Hodanje je predivno vrijeme. Vrijeme kada osjećamo nervozu zbog susreta s drugom osobom, kada u trenucima pokažemo svoju najslađu stranu, ali u drugim trenucima se sami sebi čudimo. To je vrijeme puno iznenađenja, pitanja i odgovora, uspomena i vrtloga osjećaja – čini nam se da je to ljubav.
Važna pitanja
U isto vrijeme, uz ovaj vrtlog osjećaja, hodanje je proces pripreme i sazrijevanja kada par otkriva sebe i hoda prema cjeloživotnoj obvezi. U ovom procesu, dijelom opasnom, dijelom uzvišenom, ne bojimo se dati obećanja koja se, za druge mogu učiniti riskantnima; zato što „zauvijek“ postaje vrlo kratko kada si sa svojim voljenim. Ali može li „zauvijek“ biti moguće?Kako možeš znati je li „zauvijek“ vjerojatno moguće? Evo nekoliko pitanja na koja bi svaki mladoženja trebao moći odgovoriti prije nego krene u avanturu zvanu brak.
Zašto me voliš?
Ovo pitanje mnogima može biti vrlo uznemirujuće jer, ako smo zajedno to je zato što volimo jedno drugo. Zar ne? Ali, što mi podrazumijevamo pod ljubavlju? Jedna od mojih prijateljica naučila me najbolju definiciju ljubavi, jednostavno definiranu kao „sposobnost činiti nešto za druge.“ Ako je ovaj koncept u potpunosti prihvaćen, sve je lakše razumjeti. Učiš odustajati od osobne prednosti, žrtvovati se, čak i ako to puno puta ne dolazi s leptirićima ili srećom: „Ne govorim ovo zato što ga volim, biram ono što on više voli jer ja volim njega, neću činiti ovaj nepotrebni trošak jer volim njega/nju/djecu“ itd. – primjeri su beskrajni. Osoba koja je spremna voljeti je spremna podmetnuti svoja leđa kako bi izgradila vezu čak i kada se „ne osjeća tako“ ili „ne osjeća ništa“. Spremna je potpuno se predati i prihvatiti drugu osobu u svim njezinim dimenzijama, ne samo u dijelovima ili trenutcima.
Hoćeš li voljeti i kada uđeš u rutinu?
Ovo nije teško kada hodate; teško je biti odvojen. Ali s vremenom navike, prekomjerno opterećenje brigama i umor otežavaju nam da činimo stvari koje kažu „Još uvijek te volim, ti si najvažnija za mene, imam oči samo za tebe.“ Važno je izraziti ovu privrženost čak i kada to može značiti dodatni napor svaki dan. Ali ljubav je žrtva.
U tom smislu, muž mora voljeti svoju ženu i pokazivati joj to. Kao što su sveci, poput sv. Josemarije Escrive i Majka Tereze, rekli: „Ljubav, da bi bila istinita, mora koštati.“ Da, to je ponekad teško, ali ima svoju nagradu.
Hoćeš li ostati sa mnom tijekom vrlo teških trenutaka?
Brak nije vječni medeni mjesec i „teška vremena“ se ne odnose samo na smrt ili bolest supružnika. Često su skrivena u običnostima, u umoru nakon posla, u lošem raspoloženju nakon puno rasprave, u iscrpljenosti koja je uzrokom ostajanja budnom kako bi se pobrinula za bolesno dijete… Čak i u neopisivoj boli koju iskusite kada izgubite nekoga. Mogla bih nastaviti navoditi mnoge druge primjere, ali mislim da je jasno: bit će teških vremena. Varali bismo se kada bismo mislili da će, zato što volimo jedno drugo, sve biti savršeno. Sveti Franjo je rekao: „Uljudnost je sestra milosrđa, ona gasi mržnju i pali ljubav.“ U licu nedaća, osmijeh, „daj da ti pomognem“, ili mali znak pažnje su veliki i stvarni iskazi ljubavi.
Kakav roditelj želiš biti?
Dok hodate, važno je razgovarati o očekivanjima od roditeljstva. Nije samo stvar u tome da želite biti dobar roditelj jer je činjenica da to svi žele. Što podrazumijevate pod „dobar roditelj“? Koje vrijednosti biste željeli naučiti svoju djecu? Na kojim temeljima ih želimo odgojiti? Koje je tvoje stajalište u pogledu otvorenosti prema životu? Hoćeš li nastojati biti prisutan u životima djece? Kako ćeš postaviti prioritete za svoje osobne projekte i obitelj? Ovo su neka od pitanja koja trebaju biti postavljena i raspravljena dok hodate. U slučaju da niste znali, roditeljstvo dolazi s brakom.
Hoćeš li tražiti oprost ako si u krivu, čak i kad je teško?
