Urban II., papa od 1088. do 1099. godine, branio je slobodu Katoličke Crkve nastavljajući posao sv. Grgura VII. Potaknuo je prvi križarski rat, a glavni cilj crkvenog sabora u Clermontu bio je raspraviti upravo taj križarski rat.
Papa Urban II. uputio je poziv na borbu, a narod ga je jednoglasno prihvatio
Ljudi su bili željni najavljenog pohoda i naposljetku je papa udovoljio njihovim nestrpljivim zahtjevima. Sjeo je na prijestolje koje je bilo pripravljeno posebno za ovu priliku. Pokraj njega bio je Petar Pustinjak. Ispod njega bilo je ogromno mnoštvo: kardinali, opati, svećenici, redovnici, vitezovi i ljudi.
Nakon Petrova govora, u kojem je opisao što je vidio u Jeruzalemu, Urban II. obratio se mnoštvu ovim riječima:
„Idite, braćo, idite s nadom u borbu protiv Božjih neprijatelja koji već dugo dominiraju Sirijom, Armenijom i zemljama Male Azije. Već su počinili mnogo uvreda: zauzeli su Kristovu grobnicu i veličanstven spomenik naše vjere, zabranili su hodočasnicima kročiti u grad čiju vrijednost uistinu cijene samo kršćani. Nisu li ove činjenice dovoljne da uznemire spokoj naših lica?
Idite i pokažite koliko vrijedite! Idite, vojnici i vaša slava će se prosuti diljem cijeloga svijeta. Ne bojte se izgubiti Kraljevstvo Božje zbog stradanja koja rat donosi. Ako ćete pasti u neprijateljske ruke, suočite se s najgorim mučenjima zbog vjere i u istom trenutku ćete spasiti svoju vjeru kada izgubite svoja tijela. Ne oklijevajte, najdraža braćo, ponuditi svoje živote za dobro svoga bližnjega. Ne oklijevajte ići zbog ljubavi prema vašoj obitelji, vašoj zemlji ili vašem bogatstvu jer čovjek duguje svoju ljubav prvenstveno Bogu. Imat ćete najveću sreću koju netko može imati u životu, a to je vidjeti mjesta gdje je naš Gospodin govorio ljudskim jezikom.“
Na ove riječi vjernici su jednoglasno odgovorili: „Deus vult!“ (Bog to hoće!)
Papa je odmah primijetio da takva sloga može samo biti djelo Duha Svetoga
„Takav vapaj ne bi bio jednoglasan da nije nadahnut Duhom Svetim. Neka ovo, dakle, bude vaš vojni vapaj kojim proglašavate moć Boga nad vojskama.
I tko god krene na ovo putovanje neka nosi na sebi znak križa. Nosite, dakle, križ na svom maču ili grudima, na svom oružju i barjacima. Neka to za vas bude ili znak pobjede ili palma mučeništva i također simbol ujedinjenja raspršene djece Izraela. On će vas neprestano podsjećati da je Isus Krist umro za vas i da vi trebate umrijeti za njega.“
U čemu je ljepota ove scene?
Prvo, imate sveca u Petrovoj Stolici. Koja prekrasna stvar! Svjetlo u svijećnjaku da osvjetljuje sve ljude, žarišna točka koja zrači vrlinom, svetac koji sjedi za katedrom odakle treba govoriti istinu i dobro. Obraćao se redovima Gospodinovih i Gospinih ratnika kako bi ih vodio u borbu protiv njihovih neprijatelja. Ovaj čovjek, kao anđeo, bio je ispunjen revnošću za Sveta mjesta. Nije mogao dozvoliti da nevjernici posjeduju Svetu Zemlju. Zašto to nije mogao podnijeti? Zbog uvrede Božjoj slavi koju je to predstavljalo. Ta mjesta su izvanredna mjesta na kojima Bogu treba iskazivati istinsko štovanje.
