Friedrich Nietzsche jednom je slavno izjavio kako je Bog mrtav. Danas se prisjećamo jedinog dana u povijesti kada je ovaj filozof bio u pravu.
Jučer, na Veliki petak, obilježili smo dan kada je čovječanstvo nesvjesno usmrtilo Boga zbog nezamislivog razloga – jer je tvrdio da je Bog. Sveti Augustin je ukazao na ponos kao na korijen svih grijeha, definirajući ga kao postavljanje sebe na mjesto Boga. Ova se dva stajališta poput rijeka stapaju u jednom ušću na tako pjesnički tragičan i prekrasan način: dok čovječanstvo griješi postavljajući sebe na mjesto Boga i ubija ga, Bog postavlja Sebe na mjesto čovječanstva i umire za njihove grijehe.
Bog je postao čovjekom? Bog je umro?
Ova nam je priča toliko poznata da smo na nju toliko otupjeli, više ne uočavajući njezin totalni apsurd. Bog je postao čovjekom? Bog je umro? Ovo nisu stvari koje Bog čini. Ovo su kategoričke pogreške, gluposti proizašle iz učenja Grka (1 Kor 1,23). Ipak daleko od toga da je glupo, ove se tvrdnje ipak nekako uklapaju u priču. I dok pogodno uklapanje nije striktno logičan argument, ono je znak tvog razmišljanja u pravom smjeru. Sveti Toma Akvinski daje nam nekoliko razloga zašto je bilo pogodno da Krist umre (navedeno u njegovom djelu „Summa Theologica“, ST III, 50,1,c.).
Prvo, pošto je Krist trpio za naše grijehe, pogodno je da On preuzme kaznu za naše grijehe. Smrt je na svijet došla preko grijeha, kao što nas Sveti Pavao podsjeća: „Zato kao što po jednome čovjeku uđe u svijet grijeh, i po grijehu smrt, i tako smrt prijeđe na sve ljude, jer svi sagriješiše“ (Rim 5,12). Krist pobjeđuje smrt tako da joj se prepušta te nam On onda taj lijek poput cjepiva za bolest prosljeđuje.
Sveti Toma također kaže da Kristova smrt ukazuje na realnost Njegova Utjelovljenja. Za Riječ Božju se ne može samo tako reći da je ljudska (doktrina engl. naziva „Docetism“), niti je On postojao kao dvije osobe – Isus čovjek i Isus Sin Božji (doktrina „Nestorijanizam“), nego je uistinu uzeo ljudsku narav te stvarno postao čovjekom. Njegovo čovještvo nije bila optička iluzija ili privremena maska koju je Bog nosio, nego je zaista bilo Njegovo. Kao što Sveti Pavao kaže: “Jer kako po čovjeku smrt, tako dođe i uskrsnuće mrtvih po čovjeku“ (1 Kor 15,21).
Ovo je znak za nas
Činjenica da Kristovo tijelo leži mrtvo u grobu na jedan dan, svjedočanstvo je njegove prave čovječnosti. Postoji fizički kontinuitet, kao što nas Sveti Atanazije podsjeća kada piše: „U tome tijelu koje je bilo obrezano i nošeno, koje je jelo, i bilo vučeno, i bilo zakucano na drvo, bila je bešćutna i bestjelesna Božja Riječ: ista koja je u grob položena“ (Pismo Epiktetu).
I bit će to isto tijelo koje će ustati od mrtvih i biti slavljeno. Ovo je znak za nas. Koji nam pokazuje da kada se iznova duhovno rađamo u Kristu, ono staro ja nije uništeno, već osvježeno, “opraše haljine svoje i ubijeliše ih u krvi Janjetovoj“ (Otk 7,14). Mi sebe ne gubimo, mi sebe pronalazimo. Milost ne uništava našu narav, ona je usavršava.
Naše vlastito obećano uskrsnuće
Isto se također odnosi na naše vlastito obećano uskrsnuće. Svaki čovjek ima prirodni strah od svoje neizbježne smrti. Za nas je smrt obavijena strahom i sumnjom, hoće li ona biti naše trajno uništenje? Ima li još neko drugo stanje iza našeg fizičkog života? Ako ima, je li poželjno?
Grijeh je zamračio naše umove i sakrio nam istinu, ali vjera i otkrivenje nam daju utjehu znajući da smrt nije kraj. (Sveti Toma ima dobar filozofski argument za besmrtnost duše – ali o tome ćemo neki drugi put.)
Podvrgavši se smrti i ležeći u grobu, Krist prati čovjeka do samog kraja našeg života, te tako jača čovjekovo uvjerenje – sve što će se dogoditi postaje također i njegova sudbina. Kristovo uskrsnuće nije izuzetak ili jedino čudo, već kao „prvorođeni od mrtvih“ (Kol 1,18). Kristovo uskrsnuće znači definitivnu pobjedu smrti, ne za Njega, već za cijelo čovječanstvo.
Kao što nas Drugi vatikanski sabor uči „Krist potpuno otkriva čovjeka u sebi“ (Radost i Nada 22). To znači da je Krist primjer svega što je čovjek trebao biti i što treba biti, ikona savršenog čovjeka kojem smo pozvani – savršeni u Kristu, da po njima budete dionici božanske naravi (2 Pt 1,4).
Međutim, prije nego što Krist može uskrsnuti od mrtvih, On mora umrijeti. Prije nego što sunce može izaći, ono mora zaći. Prije nego što zrno pšenice može niknuti, mora pasti na zemlju i umrijeti. Danas se sjećamo kako tama dolazi prije zore, prije nego Sin uskrsne.
Nicholas Senz – Catholic Stand
Prevela: Ljubica Perinić Staničić
