„Zaista, kažem vam, ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko.“
Jedan je Židov svjedočio o svome obraćenju na katoličanstvo. Tijekom vrlo dojmljivog svjedočanstva spomenuo je prijatelja znanstvenika koji nije vjerovao u Boga. Kratko je ispričao kako je taj vrlo učeni čovjek vlastitim očima svjedočio čudu ozdravljenja, međutim i nakon toga ostaje nevjernikom.
Je li dovoljno znati da je Isus Sin Božji?
Nedugo nakon toga čitam zanimljiv nagovor jednog fratra. Kaže da čovjek može imati sve znanje ovoga svijeta, ali i dalje ne vjerovati u Boga. Možeš biti vrsni teolog, poznavatelj nadnaravnog, ali i dalje ne biti Božji čovjek. I Sotona je poznavao Boga i to vrlo dobro, ali Mu se nije htio pokloniti. „Nije dovoljno znati da je Isus Sin Božji. Traži se nešto više. Traži se predanje. Traži se vjera i povjerenje“, piše fra Josip.
Za vjeru je potrebno srce djeteta
To je toliko istinito! I sam Isus nam kaže da postanemo kao djeca jer nas jedino tako čeka kraljevstvo Božje. Ne da budemo djetinjasti, već da imamo djetinju vjeru. Vjeru srca, povjerenje i predanje Bogu. Vidim da mi to s vremena na vrijeme promakne. Često me obuzme nekontrolirana želja pokupovati sve duhovne knjige ovoga svijeta jer bih voljela upiti što više, znati što više, oduševiti se što više. Mislim kako ću bolje shvatiti Boga, ali ne shvaćam da mi to zapravo ne treba. Bog je otajstvo i tako će ostati sve dok Ga ne susretnemo licem u lice. Za sada mi treba samo ona djetinja vjera.
Potrebno je jednostavno – vjerovati
Živim na selu pa često vidim starije žene, od milja zvane bakice, kako po kiši i vjetru predano dolaze na svetu misu držeći čvrsto u svojim naboranim rukama drvene krunice. One vjerojatno ne znaju ništa o teologiji, možda nisu nikada ni čule za tu riječ. Ali znaju sve o djetinjoj vjeri. Onome što nam svima treba. Jednostavno – vjerovati. Ne pitati se kako ni zašto, jednostavno znati da smo Božji i da je Bog s nama. Znaju da je sva nada u molitvi krunice, naučile su sva otajstva napamet od svojih majki ili baka. Znaju da je Gospa naša nebeska Majka. Utječu joj se svakodnevno – to je toliko jednostavno i lako. Bez pročitanog slova, jer neke od tih baka možda i ne znaju čitati. Ali vjeruju.
Ne zaboravimo vratiti se djetinjoj vjeri
Mislim da je važno da se s vremena na vrijeme „resetiramo na osnovne postavke“ i zaboravimo filozofije, teologije, podcaste i kanale. Podsjetiti se da budemo kao djeca i jednostavno vjerujemo, prihvatimo Riječ bez propitkivanja. Baš kao što dijete vjeruje da ga njegovi roditelji vole. To je za njega neupitna činjenica. Isto kao što djeca vjeruju da nakon smrti ljudi žive u boljem svijetu, s Bogom na nebu. To je jednostavno tako i gotovo. Ne treba im posebno objašnjavati.
A za knjige će uvijek biti vremena.
Livija Rogulj – Žena vrsna
Foto: Andy Newton – Unsplash
