Sve činiti u duhu poniznosti
Biblija jednodušno tvrdi: Gospodin je uzvišen, ali gleda na ponizna, dok oholicu izdaleka poznaje (usp. Ps 138,6). Evanđelje poziva na poniznost tražeći da budemo maleni kao djeca (Mt 18,4), da svima služimo (Lk 22,26) i biramo posljednja mjesta. Isus Krist izričito poziva kršćane da ga slušaju i nasljeduju jer je “blaga i ponizna srca” (Mt 11,29). Ponizna osoba se ne uznosi, ne hvali se nego otvara moćnom djelovanju milosti, zadobiva oproštenje svojih grijeha i postaje Božji prijatelj.
Tako da je kršćanska svetačka tradicija, koju slijedi i sv. Ljudevit, s pravom poniznost držala za jednu od najvećih i najvažnijih kreposti i u njoj vidjela temelj cijelog duhovnog zdanja. Bez poniznosti nijedan čovjek se nije uspeo do svetosti. Poniznost nas stavlja pred nas same u cjelovitosti istine o našem biću. Tako spoznaja vlastite duše u duhu poniznosti nije moguća bez povjerenja u Boga, velikodušnosti i krajnje iskrenosti savjesti. Ponizna osoba prepoznaje vlastito ljudsko i kršćansko dostojanstvo djeteta Božjega, ali i duboku bijedu što je ljudi doživljavaju (GS 13).
Ona spoznaje sebe kao stvorenje, te pred Bogom Stvoriteljem i Spasiteljem uviđa ništavilo svoga bića, prepoznaje i prihvaća život i talente kao Božji dar, a ne svoje zasluge. Tako se ponizna osoba trudi i nastoji staviti Boga u središte vlastite egzistencije na, uštrb egoizma koji želi slavu za sebe. Dakle poniznost u svojoj biti je vezana uz naš odnos s Bogom. Ona je temelj duhovnog života koji omogućuje vjerniku da zaživi Isusovu riječ: Neka ljudi vide vaša dobra djela i neka slave vašeg Oca nebeskoga (Mt 5,16), nasuprot neuredne težnje duše koja sebe stavlja u središte. Poniznost nas najviše osposobljava za slušanje Boga i Crkve, te prihvaćanje duhovnog vodstva za koje ohola duša nije sposobna. Nema niti jednoga časa ili zgode kad nam poniznost ne bi bila potrebna.
Ona je temelj naše sadašnje duhovne snage i buduće slave. Poniznost je usko vezana uz umjerenost jer se odnosi na nutarnju moć prihvaćanja svoga bića kao stvorenja te se osoba ne uzdiže iznad same sebe. Na taj način poniznost se u duši suprotstavlja oholosti, jer ponizna osobna prepoznaje cijelo svoje biće, talente i sposobnosti kao Božji dar. Kada ponizna osoba nađe u sebi štogod dobra, neće to pripisati sebi nego Bogu izvoru svakog dobra. Ali isto tako valja naglasiti da se prava poniznost ne protivi dostojanstvu ljudske osobe i kršćanskoj radosti zbog talenata i učinjenog dobra u služenju Bogu i čovjeku.
Kao i sve druge kreposti, poniznost može biti iskrivljena kada osoba ostaje depresivno navezana na vlastitu slabost zaboravljajući dostojanstvo Božjeg djeteta, ili kada osoba na bilo koji način u ime poniznosti želi na sebe privući pažnju. Ipak poniznost se ne odnosi samo na naš odnos prema Bogu, nego i prema bližnjemu. Prožeta strahom Božjim i svjesna Božjeg milosrđa, ponizna osoba duboko spoznaje svoju bijedu i zle sklonosti vlastite duše, te se ne uzdiže iznad drugih, izbjegava suditi druge osobe jer je svjesna da je svaki čovjek tajna koju samo Bog može otkriti u svoj istini. O toj divnoj kršćanskoj kreposti, živo i na slikovit način
Montfort pjeva u pjesmi Sjaj poniznosti:
«Pjevajući, otkrih rijetku ljepotu koja se skriva i otkriva: svetu poniznost. Malena je ona i niska, jedva je vidimo. No pogledajmo njezinu milost i savršenost. Čovjek, svijetlošću poniznosti otkriva svoju bijedu i pokvarenost. Zatim se prezire, gleda se s gađenjem, i vjeruje da nije zaslužio do li pakao i nesreću. Na njoj se temelje kreposti kršćanina. Ništa nije veliko na ovom svijetu ako ona nije potporanj. Premda je malena, ništa nije tako slavno; ona je temelj pravih zasluga Neba i zemlje.
