Vidite ovu sliku?
To nisam ja.
Ja sam neuredna osoba
Kao prvo, nemam svježe cvijeće u kući. Iako cijenim činjenicu da šlajer može na polici izdržati 4 godine duže od lisnatog kaktusa, on i dalje traži održavanje, a to je onda još jedna stvar u kući o kojoj moram brinuti. Tako da sve dok cvijeće ne bude genetski modificirano da viče, plače, baca stvari na mene ili pronađe neki drugi način da što prije privuče moju pažnju, ono vjerojatno neće imati mjesta u mojoj kući.
Drugo, većinu mog života stol mi je bio toliko zatrpan da nije bilo mjesta ni za šalicu. Kada bih imala dijete koje ne može stajati i moram ga posjesti na stol, trebala sam promiješati papire da se nered izravna kako bi dijete moglo ravno sjesti. Tako ne bi skliznulo sa stola.
Znam da zvuči grozno, ali nikada nije palo.
Treće, uvijek kad si natočim neki topli napitak, moja djeca se pojave niotkuda da bi brbljali, pitali za užinu, borili se da im dam flaster za mikroskopsku porezotinu na prstu (koja je zapravo tinta iz kemijske kojom su crtali po zidu) ili da me pitaju sto i jedno pitanje.
Ako sadržaj moje šalice nije hladan, onda to nije moja kuća.
I na kraju, ja sam neuredna osoba. Neka se odmah zna.
Neuredna sam, zatrpana, neorganizirana, a često i lijena – čak sam prenijela taj gen na jedno od svoje djece
„Bok. Zovem se Kristina i neuredna sam.“
„Drago mi je, Kristina. Izgleda da si prolila nešto po jakni.“
Nisam samo neuredna, nego i zatrpana, neorganizirana, imam glavu u oblacima, a često sam i lijena. Čak sam i na jedno od svoje djece prenijela taj gen. To je ono dijete ispred čije sobe uvijek trebam zastati, duboko udahnuti i podsjetiti se da njena soba ni u najluđim snovima ne može biti neuredna kao moja kada sam bila u njenim godinama. Ja sam morala raditi pravi puteljak od vrata do ormara. Ispod mog kreveta nije bilo čudovišta jer je tamo bilo previše smeća.
Tako da sam se osjećala pomalo čudno kad sam otkrila da osjećam mir održavajući kuću i veš na nivou koji ne tjera na suze.
Božji plan za nas je imati čistu i organiziranu kuću
Moram priznati da to nije nešto što sam planirala napraviti. Nisam odlučila da ću imati stalno čistu kuću – to se samo nekako dogodilo. Kao kad uzmeš avokado u dućanu i nije prezreo. Nakon produženog vikenda koji smo proveli izvan kuće, vratila sam se u čistu kuću. Kad kažem „čistu“ mislim čišću od onoga kako sam ju ja inače održavala. Bila je toliko čista da sam to rekla prijateljici, a ona mi je odgovorila, „Božji plan za tvoj život ispunjen je nadom. I dolazak u čistu, dobro organiziranu kuću dio je tog plana.“
To me natjeralo na razmišljanje.
Ako je uredna kuća dio Božjeg plana za mene, to bi značilo da kad bi se On pojavio u mojoj dnevnoj sobi u svoj svojoj zasljepljujuće sjajnoj i blistavoj slavi, ja Ga i dalje ne bih mogla pronaći ispod ogromne hrpe rublja koja je prekrivala kauč.
„Zašto kauč sjaji?“ pitao bi tada moj muž.
„Vjerojatno su djeca opet ostavila svjetiljku upaljenu“, odgovorila bih mu.
„Moram saznati kako se zove mjesto gdje proizvode te žarulje.“
Bilo mi je smiješno da jedino što moram napraviti da bih našla mir u kući je malo pospremanja i osvježavanja. Iako se prva faza uglavnom sastojala od bacanja stvari u smeće (moja filozofija je da ako nitko dosad nije pitao za te stvari, ne trebaju im te im neće nedostajati), pomoglo je.
Znam, možeš zakolutati očima. U redu je, i ja sam to napravila.
Ali funkcionira.
Vjeruj mi.
Čišćenje je jednostavno postalo dio moje rutine
U početku mi se činilo kao da stalno čistim jer sam to zapravo i radila. Čišćenje kuće u kojoj živi 5 ili više osoba je kao da pokušavaš oprati blato sa svinja u polju usred pljuska. Moja kuća nije bila čista kad sam započela – ni po jednoj definiciji te riječi. Čak niti kao neki sinonim te riječi. Ali kako sam ustrajala, postupno je to postalo dio dnevne rutine.
Bilo je tako jednostavno. Što sam češće spremala stvari i održavala red, manje je bilo toga za napraviti, a sve to zato što sam shvatila i prihvatila činjenicu da je to moj dnevni posao. To je dio mog poziva. Time ja služim svojoj obitelji.
Ne volim čistiti.
Stvarno ne volim.
S održavanom kućom, mentalno mogu puno bolje služiti svojoj obitelji
Ali učim voljeti urednu, dobro organiziranu kuću jer se dobro osjećam i jer imam osjećaj da sam postigla nešto. Shvatila sam da u urednoj kući, mentalno mogu puno bolje služiti svojoj obitelji nego kada sam živjela u zapuštenoj okolini. Nemam tisuću stvari koje moraju biti napravljene u tjedan dana. Manje sam opterećena jer kaotična kuća više nije dio mog popisa poslova.
Dobar je osjećaj u čistom prostoru.
Sretnija sam.
Kada djeca napokon odu spavati nakon sto i jedne čaše vode, pedeset retoričkih pitanja i šesnaest rundi večernje molitve, ja imam čistu kuću. I to je dobro za moju dušu.
Možda ću jednog dana čak kupiti svježe cvijeće za pult. Barem znam da će šlajer izdržati neprilike postojanja u mom domu.
Neko vrijeme.
Barem 4 godine duže nego što bi izdržao lisnati kaktus.
Christina Antus – Catholic Mom
Prevela: Martina Jelinčić
Foto: Pexels
