VELIKI ČETVRTAK
ČETVRTAK VEČERE GOSPODNJE
Večerašnja je večer nabijena događajima, simbolima, slikama. Radnjama koje same po sebi i od sebe govore, kojima ne treba velika tumača. U ovoj se večeri kao u žarištu zgušnjava cjelokupni Isusov život koji bijaše do kraja prozračan i jednoznačan. Nisu trebali njegova riječ ili djelo velikih tumača: kako je on to mislio, što je nakana pojedinih čina ili čuda? Svaki je potez i čin prozračan, transparentan prema Vječnomu tako da se čini da bi svaka druga ljudska riječ mogla biti suvišni tumač koji bi samo unakazivao iskonski i istinski smisao događaja ili osobe.
Trebali bismo se u ovom trenutku prepustiti govoru Isusovih radnja, čina: blagovanja, kruha, vina, pashalnog jaganjca, pranja nogu, i Isusovih popratnih riječi i oproštajnih govora. Sve govori svojim vlastitim rječnikom, a naš govor može samo pratiti i doviđati smisao tih tajna u koje nas Gospodin poziva i uvodi. Gotovo mistagoški.
Današnja je večer najbolji tumač Isusova križa i smrti na križu
Bez ovoga večeras, bez svih tih radnja i riječi iz Isusovih usta križ ne bi imao smisla, ostao bi bez svoga nutarnjega tumačitelja. Posljednja je večera anticipacija Velikoga petka, tumač u recipročnosti. Isusove riječi za večerom nad kruhom i vinom tumače žrtvu na križu, a žrtva križa otkriva svoj smisao u Isusovu tumaču, u onome kako je Isus shvaća.
Ivan evanđelist jasno podvlači kako je Isus znao što čini. Znao je da je došao njegov trenutak. Znao je što će uslijediti. Bio je svjestan da je došao trenutak u kome se sav njegov život sažimlje, zaokružuje i poprima cjelovitu sliku i konačnu sintezu. Njegovo djelo ne ostaje nedovršeni torzo, nego prerasta u remek-djelo koje izvodi sam Bog u našim ljudskim dimenzijama.
Svoje Isus ljubi do kraja. U tome trenutku čini se kao da se sve njegove životne silnice slijevaju u jednu žarišnu točku, poput sunca, da bi se onda tu te silnice, prelomljene, odrazile u novoj zbiljnosti uskrsnuća i podarene nade cijelomu svijetu. Trenutak u kome Bog uzima sve u svoje ruke, Bog iz koga Isus dolazi i komu se vraća.
U svojim ljubljenima ljubi Isus sve. Cijeli svijet. Trenutak je to koji učenici ne shvaćaju. Sve im postaje većma zagonetnije pa ne shvaćaju ni Učitelja ni ono na što smjera sa svim tim radnjama i gestama.
Posljednja večera je nastavak otajstva utjelovljenja
Isus je živio i žudio za onim što predstoji. Čezne za ovom gozbom da najdragocjeniji dar podijeli svojima: SEBE SAMOGA. U komadiću kruha, gutljaju vina. Postaje tako malen, pristupačan, beznačajan. Odrekao se samog sebe do kraja. Posljednja večera je upravo sažetak tajne Kristova odreknuća, poniznosti, poništenja, samoponiženja vlastite osobe, božanske kenoze u svijetu. I nastavak tajne utjelovljenja. Postao čovjekom u Djevici Mariji, a ovdje se pretvara u kruh, u hranu za čovjeka.
Do kraja se odriče samog sebe. Svojima pere noge. Nikad nećemo moći shvatiti krajnji domet tog čina, posve strana našoj kulturi. Nikad se nije čulo da bi onodobno učitelj ili gospodar prao noge učenicima ili robovima. Upravo to čini Isus. Čini ropsku uslugu, postaje crv, bespravan. Pomisao da bi im Učitelj mogao prati noge zaprepašćuje, prenerazuje apostole, i stoga je posve shvatljiva Petrova reakcija. Isus se ne da zbuniti, nego svojom radnjom želi reći: Upravo u tome i jest heroizam Evanđelja: prati jedan drugome noge, a ne ispirati mozgove, glave ili uši. Bog u svijetu kroči putem poniznosti.
To je put kršćanskog Boga: put poniženja i sagibanja pred čovjekom
Evanđelje ide, kroči u svijetu putem poniznosti. Sagiba se Isus pred ‘sinovima groma’, carinikom Matejom, i samim Judom. To je put kršćanskog Boga: put poniženja i sagibanja pred čovjekom. Isusov put bijaše taj put. Sagibao se pred svakim, kao što se majka sagiblje nad čedom u kolijevci. Ma koliko dijete ponižavalo vlastitu majku, ona se pred njim uvijek sagiba i savija koljena. Isto čini i naš Bog nama u Isusu Kristu. Nad nama se sagiba, udvara nam se, moli nas da mu se smilujemo kako bi nam mogao učiniti barem neku uslugu…
Jesmo li sposobni cijeniti taj dar? Posvemašnje poniženje? U komadiću kruha i gutljaju vina? Dar u kome je on sam. Dar i Darovatelj su jedno. Od nas se traži samo mjera poniznosti, otvorenosti i jednostavnosti u prihvatu tog dara. Svaki dar sadrži u sebi tajnu osobe koja ga daruje. Zagonetka se može riješiti, ali tajna ostaje tajnom, u nju se može samo uroniti i pred njom se možemo jedino pokloniti.
Božji put postaje ljudskim. Dao sam vam primjer. Ja sam vam uzor. Ja sam početak i početnik, začetnik vašeg života. Početak vašeg početka. Isus nam daje mogućnost biti kršćanima.
Riječ i pojam „kršćanin“ dolazi od Krist, a Krist je „Pomazanik“ – Mesija. Svi smo pomazani uljem. Na sakramentu krštenja, u krizmi. Pomazuju se svećenici za ređenja, bolesnici za bolesničkog pomazanja. Danas je posveta i blagoslov svetoga ulja. U četiri sakramenta rabi se sveto ulje. Pomazani smo kao što je Krist Pomazanik-Mesija. Prožeti smo Duhom Svetim. Gospodina molimo da nikada ne izgubimo to pomazanje Duhom Svetim.
Zato je ova večer istinski večer hvale, zahvale, poklona za dar i nebeskog Darovatelja. Jer ove večeri za Posljednje večere primili su učenici ono što će ubuduće zauvijek biti euharistija: Tijelo Kristovo. Zato neka Gospodin podari i nama kao jelo ono od čega se može živjeti i što će nas povezivati kao braću i sestre, u svu vječnost.
fra Tomislav Pervan – Žena vrsna
Foto: Ford Madox Brown – Wkimedia Commons