Skupa je to krepost velikoga Gospodara, najsavršeniju čast Isus pronalazi u njezinoj prašini, nesavladiva je, neizrecive snage, ali ponizni je njezin pobjednik; osvojila mu je cijelo srce. Ponizna osoba umanjuje svoju dušu, Bog koji ju voli silazi; ako ga moli i traži, uslišava ju i čuje. Beskrajno mu je mio njezin ponizni poklon, a njena šutnja ga jako očarava. Bog poniznome otvara svoje najveće tajne, obasiplje ga najvećim dobročinstvima, pokazuje mu nježnosti djevičanskog Zaručnika i daje mu darove slobodnog učitelja. Dok Bog, s gromom u ruci, sudeći strogo udara i obara u prah oholog grješnika, tražit će kao dobar Otac na najnižim mjestima poniznog u prašini i uzdignuti ga na Nebo.
Ova uzvišena krepost je tolikoga veličanstva, da je trebao sam Bog za zadobiti njezinu ljepotu, jer prije dolaska poniznog Spasitelja bijaše nepoznata, zgražali su se nad njom. Bog se nije mogao obraniti od njezinih privlačnosti, da bi nas poučio utjelovio se ovdje dolje: rodio se u štali, živio kao drvodjelja. O, divnoga li primjera biti posljednji. Sav sam skroman, ponizna sam srca – reče naš ljubljeni Spasitelj. O spasonosne li pouke koja daje potpuni mir, vodi u sve pobjede, cjelovitu sreću zauvijek.
On reče svojim učenicima: Molim vas ponizite se: Neka najveći od vas bude drugima poslužitelj. Ja, vječna Mudrost došao sam služiti, uzmite me za primjer ili ćete propasti. Bog u Mariji ne vidi, do li svoju poniznost, kako je Ona očituje u potpunoj istini. Uzeo ju je za Majku, dao njezinu imenu slavu, učinio je prvom na Nebu i na zemlji. Slabo stvorenje, uče nas milost i vjera, nisi do li prljavština, ništavilo, ponizi se. Svevišnji ratuje sa svakim oholim čovjekom, a ponizna osoba na zemlji privlači njegovo srce i pogled. Tijelo začeto od smeća, vrećo napunjena crvima, gnusna krmo crva i pakla; s ovom prašinom, oholi zločinče, hoćeš se od ljutine popeti u visine.
Traži i čitaj u povijesti ono što su sveci učinili da bi ušli u slavu, te potom savršeno vjeruj! Ili bolje prije razmatraj stotine pravednika pored tebe, od kojih ti ništa manji primjer daje zakon. Izvore kome je nemoguće učiniti niti jedno dobro, bijedni grješniče koji ništa ne zaslužuješ, izdajice, nevjerniče blizu da budeš osuđen, tvoja ludost je nepodnošljiva ako vjeruješ da si spašen. Pogreška i neznanje u tvome duhu grješniče, hladnoća, nestalnost i zloba u tvome srcu; možeš li se uobraziti sa slabostima, s uspomenom punom taštine.
Tvoja jadna duša je ispunjena milijunom grijeha. Kao crna ludost koju si uvijek skrivao. Za one koje znaš, jesu li dobro ispovjeđeni? Imaš li oproštenje? Jesu li svi izbrisani? Možda se ne bojiš Božjeg suda ili ćeš malo po malo uspoređivati njegovu beskrajnu pravdu bez pogreške, bez prozivanja njegova presuda slijedi vječnim paklom.
