Ako nam neka stvar ne znači ništa, šteta je gubiti vrijeme razmišljajući o njoj. Stoga možemo početi s pitanjem: „Što Nebo znači zemlji, našoj sadašnjosti, našim životima?“
Odgovor na ovo pitanje možemo naći između nade i očaja na kraju, između dvije potpuno različite vizije života; između „nade i ništavila“.
U času smrti saznajemo istinu
U času smrti saznajemo koja je vizija istinita: postaje li na kraju sve bezvrijedno i odlazi u nepovrat ili se sve one rastkane niti napokon povežu zajedno u veličanstvenu, savršenu tapiseriju? Vode li svi oni zapetljani putevi kroz šumu života na kraju do zlatnog dvorca ili preko litice u rupu? Čekaju li nas nakon smrti vrata ili ponor?
U srednjovjekovnom kršćanskom svijetu, upravo je svijet koji dolazi nakon ovoga svijeta imao najveću važnost za ovaj svijet. Nebo ponad sunca je zemlju „ispod sunca“ činilo nečim većim od „puke ispraznosti“. Zemlja je bila maternica Neba, jaslice Neba, generalna proba za Nebo. Nebo je činilo život na zemlji smislenim.
Bilo je to vrijeme prije Nietzscheove popularizacije zmijine primamljive alternative Božjoj riječi: „Vi ste smisao svijeta.“. Prije nego je Kant posijao „otrov subjektivizma“ sa svojim “kopernikanskim obratom” u filozofiji u kojoj čovjekov um ne otkriva istinu već je sam stvara, poput božanskog uma. Bilo je to i prije nego je Descartes zamijenio ono božansko „Ja JESAM“ s ljudskim „Mislim, dakle jesam“ kao „Arhimedovoj točci“; tada još nije teocentrizam zamijenjen antropocentrizmom. Srednjovjekovni čovjek je još bio dijete Božje, premda buntovno, ali njegov svijet je imao smisla zbog toga što je to bio „svijet moga Oca“ i vjerovao je Očevom obećanju da će ga nakon smrti odvesti u svoj dom.
Cesta života negdje vodi
Ovo povjerenje u odnosu na smrt dalo mu je povjerenje prema životu, jer cesta života je vodila negdje. Nebeska palača na kraju ovozemaljskog hodočašća značila je neopisivo mnogo za to životno putovanje. Znakovi i slike Nebeske slave bili su rasprostranjeni cijelim njegovim zemaljskim putem. Znakovi su (1) priroda i (2) Sveto Pismo, dvije Božje knjige, (3) providnost i (4) posebna čuda. (Riječ koja se prevodi s „čudom“ u Novom Zavjetu doslovce znači „znak“.)
Slike su ga okruživale kao što brežuljci okružuju Sveti Grad. I one su pokazivale prema Nebu. Primjerice, prikazi svetaca u srednjovjekovnom kiparstvu nisu promatrani samo kao materijalni prikazi čovjeka već kao ljudske slike božanskog, prozori prema Bogu. Nije to bio samo kamen oblikovan u likove muškaraca i žena već su to bili muškarci i žene oblikovani u bogove i božice. Svjetovni motivi također su napravljeni tako da reflektiraju Nebesku slavu: kraljevi i kraljice, grboslovlje, učtivost i ceremonija, autoritet i poslušnost – nisu to bili samo praktični socio-ekonomski izumi već i koraci u Kozmičkom Plesu, karike u Velikom Lancu Postojanja, prečke na Jakovljevim ljestvama, zemaljske refleksije Raja. Riječi karakteristične za predmoderna vremena kao što su slava, veličanstvo, sjaj, trijumf, strahopoštovanje, čast – bile su mnogo više od riječi; one su bile življena iskustva. Čak i više, bile su iskustvena stvarnost.
Slava je minula
Mi moderni ljudi izgubili smo dosta toga od srednjovjekovne kršćanske vjere u Nebo zato što smo izgubili njihovu nadu za Nebo, a nju smo izgubili zato što smo izgubili ljubav prema Nebu. A ljubav prema Nebu smo pak izgubili zato što smo izgubili taj srednjovjekovni osjećaj za Nebesku slavu.
Srednjovjekovni slikovni prikaz (koji je gotovo pravi biblijski prikaz) svjetla, dragulja, zvijezda, svijeća, truba i anđela više ne odgovara našem kičastom stilu, našem svijetu supermarketa. Patetične suvremene zamjene srednjovjekovnih slika, kao što su pahuljasti oblaci, bespolni kerubini, harfe i metalne aureole (umjesto aureola od svijetla) predvođeni učmalim likom božanskog Predsjedatelja, su šala, a ne slava. Još modernije, najnovije zamjene – slike Raja kao ugodnog osjećaja mira i dobrote, slatkoće i svjetla s Bogom kao nejasnim likom dobroćudnog djedice, senilnog filantropista – još su neukusnije.
Naša slika Neba jednostavno nas ne dotiče; to nisu slike koje ostavljaju dojam. Ovaj estetski promašaj u našoj slici Neba i Boga veća je prijetnja našoj vjeri u današnje vrijeme od intelektualnog ili moralnog pada. Naša slika Neba je nezanimljiva, plitka i sladunjava; pa je takva i naša vjera, naša nada i naša ljubav prema Nebu.
