Zelija Martin živjela je svetost u svakodnevici jedne majke. Dodir te svetosti me osvojio. Pitate se kako? Ovih dana u ruke mi je došla knjiga Istinska ljubav – pisma svetih supružnika Zelije i Ljudevita Martin, roditelja svete Male Terezije. Ništa neobično kada uzmem u obzir činjenicu da je sveta Mala Terezija uistinu moja velika zagovornica kod Oca i da je moja kći upravo po njoj dobila ime.
Očekivala sam knjižicu s nekoliko pisama, a dobila sam knjigu od petstotinjak stranica s 218 sačuvanih Zelijinih i 16 Ljudevitovih pisama te nekoliko pisama njihove najstarije kćeri Marije o posljednjim danima njezine majke. Neka od njih su dakako uništena, neka prepisana, neka kopirana, a neka jednostavno u dijelovima prepravljena ili izmijenjena kako bi se sačuvala intimnost podataka njihovih pošiljatelja ili primatelja. No, ni struktura ni broj nisu ono što me se u pismima dojmilo.
Zelija Martin je imala takav stav prema životu i životnim prilikama u kojima se našla da me potpuno osvojila. Želim vam dati osvrt na njezina pisma, na njezin život i kako njezinu svetost možemo danas primijeniti u praksi.
Zelija Martin kroz pet ključnih točaka njenog života
Da bi se dobio cjelovit prikaz Zelije pokušat ću njezin život razložiti na nekoliko bitnih stavki koje su ga obilježile:
1. supružništvo – htjela je postati redovnicom no nije bila prihvaćena u samostan pa se udala za Ljudevita
2. majčinstvo – za svog života rodila je 9 djece od kojih je 5 preživjelo do odrasle dobi i svih 5 su postale redovnice (Marija, Paulina, Leonija, Celina i Terezija), drugih 4 umrlo je ili u dojenačkoj dobi ili nešto kasnije (Josip, Josip Ivan Krstitelj i Melanija Terezija kao bebe, a Helena je umrla u dobi od 5 godina)
3. poslovno ostvarenje – poprilično uspješno je vodila posao s Alenconskom čipkom
4. povjerenje u patnji – umrla je u dobi od 45. godina od raka dojke čije je prve znakove počela primjećivati 13 godina ranije.
Zašto je bitno sve ovo što sam navela?
Zbog toga što su to sve bili aspekti njezinog života kojim je on bio duboko prožet i koji su se međusobno ispreplitali. U svakom području njezinog života mogla se vidjeti predanost, ali i iznimna ljudskost. Zelija nam kroz svoja pisma (upućena uglavnom bratu, šogorici i kćerima, osobito kćeri Paulini) daje jedan izniman primjer kako se svetost može živjeti u običnim i svakodnevnim situacijama no isto tako pokazuje svoju ljudsku stranu koja je daleko od idealiziranja. Nikada ne umanjuje bol koju osjeća, bilo fizičku bilo psihičku, ne uljepšava povremeni zamor koji se javljao prema poslu ili prema djeci, ne uljepšava teškoće odgajanja djece, osobito one zahtjevnije, bol zbog smrti nekog bliskog ili bol zbog nepravde…
No Zelija nikada ne posustaje u povjerenju u Božji plan. Nikada nije kukala i od sebe radila žrtvu već je sve, pa i najmanje stvari, predavala Gospodinu da On to iskoristi kako je najbolje za njezin život. Upravo tu očituje se Zelijina svetost. Kada se malo više zadubimo u to, to je upravo ono što je i njena najmlađa kći, sveta Mala Terezija činila i propovijedala za svoga života – ostati u svemu malen i ponizan te sve činiti s velikom ljubavlju.
Ove točke, supružništvo, majčinstvo, poslovno ostvarenje i patnja bit će točke okosnice davanju iskrenog, ali i prilično subjektivnog dojma kojeg sam stekla o Zeliji čitajući njezina pisma.