Grješniče ispunjen zločinima, čovječe neprijatelju Boga, na rubu bezdana držan za dlaku, u paklu je tvoje mjesto uistinu si ga zaslužio. Dušo bez milosti, budi puna oholosti. Ova duboka krepost je obuzdala tijelo, nadvisila svijet, razoružala pakao. Čovjek koji se prezire bez prenemaganja, uvijek je izvan dosega svijeta i đavla. Demoni su, puni bijesa često negodovali da ponizni zauzimaju mjesto njihova izgubljena blaženstva; da njihova velika nesreća dolazi od njihove velike oholosti, da također čovjeka baca u istu. Ne možemo zahtijevati slavu na svim mjestima.
No bolje je poniziti se i popeti na nebesa, ili se prevariti, uzdizati se u oholosti, i uz to izgubiti slavu te pasti u vatru. Samo po ljestvama istinite poniznosti, ponizno i vjerno srce blizu svetosti, dolazi do potpune pobjede nad bezakonjem i penje se u slavu vječnosti. Primate svijetlost slavni neznanci, i potpunu pobjedu prekrasni gubitnici. Smeće svijeta, Bog vas sve časti. Vaši su nebo, zemlja more i sam Bog.
Bog odbacuje i prezire lažnu poniznost bježite od zlobe poput kuge. Izbjegnite iznenađenje opasne oholosti, koja nježno krije svoj pravi sjaj. Poznavati svoju slabost, vidjeti se prezrenog, voljeti sebe u prašini. I među malenim držati se krivim, sposobnim ni za što, držati se slabim, nedostojnim svakog dobra. Sakriti dobra milosti i pokazati svoje mane, voljeti kad nas nadmašuju većim talentima. Za ljubav Gospodinu se dobrohotno pokoriti, ovi znakovi pokazuju poniznost srca. Svaka blistava krepost je podložna propadanju ako je ponizna i mudra duša ne zna dobro skriti. Skrivajte daleko od hvala svoje kreposti u miru. Gospodin i anđeli će ih vidjeti zauvijek.
U osjećaju drugoga koji uzvišeno govori pokoravajući vas, postat ćete gubitnici. Dopustite da vas optužuju, bez žaljenja i plača. Dopustite da vas odbiju, ali bez povikivanja. O, divne li vježbe, izabrati lošije mjesto, za stolom, za objedom, u poslu, u odjeći da bismo bolje skrili svoje milosti. Sveto se založiti, premda javno, u poslovima koji nisu cijenjeni. Pogledajte na same sebe kao na žabu krastaču od koje se grozi, koja ne godi Previšnjem. Ne recite ni za ni protiv, niza vas ni protiv vas. To je varava ura, kao kod svih luđaka. Ako dođe nesreća te padnete imajte bojažljivu dušu ali se ne dajte prevariti. Recite: Oprosti moj Oče, evo sveg mojeg umijeća i zauzmite zadnje mjesto u prašini. Tvoje najveće pravednosti, jadni grješniče, nisu do li varka u Božjim očima, mrlje samodopadnosti i vlastite volje, pogreške nemara grijesi taštine.
Odakle dolaze očekivanja, i tvoje smione želje? Jesi li primio diplomu da budeš u Raju? Sveci, puni nevinosti, su se bojali sve do smrti a ti, bez pokore, se držiš zatvoren i jak. U tvojoj prisutnosti ljubljeni Gospodine osjećam nemoć nesretnog grešnika. Pred tvojom pravdom i svetošću ja sam sama zloba i nepravda. Imam u sebi korijene svih tvojih neprijatelja, bez tvojih božanskih milosti bih se osramotio nisam li kriv za sve smrtne grijehe?
