Život
Život je najnježnija pojava u svemiru. A s druge strane je i najsilnija snaga koja održava postojanje svega stvorenoga i do mile volje siti sve živo. Život je otajstvo golemo što ga nijedno stvorenje obujmiti ne može. A ipak, sve od njega živi. Život stvara. Život održava postojanje. Život njeguje. Njegovi se koraci na mnogo duhovnih načina vide, čuju, primjećuju, naslućuju, ali tako nenametljivo kao da ga nema i kao da će ga svakog trena nestati. Svemoguć je i dobar, ali nas ne prisiljava na postojanje. Zato dopušta i pogubne putove misli, riječi, djela i propusta po kojima će duša – ako tako želi – samu sebe dovesti i do svoje smrti. I neće se suprotstaviti takvoj odluci, jer je sloboda glavna odlika vječne ljubavi iz koje izviru sva stvorenja i ljudski životi. On će plakati nad gradom koji tvrdokorno u svoju propast srlja, ali ga neće odvratiti od njegova bezumnoga htijenja. Jer život je sama nježnost i dobrota pa ne može samom sebi biti suprotan.
On govori, poučava i odgaja sve koji ga traže, sve koji vjerno slijede njegov nadnaravni zov u ono čega nema, a što može nastati samo novim Božjim stvaranjem. Bliži je duši od njezina srca. Dok srce lupa da ga uši čuju, on nečujnim šapatom rasvjetljuje joj svijest. Jutrom je budi pred obnovljenim licem ovog svijeta, a u smiraj dana uvodi u san gdje je Božja blagost može pročistiti. Vodi je u prošlost da spozna samu sebe. A onda – čak i kad joj grijesi vrište do nebesa – čudom postojane nade uvodi je uvijek u neki novi dan. Spušta na nju noć da je digne do najdubljeg neznanja, gdje oholost svaka umire, pa je budi u zoru da u nevinosti jutra započne svoj rad.
Život je neshvatljivo uzvišeno i sveprisutno nadnaravno Biće od kojega sva bića žive. Sličan je Suncu što svoje nebo nikad ne napušta, a ipak obasjava svaku i najmanju vlat što se k nebu iz svoje zemlje slabom snagom proteže. Ranjiv je, ali neuništiv. Dobar je, ali nepotkupljiv. Pravedan je, ali mu pred pravdom ide milosrđe.
On razgovara s ljudima kao da su bogovi, ali im ne dokida svjetonazor i životni put. Suputnik je zagonetni, koji se iznenada pojavljuje gdje se ljudi oko važnih stvari nađu zajedno. Uvijek im prilazi u pravi čas i to tako da im srce od radosti treperi, a odmah zatim nenadano nestaje, kao onima u Emausu.
Da, Život je Krist
On je isti jučer, danas i sutra. On je istodobno i jučer i danas i sutra. Iz svoje vječnosti on je živo prisutan u svim vremenima. Zato i mi u njemu imamo živi pristup u sva njegova vremena.
Naša molitva, dakako kad je živom vjerom zaista u Duhu Svetom Bogu upućena, po njemu djeluje u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Našim zagovorom i žrtvom zadovoljštine on popravlja grješni život duša u čistilištu, raspršuje suvremena zla i pribavlja nam blagoslov potomstvu. Zato i nemamo drugog načina zajedničkog života s njim doli molitvom i žrtvom u postojano živoj vjeri, koja nije načelni stav, nego cijelim srcem postojana i prisna vjernost u kojoj duša dragom Bogu samu sebe trajno žrtvuje. Oni koji tako žive, jesu u ovom svijetu i vremenu, ali nisu od ovoga svijeta, nego su prešli iz smrti u život – u vječnost Božje ljubavi u sebi.