Drugo, zato je zatražio održavanje crkvenog sabora. Bio je to crkveni sabor u Clermontu, gradu u Francuskoj. Ova scena daje nam letimičan pogled, u malom, na ljepotu Katoličke Crkve. Imate papu, blaženog Urbana II., koji je presjedao na čelu sabora; onda imate koncilske oce koji okružuju papu, svi potaknuti autentičnom revnošću za Božju slavu, stavom slični anđelima koji okružuju Boga. Nakon toga, imate mnoštvo vjernih ispunjenih pobožnošću i entuzijazmom, u čijim očima sja duh borbe i žrtve. Cijele obitelji bile su prisutne, žene i kćeri bile su tamo da bi dale muškarcima, svojim sinovima, muževima i braći, potpunu podršku. Razumjele su da za oslobođenje Kristova groba trebaju podnijeti žrtvu i dati podršku svojim voljenim koji odlaze u križarski pohod.
Treće, razmotrite razmišljanje pape Urbana II.: „Sveti Grob u rukama je nevjernika. Katolici ne mogu ići tamo častiti ga jer je u posjedu neprijatelja Crkve.“ Onda je pitao: „Tko može zadržati spokojno lice pred takvim zločinom?“
Brinemo li dovoljno za dobrobit Crkve – ti i ja?
Danas vidimo mnoga spokojna i mirna lica na ulici, ljudi traže dobro u životu, uživaju, uvijek spremni ispričati najnoviju šalu. I čak ako neki od ovih ljudi i imaju zabrinuto lice, njihova je briga obično zbog njihovih osobnih potreba. Tko zaista brine o potrebama Crkve?
U ono vrijeme ljudi su bili drugačiji. Kada ih je papa izazvao, pitajući ih hoće li oni zadržati svoj spokoj ili ići u borbu za Crkvu, oni nisu oklijevali. Bili su istinske sluge našeg Gospodina Isusa Krista. Imali su živu Katoličku Crkvu u svojim dušama. Bili su voljni žrtvovati svoj mirni, ugodni život, iako to nisu morali. Ustali su kao jedan čovjek kako bi uzeli križ i stavili ga na drške svojih mačeva, na svoje barjake i štitove, na grudi i stvorili su onu nepobjedivu lavinu koja se pokrenula kako bi se povratio Kristov grob. Kako su drugačije stvari bile tada u odnosu na danas!
Blaženi Urban, neka nam bude podsjetnik i primjer da uvijek tražimo prisustvo i vodstvo Duha Svetoga
Četvrto, blaženi Urban II. rekao je nešto što bi nas trebalo oduševiti i ohrabriti da se suočimo s našim današnjim teškim situacijama. Potvrdio je da je ujedinjeni glas tog mnoštva koje je donijelo odluku uzeti križ i osloboditi Sveti grob dokazao da je tamo djelovao Duh Sveti. On je stoga iznio pretpostavku da je Duh Sveti prisutan u herojskim odlukama cijeloga naroda u kršćanstvu.
Danas, oslanjajući se na tu istu pretpostavku, možemo tražiti i nadati se da će Duh Sveti ponovno doći i pomoći katoličkim ratnicima osloboditi Svetu Crkvu od progresivističkog prisvajanja. Borba s kojom se sada suočavamo na mnogo je načina važnija od one za oslobođenje Svetoga groba. Tako da, iako smo slabi i grešnici, možemo moliti našu Gospu za zagovor novog dolaska Duha Svetoga, na način sličan njegovom silasku na mnoštvo u vrijeme križarskih ratova kako bi pripremio tadašnje ljude za borbu. Trebamo je moliti da nam od Njega izmoli milost koja nam je potrebna kako bi nas preobrazila u istinske apostole posljednjih vremena čineći nas sposobnima obnoviti Katoličku Crkvu u cijelom njezinom sjaju i da bismo uveli Marijinu vladavinu kao što je predvidjela naša Gospa u Fatimi.
prof. Plinio Corrêa de Oliveira – Tradition in Action
Prevela: Katarina Zarinkijević
Foto: Tale Piano