Kriv sam za njih, barem kao grješnik. Po onom kuda prolazim, ja sam ružni puž, koji vreba tvoju milost suptilnim otrovom, uobražavam se poput oholog pauna, budući da u pobjedu ulazimo obojica. Gospodine, klanjam se tvom pravednom sudu nada mnom, ali ponizno zazivam uvijek tvoju milost iako sam jedino dostojan da budem odbačen, po velikoj milosti nadam se da ću biti spašen. Ja sam bijednik, nevjeran tvojim zakonima, nesposoban za bilo koje dobro, osjećam i vidim to, međutim u mojoj duši osjećam veliku gordost poput nečiste kanalizacije kojoj nema ništa slična. Gospodine, molim te za poniznost srca kako bih ti mogao iskazati savršeniju čast, kako bi uzimajući mjesto među zadnjima, postao, milošću, jednog dana među prvima» (P 8).
Posveta Isus Kristu po Mariji kao put življenja
“Videći Bog – kako veli sv. Bernard – da smo nedostojni primiti njegove milosti neposredno iz Njegove ruke, On ih daje Mariji, da po njoj imamo sve što nam On hoće dati. Osim toga On smatra svojom slavom primiti preko Marijinih ruku zahvalnost, čast i ljubav što mu dugujemo zbog Njegovih dobročinstava. Za to je sasvim pravedno nasljedovati to Božje ponašanje, da bi se milost povratila – kako veli isti sv. Bernard – svomu tvorcu istim vodovodom kojim je i došla. A upravo to mi i radimo našom pobožnošću: mi darivamo i posvećujemo Presvetoj Djevici sve svoje biće i sve što imamo, da preko nje naš Gospodin primi slavu i zahvalnost koju mu dugujemo.
Priznajemo se nedostojni i nesposobni približiti se po sebi njegovu neizmjernom Veličanstvu: stoga se služimo zagovorom Presvete Djevice. K tome, ova nas pobožnost vježba u velikoj poniznosti, koju Bog ljubi nad ostale kreposti. Duša koja se uzvisuje ponizuje Boga; koja se ponizuje slavi Boga. Bog se protivi oholima, i daje milost poniznima.
Ako se poniziš, smatrajući se nedostojnim stupiti preda nj i približiti se k njemu, on sam silazi i snizuje se da dođe k tebi, da se naslađuje u tebi i da te uzdigne, makar ti i ne tražio. Ali, nasuprot, ako se Bogu približuješ smiono, bez posrednika, Bog bježi i ne možeš ga dostignuti. Oh, koliko on ljubi poniznost srca!
A upravo nas na takvu poniznost obvezuje naša pobožna vježba, jer nas uči da se svom Gospodinu ne približujemo nikada sami po sebi, ma koliko on bio blag i milosrdan, nego da se uvijek služimo zagovorom Presvete Djevice, bilo da hoćemo stupiti preda nj, ili s njim razgovarati, bilo da mu se približimo ili da mu štogod prikažemo, da se s njim sjedinimo i da se njemu posvetimo Budući da duša, koja vjerno vrši ovu pobožnost, ništa ne drži do svojih vlastitih osnova i djela, nego se oslanja radije na ono što Marija rasporedi, da se približi k Isusu, pače da s njim razgovara. Na taj način vrši djelo poniznosti mnogo bolje od onih duša koje rade po sebi, te se oslanjaju na svoje sposobnosti, i u njima se, i neopazice, naslađuju; dosljedno, ta duša daje veću slavu Bogu, kojega savršeno slave samo maleni i ponizna srca”. (PP 142-143; 223)
Za razmišljanje: Prepoznajem li Boga kao darovatelja svakog dobra i u tome ga slavim? Uzdižem li se iznad drugih kada vidim njihove slabosti? Da li sam skroman u ponašanju, vladanju i govoru? Mogu li prihvatiti poniženje?
Molitva: O dođi Stvorče Duše Sveti, Litanije Duhu Svetom, Zdravo Zvijezdo mora i Lauretanske litanije
Ponavljanje kratkog zaziva tijekom dana: Gospodine daj da progledam, da upoznam samoga sebe.
Misionari Monfortanci – Družba Marijina
Foto: Pixabay