Takvima crkvena godina nije niska prolaznih svetkovina, blagdana, spomendana i svagdana, što se rutinskim pobožnostima obavljaju pa odlažu običajne navade do naredne sezone, nego je u svakoj od tih darovanih pobožnosti prisutan cjelovit Isusov zemaljski put, odnosno sav Kristov vječni život. Iz te cjelovitosti Duh Sveti vjerne duše uvodi u dubine spomenutih slavlja, već kako se njemu važnim učini za naš duhovni napredak i rast. Takvima je crkvena godina jedno golemo sveto otajstveno biće u kojem oni svoj život nalaze.
Kalendarski je za nama korizma, Uskrs, Duhovi, Presveto Trojstvo, Tijelovo. Evo nas u slavlju Srca Isusova. Sutra je Srce Marijino pa redom pred nama ostala Gospina i svetačka slavlja. No jesu li prisutne u nama sve te duhovne stvarnosti kojima nas Gospodin ispunjava svojim životom?! Od svih tih pobožnosti što li to ostaje živjeti u nama?
Kćeri jeruzalemske
Drage Božje kćeri! Drage majke njegovoga i našeg čovječanstva! Od korizme me prati poticaj da razmotrimo 8. postaju križnog puta. Što je to zapravo Gospodin rekao Jeruzalemskim ženama koje su Ga oplakivale na putu njegove muke. Zvuče li te njegove riječi grubo, uvrjedljivo, zbunjujuće ili s naročitom namjerom istinito? Vrijeme je da s ove strane crkvene godine uronimo dublje u ove retke iz svetog evanđelja, da ne prođu mimo našeg srca pa da nam pobožnost ne ostane neplodna.
„Kad ga odvedoše, uhvatiše nekog Šimuna Cirenca koji je dolazio s polja i stave na nj križ da ga nosi za Isusom. Za njim je išlo silno mnoštvo svijeta, napose žena, koje su plakale i naricale za njim. Isus se okrenu prema njima pa im reče: „Kćeri Jeruzalemske, ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom. Jer evo idu dani kad će se govoriti: ‘Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše.’ Tad će početi govoriti gorama: ‘Padnite na nas!’ i bregovima: ‘Pokrijte nas!’ Jer ako se tako postupa sa zelenim stablom, što li će biti sa suhim?“ A vodili su i drugu dvojicu, zločince, da ih s njime pogube.“ (Lk 23,26-32)
Ne plačite nada mnom
Zašto je Gospodin baš ove riječi uputio ženama i tko su bile te žene koje su ih čule?
Svaka je žena Bogu Stvoritelju ista žena s istim smislom, zvanjem i životnim poslanjem. Svaku je stvorio da bude majka i odgojiteljica njegovoga svetog čovječanstva.
Svaka je po tjelesnom rođenju od Pramajke na svoj način neka nova Eva. Ali svaka po preporodu Duha Svetoga na temelju Kristove žrtve otkupljenja može biti kao njegova sveta majka Marija. U svakoj je sjeme Evino, ali i pred svakom od obraćenica je Marijin Duh Sveti koji od Marije iz Magdale (Marije magdalenke, a ne Magdalene) u uskrsno jutro može učiniti svetu Mariju, preporođenu Duhom iz Kristovih rana, koja apostolima prva donosi vijest o slavnom uskrsnuću.
Ako tako gledamo, ovaj tekst se može protegnuti na sva vremena pa zvučati ovako (po blagosti Gospodnjoj u srcu usudim se tako razmatrati):
Eve, ne plačite nada mnom nego nad sobom i nad djecom svojom. Sve ovo što danas gledate na meni, to čine vaši sinovi. Nema ovdje nijednoga mučitelja Boga i čovjeka kojeg nije žena rodila i predala zlome duhu svoga grješnog srca. Odgojila ga je za svijet, a ne za Boga, darovatelja i čuvara svačijeg života. Oplakujte svoje grijehe i grijehe svoje djece da vam moja muka bude na spasenje, da vam moja smrt vrati život kojega ste grijehom izgubile. Da vam moje uskrsnuće otvori nebesa, a Podzemlju obuzda svu moć.