Zelija Martin i supružništvo
Iako je jako malo pisama ove zbirke upućeno njezinom suprugu Ljudevitu, iz onoga što je pisala svom bratu, šogorici ili kćerima može se iščitati duboko poštovanje i istinska čista ljubav koju je gajila prema svom suprugu i svemu što je on činio. Kada sam tek upoznala njihov lik i djelo, dobila sam dojam kao da su jedno drugoga uzeli u supružništvo iz „utješne nagrade“ zbog ne ostvarivanja redovničkog poziva kojem su oboje naginjali. Ipak, kasnije se to klupko raspetljalo i prikazalo iskrenu i duboku bračnu ljubav.
Njegova je bila zadnja, ali za njega je ona bila ravnopravna
Zelija je voljela da Ljudevitova riječ bude zadnja u svemu, prepuštala mu je bitne odluke i imala je poštovanja prema njima čak i onda kada se s njima nije u potpunosti slagala. Jednom riječju, dopustila mu je da bude pravi muškarac koji brine za svoju obitelj.
Jasno se vidi da je on nju uvijek smatrao ravnopravnom i nije se bojao uz nju biti žalostan, ljut, zabrinut ili pokazati neki drugi osjećaj koji bi ga obuzeo, a ona je sve to njegovala i cijenila. Jedno drugome bili su podrška u svemu što su činili, poslovno ili privatno. Uvijek su bili jedno drugome na prvom mjestu: ispred djece, a iza Boga. Takav su odnos njegovali sve do njezine smrti.
Majčinstvo Zelije Martin
O Zelijinom majčinstvu bih mogla jako puno pisati jer me najviše dotaknuo i pogodio, natjerao na promišljanje i rad na sebi. Istaknut ću samo nekoliko stvari koje su se meni učinile bitnima.
Zelija nije skrivala, i otvoreno je u nekim pismima pisala, kako neko dijete voli više od drugoga, kako za neke pokazuje više zabrinutosti ili pak privrženosti. Smrt male Helene ju je pogodila puno više nego smrt ostalih troje djece, posebno zato što su okolnosti Helenine smrti do dan danas ostale nepoznate.
Kada piše svojoj kćeri Paulini, iz tih redaka se iščitava koliku ljubav ova majka gaji prema svom djetetu, iskrenu i nenavezanu ljubav, no s druge strane svoju srednju kćer, Leoniju u svojim pismima spominje jako malo, gotovo uvijek u nekom negativnom kontekstu ili u zabrinutosti.
Teškoće majčinstva
Leonija je slovila kao problematično dijete no nakon niza godina ustanovljeno je da je Leonijino psihičko i fizičko stanje bilo uzrokovano konstantnim zlostavljanjem koje je nad njome vršila njihova sluškinja. Kada je za to saznala Zelija je u potpunosti okrenula ploču i svoje ponašanje prema njoj i silno je voljela i bila joj privržena. Taj me događaj potaknuo na razmišljanje kako ne smijemo nikome suditi unaprijed jer zaista ne znamo što se krije u pozadini i što netko proživljava, a da mi toga nismo ni svjesni.
Također, Zelija je znala napisati kako ne bi mogla ostati cijeli dan sama s djevojčicama jer su je znale izluđivati, ali je jednako tako bila i beskrajno zahvalna na njihovim životima. Ovaj dio me uistinu posebno pogodio. Toliko sam se puta osjećala kao loša majka zbog toga što mi djeca idu na živce u trenucima kad imaju jedan od svojih dana žutih minuta. No kada sam pročitala da je jedna svetica ovo napisala za svoju djecu, shvatila sam da je u redu ponekad osjećati zamor, dokle god sam svjesna da su djeca blagoslov od Gospodina i nezaslužen dar koji smo suprug i ja primili, da ih usmjerimo prema Nebu koje je jedino istinski važno.
