se na neprotumačiv, ali stvaran način i u njoj će se nastaniti Vječna Mudrost kao na svom slavnom prijestolju” (LJVM 203-204; 210-211).
Za razmišljanje: Jesam li svjestan moga i dostojanstva svake ljudske osobe kao Božjega dara? Jesam li spreman priznati i svoju bijedu? Koliko se te dvije svijesti odražavaju u mom životu i suživotu s ljudima?
Molitva: O dođi Stvorče Duše Sveti, Litanije Duhu Svetom, Zdravo Zvijezdo mora i Lauretanske litanije
Ponavljanje kratkog zaziva tijekom dana: Gospodine daj da progledam, da upoznam samoga sebe.
Misionari Monfortanci – Družba Marijina
Foto: Pixabay