Ustali su na mene koji grijeha nisam učinio. Ustali su na Šimuna iz Cirene kojeg nisu poznavali; ni na njemu ne nađoše krivice. Ustadoše i na dvojicu razbojnika poput sebe koje vode raspeti uza me da se narugaju mojoj svetosti. Oni mrze sve što je Božje i sve što je ljudsko. Svi su oni iz vaših sisa zadojeni duhom vašeg grješnog srca. Iz vaših su usta čuli riječi usmjerene protiv Boga i protiv čovjeka. Pa i ako niste same sve to učinile, učinili su naraštaji vaših majki i pramajki što nosite ih u vlastitom tijelu i krvi.
Vrijeme je da žene pokajnice oplakuju grijehe svih žena i odmetničke djece njihove. Vrijeme je da se tako izmirite s Bogom pa uvedete svoje potomstvo u svetu vječnost u kojoj će nad ljudskim rodom kraljevati Bog svojim Duhom i svojom Istinom.
Samo tako ćete moći izbjeći strahote što imaju iz ovakvog materinog mlijeka na svršetku povijesti izići na svijet. Samo tako ćete s Marijom iz Magdale moći stati uz moju svetu Majku i dočekati uskrsnuće Crkve kao što su one dočekale moje.
„Jer evo idu dani kad će se govoriti: ‘Blago nerotkinjama, utrobama koje ne rodiše i sisama koje ne dojiše.’ Tad će početi govoriti gorama: ‘Padnite na nas!’ i bregovima: ‘Pokrijte nas!’“
Odmetništvo Evino u završnici poganske povijesti porodilo je svjetski terorizam u koji su se uključili svi koji piju isti otrov iz Evine sise. Zato takvi istodobno na svem svijetu sve majčine sise preziru i ubijaju svoju braću Abele.
Ovaj orkan bijesa sam od sebe neće prestati dok ne izazove svemoć Božje Pravde. To će biti snaga pobjede nad Zlim moje Bogu vjerne majke Marije.
Kad nad sav užas svjetskog terorizma i Božja Pravda svoju silu obori, svi koji do tad svoju dušu ne smire u Bogu, zaista će početi govoriti gorama: ‘Padnite na nas!’ i bregovima: ‘Pokrijte nas!
Obratite se i vjerujte evanđelju jer su ljudski dani odbrojeni.
Za mnoge će moja žrtva biti uzaludna. A vas sam odlučio spasiti zato što ste me u mojoj muci srcem pogledale. Trebalo je samo da vam suze okrenem na Božju slavu i na ljudski spas. Zato vam rekoh:
Ne plačite nada mnom, nego plačite nad sobom i nad djecom svojom.
Njegujte pokajanje
Po vašim pokajničkim suzama neka vam duše i potomstvo vaše moja krv očisti. Čista majka rađa djecu uskrsnuća, a nečista djecu propasti. Sjetite se često ovih mojih riječi i dođite mi često na ovu postaju.
Na mom križnom putu četiri su ženske postaje za one među vama koje mi se s djecom svojom vraćaju, ali koje mi s djecom donose i muža.
Na četvrtoj vam dajem svoju Majku kao suotkupiteljicu i pomoćnicu u vašem majčinstvu.
Na šestoj vam dajem svoje lice.
Na osmoj vam otkrivam svu vašu istinu.
A na dvanaestoj vas stavljam uz bok svoje Majke. Ali ne same, nego vam dajem Otkrivenje s djevičanskom snagom i potporom Bogu vjernog sina Ivana. Dajem vam ga da u njemu imate sveti uzor vašem materinskom srcu i odgoju. Ne rađajte ljudske zvijeri, nego Božje svece. Ne odgajajte ih ljudskom, nego Božjom riječju.
Ne bježite nikad od moga svetog križa što Bog vam ga daje nositi. Tko god vas od križa želi osloboditi, taj vam je neprijatelj. Prava ljubav računa na križ. U svom mučeništvu nadvladati Zloga može samo ona duša koja svoju muku pretvara u ljubav.
Napisano na svetkovinu Srca Isusova, 23.06.2017.
Rajko Bundalo / Žena vrsna