Jednom prilikom, papa Franjo je savjetovao parovima da učine sljedeće:
„U životu činimo puno grešaka… Učimo prepoznati svoje greške i ispričati se. „Oprosti što sam podigao/la glas danas“, „oprosti što sam otišao/la bez pozdrava“, „oprosti što kasnim“, „što nisam odgovarao/la ovaj tjedan“, „što sam previše pričao/la bez da sam slušao/la“, „oprosti mi, zaboravio sam“, „bio/bila sam ljut/a i žao mi je što sam se iskalio/la na tebi“. Ovako kršćanske obitelji rastu. Isus, koji nas dobro zna, uči nas tajnu: nikad nemoj završiti dan, a da nisi tražio oproštenje, bez da mir dođe u naše kuće, u naše obitelji. Normalno je da će biti svađa između muža i žene, ali uvijek se nešto može učiniti po tom pitanju. Posvađali smo se… Možda si ljut/a, možda su poletjeli tanjuri, ali molim vas zapamtite ovo: nikad ne završite dan, a da se niste pomirili! Nikad, nikad, nikad! Ovo je tajna, tajna kako zaštititi ljubav i imati mir.“
I naravno, ponekad uništavajuće navike čine nužnim ne samo oprostiti ponovno i ponovno već i poduprijeti supružnika na njegovom putu izlječenja. Uzmite u obzir, na primjer, ovisnost o pornografiji, koja zarobljava tako puno muškaraca i žena i ozbiljno škodi njihovom braku. Kao supružnici, imate izazov i blagoslov pomoći im na razne načine – npr. usmjeriti ih na savjetovanje i razgovor s duhovnikom.
Hoćeš li biti voljan nositi se sa mnom čak i kad ja to sama ne budem mogla?
Puno je načina za razumjeti ovo pitanje. Emocionalno, hoćeš li imati strpljenja nositi se sa mnom kad čak ni ja to ne budem mogla? Kada sam, zbog bilo kojeg razloga, frustrirana, ljuta, depresivna… Koliko vremena misliš da bi mogao biti na mojoj strani bez da tražiš nešto u zamjenu? (Zato što, budimo iskreni, neću imati ništa drugo za ponuditi osim volje da to prebrodim i krenem dalje). Ekonomski govoreći, ako se ja razbolim, ako izgubim posao, ako stvari ne ispadnu kako smo očekivali, misliš li da ćeš moći osigurati budućnost za mene i našu djecu? Raditi za nas oboje? Osoba ne planira izgubiti posao ili se razboljeti… Teško je i ne znamo kako ćemo reagirati. Ali što misliš da ćeš biti voljan učiniti?
Misliš li da se stvarno trebamo vjenčati?
Svugdje čujemo da je brak samo „papir“, društveno prikladan čin. Znači li to zaista to za tebe? Birokratski korak? Važno je znati što brak znači drugoj osobi jer je to nešto više (puno više) od same potvrde. To je poziv, uzdignut u sakrament, put prema svetosti, potpuna i neopoziva posveta supružnika, koji odlučuju postati osnova i podrijetlo obitelji. Ovo ne može biti sadržano u jednostavnom „papiru“, ali ta zakonita veza koju predstavlja „papir“ je ogromna; to je znak koji sadrži njihovu potpunu odanost i prihvaćanje drugoga. Sveti Ivan Pavao II. je rekao: „Osobi koja ne odluči da će voljeti zauvijek, bit će jako teško zaista voljeti i jedan dan.“ Zašto? Zato što je „zauvijek“ sagrađeno od slijeda „sada“. Moramo biti vjerni u malim stvarima, dan za danom, kako bismo bili vjerni zauvijek.
Hoćeš li moliti za mene?
Volimo li svog partnera istim srcem kojim volimo Boga? To nisu nespojive ljubavi: što više volimo Boga, više i bolje možemo voljeti druge; što smo više posvećeni Bogu, više ćemo cijeniti druge i brinuti se o njima. On nas uči Ljubavi, uči nas o odanosti, o poniznosti, velikodušnosti i strpljenju… Da biste njegovali ljubav tijekom hodanja ili u braku, prvi korak će uvijek biti njegovati svoj odnos s Bogom i moliti za drugu osobu kako biste oboje hodali putem prema Njemu. Svetost tvog supružnika je dio tvojih odgovornosti u braku.
Završno upozorenje!
Nitko ne odluči otrčati do cilja bez prethodnog treninga. A hodanje je upravo to: trening. Možda će netko, nakon što pročita sve ovo, pomisliti: „Ali ovo je teško, tko bi se onda htio vjenčati?“ Pa ne radi se o tome da se bojite braka. Radi se tome da se vjenčate znajući da neće sve biti lako, da neće sve biti ružičasto, ali će biti predivno. Dobro je da par zna ovo kako se ne bi uplašili ako se ove poteškoće pojave tijekom braka.
Maria Belen Andrada – Catholic-link
Prevela: Katarina Zarinkijević
Foto: Pexels