U svemu se vraćala na Gospodina
Ono što me se posebno dojmilo jest kako se uvijek, ali baš uvijek, u svemu vraćala na Stvoritelja. Nikada ništa vezano uz odgoj djece nije pripisivala sebi i svojim zaslugama već je na sve gledala kao na dar i kao na milost. Svaki život, svaku poteškoću, svaku borbu, svaku njihovu bolest, svaka smrt djeteta, sve je za nju bila Božja volja i Božja milost, na ovaj ili onaj način. Svako njezino dijete bilo je jednako vrijedno: patila je kada su one patile, radovala se kada su bile radosne i u svemu vidjela veličinu i ljepotu Božjeg stvaranja na zemlji.
Poslovno ostvarenje Zelije Martin
O njezinim poslovnim podvizima nisam previše vična pisati jer ih sama možda nisam iskusila i puno mi je teže s njima se poistovijetiti nego s prethodne dvije stavke, no nekoliko stvari sigurno mogu reći. Zelija je svoju čipkarsku radionicu otvorila na molitveni poticaj i vidjela da ju Gospodin ondje zove i želi. U tome je imala potpunu podršku supruga koji je čak u jednom trenu zatvorio svoju urarsku radnju kako bi se posve posvetio tome da pomogne Zeliji. No također, ona nije skrivala koliko joj je i taj posao nekada bio zamoran i više teret nego blagoslov. Pa ipak, do kraja je ostala njemu vjerna, sve do svoje smrti.
Zelija Martin i povjerenje u patnji
Nakon trećeg djeteta, male Leonije, Zelija je ispod pazuha napipala kvržicu za koju se kasnije ispostavilo da je tumor dojke. Nakon Leonije rodila je još šestero djece, no potkraj posljednje trudnoće i zapravo samim porodom naše svete Male Terezije, Zelijino stanje naglo se počelo pogoršavati. Tumor je počeo rasti, koža se rasparala, rana je zaudarala, a bolovi su bili nesnosni. Sve što bi danas ljudskim očima bilo gledano kao najgora patnja i kao nešto „užasno“ Zelija je promatrala kao put posvećenja, put koji je Gospodin izabrao za nju. Vidjela sam u kome je Chiara Corbella Petrillo našla svoj uzor u patnji, iako možda to nikada nije bilo izričito rečeno, ali Chiarino me trpljenje i povjerenje u Božje planove uvelike podsjetilo na Zeliju.
Zelija Martin je htjela živjeti da bi bila sa svojom djecom. Željela je pomoći Leoniji da se bolje snađe u svijetu. Da, bilo joj je teško i patnja joj nije dolazila „prirodno“. Da, bila je zabrinuta kako će njezine djevojke i djevojčice živjeti bez nje (ipak je Terezija imala samo 4 godine kada je Zelija umrla). Ali, ne, nije prestala gubiti nadu, nije prestala gubiti vjeru, nije ostala bez povjerenja. Ne, nije očajavala i nije ni trenutka sumnjala da je Božji plan ono najbolje za njezin život i za život njezine obitelji. Čak jednom prilikom piše: „I ovako i onako bit će ono što Bog želi.“ (str. 352).
Zelija Martin me svojim primjerom poučila nešto važno
Zeliju je njezina bolest poučila ono što bi svatko od nas trebao svakodnevno imati na umu – iskoristimo današnji dan jer je sutrašnji dar i milost od Boga. Danas zagrlimo muža kad dođe kući s posla, danas poljubimo, danas čitajmo djeci priču, danas plešimo s njima po dnevnom boravku, danas recimo onima koje volimo da ih volimo, dajmo im to do znanja, danas uzmimo vremena za odnos s Gospodinom. Jer sutra možda nemamo – zna to samo Onaj koji nas je urezao u svoj dlan od početka stvaranja… Budimo toga svjesni, kao što je i Zelija Martin toga bila svjesna.
Josipa Baran – Žena vrsna
Foto: Flickr