Sotonina prevara
To je sigurno sotonska pobjeda prvog reda – oduzimanje očaranosti doktrini koja mora biti ili fascinantna laž ili fascinantna činjenica. Čak i ako ljudi razmišljaju o Nebu kao o fascinantnoj laži, barem su fascinirani njome što može potaknuti na daljnje razmišljanje, a koje pak može voditi do vjerovanja. Ali ako je nezanimljivo, onda je svejedno radi li se o nezanimljivoj laži ili nezanimljivoj istini. Nezanimljivost, a ne dvojba, je najgori neprijatelj vjere, jednako kao što je ravnodušnost, a ne mržnja, najgori neprijatelj ljubavi.
Upravo Raj i Pakao daju zanimljivost kršćanskoj viziji života na zemlji, kao što igranje za velike uloge čini zanimljivom igru, rat ili udvaranje. Pakao je također dio vizije: vrh planine se osobito cijeni iz dubine udoline, stoga da bi pobjeda bila osobito napeta, gubljenje mora biti opcija. Da bi spasenje bilo „dobra vijest“, mora postojati „loša vijest“ od koje trebamo biti spašeni.
Ako svi životni putevi vode na isto mjesto, tada je nebitno kojim putem izaberemo ići. Ali ako vode na dijametralno suprotna mjesta, do beskonačnog blaženstva ili beskrajne bijede, nezamislive slave ili nezamislive tragedije, ako su putevi duha tako stvarno i objektivno različiti u odnosu na puteve tijela i uma te ako ti putevi vode do odredišta tako stvarno i objektivno različitih kao što su različita dva grada ili dva različita matematička zaključka – e, onda je život stvar pitanja „biti ili ne biti“, hod po rubu, a naš odabir ceste je beskrajno važan.
Ali radnja je suviše tradicionalna!
Mi više ne živimo u ovom srednjovjekovnom mentalnom sklopu. Ako smo tipično moderni, živimo u letargiji; dosadno nam je, jadni smo, cinični, ravnodušni i sagorjeli. Kada se nebesa odrolaju natrag poput papirnatog svitka i oglase se anđeoske trublje, mnogi će jednostavno zijevnuti i reći; „Solidni specijalni efekti, ali radnja je suviše tradicionalna“. Da nam nije toliko dosadno i da se ne osjećamo toliko praznima, ne bismo se trebali stimulirati pozamašnim dozama seksa i nasilja – ili jednostavno stalnom zauzetošću.
Evo se nalazimo u najboljoj zabavi i tvornici igri ikad izumljenoj – modernom tehnološkom društvu – i dosadno nam je kao bogatom, razmaženom djetetu u palači okruženom tisućama skupih igračaka. Za usporedbu, srednjovjekovni ljudi su bili kao seljaci u šupi bez zabavnih dodataka – i bili su fascinirani. Prilika za strahopoštovanje i čuđenje je bilo u izobilju: rođenje i smrt i ljubav i svjetlo i tama, i vjetar i more i vatra i izlazak sunca i zvijezde i drvo i ptica i ljudski um – i Bog i Nebo. Ali sve te stvari se nisu promijenile; mi smo se promijenili. Svemir nije postao isprazan, a mi se ispunili; on je ostao ispunjen, a mi smo postali prazni, neosjetljivi za njegovu punoću, hladnog srca.
Ali čak i u hladnom srcu neobična vatrena iskra se povremeno upali – nešto iz druge dimenzije, drugačiji oblik uzbuđenja – kada se usudimo otvoriti temu Neba, temu susreta s Bogom, sa združenim srcem i umom. Poput Ezekiela u dolini suhih kostiju, iskusimo šok kada svjedočimo rađanju života iz smrti.
Što ako smo ga stvarno našli?
C.S. Lewis kaže:
„Sigurno ste se već susreli s takvim šokom, vezano za svakodnevne stvari – kada vam konci ispadnu iz ruku, kada nešto diše u tami pored vas. Pa eto; šok slijedi u točno određenom trenutku kada nam oduševljenje životom dođe preko tragova koje smo slijedili. Uvijek je šokantno susresti život tamo gdje smo mislili da smo sami. „Pogledaj!“, kriknemo, „Živo je!“. I to je taj trenutak u kojem se mnogi povlače – i sam bih to učinio da sam mogao – i ne bih nastavio dalje s kršćanstvom. „Neosobni Bog“ – to je u redu. Subjektivni Bog ljepote, istine i dobrote unutar naših vlastitih glava – još bolje. Bezoblična životna sila koja kola kroz nas, silna snaga koju možemo doseći – nabolje od svega. Ali Sam Bog, živi Bog, onaj koji povlači uže na drugom kraju, koji možda pristupa nekom beskonačnom brzinom, lovac, kralj, muž – to je jedna potpuno druga stvar.
Dođe trenutak kada djeca koja se igraju provalnika naglo utihnu: da li je to bio pravi trag stopala u hodniku? Dođe trenutak kada se ljudi koji se traže u religiji („Čovjekova potraga za Bogom“!) odjednom povuku. Što ako smo ga stvarno našli? Nismo baš namjeravali da dođe do toga! (C.S. Lewis, Miracles 113-114).
A kada zaista dođe do toga, osjećamo čudnu vatru u srcu poput učenika na putu u Emaus. Prastare, uspavane nade i strahovi se uzdignu kao divovi iz svojih grobova. Obzori našeg udobnog, malog, četiri-dimenzionalnog svijeta se raspuknu, a preko njih podigne silno ushićenje kao i silni nedostatak istog. Raj i Pakao – pretpostavimo, samo pretpostavimo da su oni zaista, ali zaista stvarni! Što bi to nama značilo?
Mislim da to znamo.
Peter Kreeft – Integrated Catholic Life
Prevela: Tihana Krajačić Bilić
Foto: Unsplash
